Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/19 (S. Ć.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2164/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2164/19, rješavajući apelaciju Samre Ćatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Samra Ćatović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 133182 18 Rev od 15. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samra Ćatović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Nijaz Đuliman i Adonisa Đuliman, advokati iz Mostara, podnijela je 20. maja 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 133182 18 Rev od 15. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji stana, pobliže opisan u dispozitivu presude, zaključen 31. jula 2006. godine i ovjeren pred Općinskim sudom u Mostaru pod brojem Ov. br. 2804/2006, između Š. A. i S. Ć.. Nadalje je utvrđeno da je uknjižba prava vlasništva na naprijed navedenom stanu, izvršena na osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji stana, pravno nevaljana, te slijedom prednjeg utvrđenja, naloženo je Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Mostaru da briše sve osnove svojinskih prava tužene apelantice i njenog prednika S. Ć., njihov upis u zemljišnim knjigama na ovom stanu. Takođe je utvrđeno da je Š.A. vlasnik sa 1/1 dijela predmetnog stana, koje pravo joj je tužena apelantica lično i kao zakonski nasljednik iza S.Ć., dužna priznati i trpjeti da se ista, na osnovu ove presude, uknjiži u zemljišnim knjigama i knjizi položenih ugovora kao vlasnik sa dijelom 1/1. Tužiteljica Š.A. je obavezana da isplati apelantici određeni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, a apelantica je dužna naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu određenom dispozitivom presude.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je pravilno utvrđena stvarna volja ugovornih strana od strane nižestepenih sudova, imajući u vidu da su tužiteljica i prednik apelantice zaključili prvo ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, a naknadno ugovor o načinu isplate i korištenju stana kojim se prednik apelantice obavezao da, po želji tužiteljice, posinku tužiteljice (M.A.) isplati iznos od 15.000,00 eura. Kao protuvrijednost do punog iznosa za kupovinu stana, ugovoreno je doživotno pravo korištenja predmetnog stana tužiteljice bez naknade i uz doživotnu mjesečnu rentu od 200,00 KM, kao i da će prednik apelantice voditi brigu o tužiteljici, bez obzira na životni vijek. Vrhovni sud je naveo da je nakon smrti apelantičinog prednika apelantica dala do znanja tužiteljici da ne može nastaviti da ispunjava zaključeni ugovor, posebno u smislu brige o tužiteljici kao što je to činio njen prednik, čime je došlo do poremećaja u njihovom odnosu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da iz navedenih činjenica proizilazi da stranke nisu htjele zaključiti kupoprodajni ugovor, nego ugovor o doživotnom izdržavanju, zbog čega se radi o prividnom ugovoru koji nema dejstvo među ugovornim stranama. Vrhovni sud je kao pravilno prihvatio tumačenje odredbe člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima nižestepenih sudova, koji su utvrdili da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. relativnoj simulaciji, koja pretpostavlja da ugovarači prividno prema vani zaključuju jedan pravni posao da bi na taj način prikrili drugi posao koji su stvarno u okviru prividnog posla zaključili. Simulovani pravni posao je apsolutno ništav, ali disimulovani, koji zapravo odgovara pravoj volji stranaka, ne mora biti ništav i on može biti valjan ako inače ima sve pretpostavke koje se traže za valjanost nekog pravnog posla. S obzirom da ugovor o doživotnom izdržavanju (kao prikriveni pravni posao) nije ispunjavao uslove u pogledu formalne valjanosti, to nije bilo uslova za njegovu konvalidaciju. Također, imajući u vidu da je tužiteljica Š.A. u tužbi kao jedan od zahtjeva postavila svoju obavezu za vraćanje primljenog iznosa navedenog u dispozitivu presude, a apelantica nije postavila protivtužbeni zahtjev, odnosno isti je povukla, Vrhovni je sud istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio, a što je drugostepeni sud s pravom prihvatio, kada je imajući u vidu nesporno utvrđeni novčani iznos, usvojio zahtjev u smislu povrata datog, a u granicama kako je ovaj postavljen u postupku. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/19 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio