Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2772/18 (B. V.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2772/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2772/18, rješavajući apelaciju Branka Vrekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Vrekića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 022348 18 Rsž 2 od 12. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Rs 022348 17 Rs 2 od 27.
oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Branko Vrekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Rs 022348 18 Rsž 2 od 12. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 Rs 022348 17 Rs 2 od 27. oktobra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Hemijske destilacije a.d Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 9. oktobra 2019. godine, tužena 14. oktobra 2019. godine, a Osnovni sud 15. oktobra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Disciplinske komisije tužene broj 3408/14 od 20. novembra 2015. godine, koje je potvrđeno Odlukom Upravnog odbora tužene broj UO-2-42/15 od 25. decembra 2015. godine, apelantu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 93 Pravilnika o radu tužene. Protiv navedenih odluka apelant je tužbom pokrenuo radni spor pred Osnovnim sudom, a radi zaštite svojih prava koja proističu iz radnog odnosa.
6. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 Rs 022348 17 Rs 2 od 27. oktobra 2017. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 87 0 Rs 022348 18 Rsž 2 od 12. februara 2018. godine) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženoj naloži da Rješenje o otkazu ugovora o radu broj 3408/15 od 31. decembra 2015. godine proglasi ništavim i stavi ga van snage, da apelanta vrati na posao prema njegovom ugovoru o radu, te da se naloži tuženoj da apelantu za mjesece precizirane u presudi isplati plate u iznosima preciziranim u presudi s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da tužena odmah po prijemu sudske odluke vrati apelanta na posao. Presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je predmetna tužba podnesena blagovremeno, shodno članu 118 stav 2 Zakona o radu, s obzirom na to da je apelant tužbu podnio sudu 26. septembra 2016. godine. Utvrđeno je i da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak povodom kojeg je 20. novembra 2015. godine doneseno rješenje o izricanju mjere apelantu zbog teže povrede radne obaveze i sumnje da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela krađe, a sve shodno odredbi člana 93 stav 2 tačka 2 Pravilnika o radu tužene, pa je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa sa 23. novembrom 2015. godine.
7. U vezi s tim, navedeno je da je Disciplinska komisija utvrdila da je apelant, koji je bio u radnom odnosu kod tužene na mjestu portira/čuvara/vatrogasca i čiji se posao sastojao u obavezi da kontroliše i evidentira svaki ulazak i izlazak u krug fabrike, kao i unošenje i iznošenje bilo kakvih predmeta iz fabrike, negirao da je vidio ili znao za iznošenje mesinganih ploča iz firme, ali da je priznao da je 17. septembra 2015. godine u večernjim časovima lice poimenično navedeno u presudi koje je takođe bilo zaposlenik kod tužene (u daljnjem tekstu: zaposlenik) puštao u krug fabrike 2–3 puta iako zaposlenik nije imao potrebnu dozvolu za ulazak van radnog vremena. Obrazloženo je i da je utvrđeno da je apelant priznao da je zaposleniku dozvolio i iznošenje određenog predmeta iz kruga fabrike, bez potrebnog ovlašćenja, te da je zajedno sa zaposlenikom apelant u krug fabrike pustio još jedno lice koje nije zaposleno kod tužene i čije lične podatke nije upisao, a koje je zaposleniku pomagalo u iznošenju spornih predmeta iz fabrike. Osnovni sud je, u vezi s tim, naveo da je u disciplinskom postupku zaključeno da je apelant navedenim radnjama počinio težu povredu svoje radne dužnosti kao portira. Navedeno je i da je apelant protiv rješenja o prestanku radnog odnosa izjavio prigovor koji je odbijen odlukom Upravnog odbora tužene od 25. decembra 2015. godine.
8. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je, polazeći od navedenih činjenica koje su utvrđene na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, zaključio da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 93 st. 1 i 2 tačka 2 Pravilnika o radu tužene. Osnovni sud je naveo da je članom 93 stav 1 navedenog pravilnika propisano da težu povredu radne dužnosti predstavlja ponašanje radnika na radu ili u vezi s radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, dok je stavom 2 tačka 2 istog pravilnika propisano da se kao povreda radne obaveze smatraju krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan nadoknaditi. Prema mišljenju tog suda, u postupku je nesporno dokazano da je apelant u vršenju svojih radnih obaveza postupao suprotno navedenim odredbama Pravilnika o radu tužene. Obrazloženo je i da je disciplinski postupak, prema mišljenju tog suda, pravilno proveden i apelantu pružena mogućnost da iznese svoju odbranu, prilikom čega je prisustvovao i predstavnik Sindikata, zatim Sindikat je konsultovan o kompletnoj apelantovoj situaciji i apelantu je data mogućnost da angažuje branioca, iako apelant to nije učinio. Osim toga, navedeno je da je na osnovu akta Policijske stanice Teslić od 18. novembra 2015. godine utvrđeno da je Okružnom tužilaštvu proslijeđen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu koje su počinili zaposlenik, apelant i druga lica zbog sumnje da su počinili krivično djelo krađe iz člana 231 stav 1 Krivičnog zakona RS. Takođe je navedeno da je na osnovu Uvjerenja broj 87 0 KP 42 17 od 19. aprila 2017. godine utvrđeno da se protiv apelanta pred sudovima na teritoriji BiH ne vodi krivični postupak, niti je pravosnažno osuđen ili oslobođen u krivičnom postupku, niti je podignuta bilo kakva optužnica protiv apelanta. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu izrečen apelantu u skladu sa odredbama čl. 126 i 128 Zakona o radu i članom 93 Pravilnika o radu tužene. Pri tom je Osnovni sud istakao da klasifikacija povrede radne obaveze koja je odlukom Disciplinske komisije stavljena apelantu na teret sadrži obilježja konkretnog disciplinskog djela, a što je Pravilnikom o radu tužene regulisano odredbom člana 93 kao „ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć“. Zbog svega navedenog je zaključeno i da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu, koju je potvrdio i Okružni sud Presudom broj 87 0 Rs 022348 18 Rsž 2 od 12. februara 2018. godine, podržavajući razloge iz prvostepene presude.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da mu u disciplinskom postupku nije omogućeno da organizuje svoju odbranu i dokaže svoje tvrdnje, te da su redovni sudovi svoje odluke bazirali na vođenju krivičnog postupka protiv apelanta, a u kojem je apelant pravosnažno oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo krađe. Apelant navodi da dokazi koje je on predložio nisu prihvaćeni, odnosno nije prihvaćena izjava lica koje je navodno puštao da ulazi u krug fabrike i koje je osuđeno uslovno u spornom krivičnom postupku i koje je negiralo apelantovo učešće u krađi metalnih ploča. Navodi i da je, s druge strane, prihvaćen dokaz (fotodokumentacija i video-snimak nadzorne kamere) koji je predložilo Tužilaštvo i za koji je zaključeno da je u potpunosti neupotrebljiv. Kao dokaz svojih tvrdnji apelant je dostavio oslobađajuću presudu u spornom krivičnom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
11. Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta, te istakao da su apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
12. Tužena je navela sadržaj osporenih odluka, te navela da je apelant dobio otkaz ugovora o radu ne zbog vođenja krivičnog postupka u vezi s krađom već zbog težeg kršenja radnih obaveza i dužnosti koje je shodno ugovoru o radu i Pravilniku tužene bio dužan da poštuje i obavlja.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) koji je primijenjen u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase:
Član 98.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
1. odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, 2. krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi, 3. zloupotreba položaja, sa materijalnim ili drugim štetnim posledicama po poslodavca, 4. odavanje poslovne ili službene tajne, 5. namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca, 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, 7. korišćenje alkoholnih pića ili droga za vrijeme radnog vremena, 8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, 9. davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključivanje ugovora o radu, 10. nasilje na osnovu pola, diskriminacija, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje radnika i mobinga, 11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
Ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza u smislu stava 1. ovog člana, poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje, pa ukoliko radnik, i pored tog upozorenja, ponovi isti ili drugi propust, takvo ponovljeno ponašanje smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu. Član 99.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.
Ako kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika ili neposredno.
XII – PRESTANAK RADNOG ODNOSA
1. Prestanak ugovora o radu Član 125. stav 1. tačka 3.
Ugovor o radu prestaje da važi:
3.otkazom ugovora od strane poslodavca ili radnika.
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1.ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona. Član 128. stav 1.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 Rs 022348 18 Rsž 2 od 12. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
21. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja u vezi s apelantovim radnopravnim statusom, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.
22. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta ispoštovana procedura vođenja tog postupka uključujući prisustvo predstavnika Sindikata, izjašnjenje Sindikata o apelantovoj situaciji, kao i da je apelantu omogućeno da iznese svoju odbranu, prilikom čega je apelant priznao da je pustio zaposlenika da van radnog vremena ulazi u krug fabrike iako nije evidentirao te ulaske i izlaske zaposlenika, kao ni izlaske i ulaske lica koje je bilo sa zaposlenikom, kao ni iznošenje predmeta iz fabrike. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da je iskaz zaposlenika koji je dat u disciplinskom postupku uzet u obzir prilikom donošenja spornih odluka te komisije, a da dokaz – snimak sa nadzorne kamere, nije bio upotrebljiv u vrijeme vođenja disciplinskog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se iz činjenica predmeta ne može zaključiti da su osporene presude redovnih sudova zasnovane na krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta (i u kojem je apelant oslobođen optužbi za počinjeno krivično djelo krađe).
25. Naime, iz činjenica predmeta prezentovanih u prethodim tačkama ove odluke jasno proizlazi da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da u vrijeme vođenja tog prvostepenog parničnog postupka protiv apelanta nije vođen krivični postupak, niti je takav postupak pravosnažno okončan, niti je podignuta i potvrđena optužnica protiv apelanta. Navedeni krivični postupak u kojem je apelant oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo krađe, kako proizlazi iz presude donesene u tom postupku koju je apelant dostavio uz apelaciju, pokrenut je podizanjem optužnice protiv apelanta 23. maja 2017. godine (kada je prvostepeni parnični postupak već bio okončan) i nije bio pravosnažno okončan ni u vrijeme donošenja drugostepene presude u konkretnom predmetu (okončan je Presudom Okružnog suda broj 87-0-K-023866-18 od 26. aprila 2018. godine). Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi da se apelant u žalbenom postupku nije pozivao, niti se mogao pozivati, na pravosnažnu oslobađajuću presudu u krivičnom predmetu jer ona u to vrijeme nije bila ni donesena, niti su, dakle, osporene presude u konkretnom parničnom postupku mogle biti zasnovane na krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su presude koje su osporene konkretnom apelacijom i koje su donesene u parničnom postupku, kao i odluke u disciplinskom postupku koji je vođen 2015. godine, donesene na osnovu dokazane teže povrede radne dužnosti koju je počinio apelant definisane odredbama Pravilnika o radu tužene i čl. 98, 126 i 128 Zakona o radu koje su navedene u prethodnim tačkama ove odluke, a ne, kako to apelant u apelaciji tvrdi, na osnovu krivičnog postupka koji je vođen protiv njega zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo krađe.
26. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da u navedenim obrazloženjima osporenih presuda nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu s relevantnim propisima i kada je nesporno dokazano da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti propisanu članom 93 Pravilnika o radu tužene i čl. 98, 126 i 128 Zakona o radu, pri čemu kao osnov za donošenje osporenih odluka nije korišćen krivični postupak koji je vođen protiv apelanta zbog optužbe da je počinio krivično djelo krađe i u kojem je apelant oslobođen tih optužbi, već isključivo dokazi u vezi s težom povredom radne dužnosti.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević