Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-728/18 (N. S.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-728/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 728/18, rješavajući apelaciju Nebojše Suvajca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Suvajca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 032625 17 Kž od 17. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 K 032625 13 K od 21. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Suvajac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa advokat Milan Malešević iz Banje Luke, podnio je 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 032625 17 Kž od 17. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 032625 13 K od 21. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 31. oktobra 2019. godine zatraženo je od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 11. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Okružno tužilaštvo je optužnicom od 5. septembra 2012. godine optužilo apelanta, D.R. i D.K. zbog počinjenja krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 u vezi sa članom 23 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) nad D.R. (u daljnjem tekstu: oštećeni).

6. U toku postupka optuženi D.R. i D.K. priznali su izvršenje predmetnog krivičnog djela, pa je prema njima postupak razdvojen i donesena pravosnažna presuda. Postupak u kojem su donesene osporene odluke

7. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 K 032625 13 K od 21. jula 2014. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (novembar 2011. godine), mjestu (ugostiteljski objekat-kafić) i na način bliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 u vezi sa članom 23 stav 1 KZRS, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u ostavljenom roku ne počini novo krivično djelo. Takođe je apelant obavezan da na ime paušala i troškova krivičnog postupka plati označeni novčani iznos, dok je oštećeni upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, ukazao (strana 2. presude) na dokaze koje je sproveo (saslušanjem svjedoka, te saslušanjem vještaka medicinske struke i čitanjem pobliže navedenih materijalnih dokaza), te je naveo da je njihovom analizom kako posebno, tako i u njihovoj sveukupnosti utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Obrazlažući navedeni zaključak, Osnovni sud je u tom smislu ukazao na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka (strana 3. presude), uključujući i iskaz svjedoka Borisa Kneževića, koji je dao u istrazi na zapisnik u nadležnoj policijskoj stanici. Shodno navedenom, Osnovni sud je istakao da je utvrdio kao nesporno da je u inkriminisano vrijeme (unutar i ispred ugostiteljskog objekta) između apelanta i oštećenog došlo do sukoba u kojem je apelant udario oštećenog pesnicom u predjelu glave od kog udarca je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma nosnih kostiju sa dislokacijom koštanih fragmenata. Nakon toga su oštećenog nastavili udarati D.R. i D.K, te je ovaj dio optužnice potvrdio svjedok Boris Knežević u svojoj izjavi u istrazi kod policije. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je prihvatio iskaz oštećenog i svjedoka Borisa Kneževića, te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke sa njegovim pojašnjenjem, te medicinskom dokumentacijom za oštećenog. Pri tome je Osnovni sud istakao da nije prihvatio iskaze apelanta i njegove supruge, te njihove prijateljice koja je bila sa njima u društvu (da je oštećeni prvi udario apelanta, nakon čega ga je apelant odgurnuo od sebe), smatrajući da je apelantov iskaz dat s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, a da su iskazi njegove supruge i njihove prijateljice dati sa ciljem da se pomogne apelantu u ovom krivičnom predmetu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je ukazao da su se u radnjama opisanim pobliže u dispozitivu presude stekla obilježja predmetnog krivičnog djela, koje je apelant počinio sa umišljajem, jer je znao da čini nedozvoljene radnje i htio je njihovo izvršenje. Prilikom donošenja odluke o kazni Osnovni sud je naveo da je ocijenio sve okolnosti, posebno imajući u vidu apelantovu raniju neosuđivanost, da je porodičan čovjek, kao i da postoji određeni doprinos oštećenog nastanku sukoba koji je kod apelanta izazvao strah za trudnu suprugu koja je bila prisutna u kafiću i ispred njega.

9. Presudom Okružnog suda broj 72 0 K 032625 17 Kž od 17. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, suprotno žalbenim tvrdnjama apelantove odbrane, prvostepena presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 u vezi sa članom 288 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), jer je u dokazni postupak uvršten zapisnik o saslušanju svjedoka B.K. S tim u vezi je navedeno da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu, po odluci sudije, koristiti kao dokaz na glavnom pretresu bez njihovog neposrednog pozivanja i ispitivanja na glavnom pretresu, ako su ispunjeni uslovi iz člana 288 stav 2 ZKPRS. S tim u vezi je Okružni sud istakao da je u konkretnoj situaciji navedeni svjedok u vrijeme održavanja glavnog pretresa bio nedostupan, tako da je njegov dolazak na sud bio nemoguć. jer se nije nalazio na adresi prijavljenog prebivališta, a njegova nova adresa i prebivalište su bili nepoznati. U skladu sa navedenim, primjenom odredbe člana 288 stav 2 ZKPRS odstupa se od pravila da svi dokazi na glavnom pretresu moraju biti neposredno izvedeni, ali kada su ispunjeni uslovi iz navedenog člana, čitanje zapisnika iz prethodnog postupka može se prihvatiti kao dokaz na osnovu odluke predsjednika vijeća, odnosno sudije, koja je samostalna, jer se za takvu odluku ne traži saglasnost stranaka i branioca (da bi se zapisnik o saslušanju svjedoka pročitao). Nadalje je Okružni sud naveo da presuda ne smije biti u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu nedostupnih svjedoka čiji su se iskazi čitali na glavnom pretresu, jer se na taj način odbrani uskraćuje pravo da neposredno ispita takve svjedoke i time se narušava procesna jednakost stranaka. Međutim, Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju vidi da presuda nije zasnovana u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka B.K., jer ovaj svjedok nije imao saznanja u vezi sa događajem ispred ugostiteljskog objekta. Navedeno je da je taj svjedok svjedočio da je apelant, zajedno sa R.D., izgurao iz kafića oštećenog, te da nije vidio da je bilo ko udario oštećenog. Prema tome, Okružni sud je naveo da time što je pročitan iskaz svjedoka B.K., koji je bio nedostupan, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 u vezi sa članom 288 stav 2 ZKPRS, koja bi uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

11. Nadalje je Okružni sud naveo da argumentima žalbe apelantovog branioca nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja u pobijanoj presudi, jer iz obrazloženja prvostepene presude sa aspekta iznesenih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza i njihove analize jasno proizilazi da je prvostepeni sud pažljivo i savjesno ocijenio dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi i na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o svim činjenicama koje su značajne za apelantovu krivicu. Stoga je Okružnu sud istakao da je takav zaključak prvostepenog suda rezultat pravilne ocjene sprovedenih dokaza koju je dao taj sud u prvostepenoj presudi i koju u cijelosti prihvata i Okružni sud. Pri tome je Okružni sud naveo da je u konkretnoj situaciji, suprotno prigovorima žalbe odbrane, nebitno koji je udarac uzrokovao prelom nosne kosti kod oštećenog. S tim u vezi je ukazano da, kada su apelant i osuđeni D.R. na osnovu prećutnog dogovora (zajedno su počeli udarati oštećenog dok je ležao na zemlji, šakama i nogama u predjelu glave i tijela) preduzeli radnje od kojih je svaka mogla dovesti do nastupanja posljedice, tada se ona ima uračunati ne samo počiniocu koji ju je stvarno prouzrokovao već i drugima, jer je bitna karakteristika saizvršilaštva upravo u tome da se bitan doprinos svakog saizvršioca izvršenju krivičnog djela uračunava i svim ostalima. Sve navedeno potvrđuje da je prvostepeni sud, suprotno prigovorima iz žalbe apelantovog branioca, pravilno primijenio KZRS kada je na osnovu činjeničnih utvrđenja apelantove radnje kvalifikovao kao krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS u vezi sa članom 23 stav 1 istog zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, takođe, navodi i kršenje člana 13 Evropske konvencije, te člana 1 tačka 5 Sporazuma o ljudskim pravima.

13. Povreda prava na pravično suđenje se, prije svega, po apelantovoj ocjeni, ogleda u nerazumljivosti izreke osporene prvostepene presude, kao i njenoj protivrječnosti sa razlozima navedenim u obrazloženju navedene presude, te nedostatku razloga o odlučnim činjenicama i njegovoj međusobnoj protivrječnosti, što je sve imalo kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je nastalo i kao rezultat pogrešne analize dokaza u spisu predmeta. Osim toga, apelant navodi da je činjenični opis djela u izreci osporene prvostepene presude u odnosu na apelanta morao sadržavati konkretizaciju radnji koje čine krivično djelo za koje se apelant tereti uz navođenje svih okolnosti i činjenica koje potvrđuju da je apelant učinio predmetno krivično djelo, uključujući i opis subjektivnih elemenata krivičnog djela da je on bio svjestan i djela i da svojim radnjama učestvuje u njegovom izvršenju. Takođe, navodi propust redovnih sudova da se u konkretnom slučaju utvrdi šta je motiv ili bar povod da on počini predmetno krivično djelo.

14. Potom apelant ukazuje na sadržaj iskaza pojedinih svjedoka, problematizujući njihov sadržaj i istinitost, a posebno iskaz Borisa Kneževića (dat u istrazi) na kojem je, kako to apelant navodi, osuđujuća presuda u velikom dijelu zasnovana, a čijem se čitanju protivila apelantova odbrana i kojeg svjedoka apelant nije imao mogućnost unakrsno ispitati. Konačno, apelant ističe da u spisu predmeta ne postoji niti jedan jedini dokaz koji dokazuje radnju izvršenja i apelanta kao počinioca-saizvršioca predmetnog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, apelant navodi da kvalitet osporene prvostepene odluke u konkretnom slučaju nije zadovoljen.

15. Osim toga, apelant ističe da drugostepeni sud pogrešno utvrđuje da je apelant djelovao udruženo sa onima koji su stvarno počinili krivično djelo iako nije postojala bilo kakva svijest o tome da zajedno djeluju, niti postoji ijedan dokaz koji bi tu tezu potvrdio. S tim u vezi, apelant navodi da je oštećenog samo odgurnuo u samoodbrani. Nadalje, apelant ističe da je oštećeni tokom istrage i postupka davao različite podatke kako o načinu i okolnostima pod kojima je nesporno zadobio teške tjelesne povrede, tako i u pogledu počinilaca, ukazujući na taj način na njegovu nedosljednost prilikom davanja iskaza. Takođe, navodi da nijedan pretres nije tonski sniman i da su sudiji prvostepenog suda trebala tri mjeseca da napiše presudu, a što sve ukazuje na to da je cijeli postupak bio farsa i da je apelant bio osuđen i prije suđenja.

16. Na kraju, apelant navodi da je drugostepeni sud sporne navode prvostepenog suda zanemario, te da je taj sud samo formalno postupao po njegovoj žalbi, prihvatajući i ponavljajući navode prvostepenog suda, ne osvrćući se pritom na žalbene navode u materijalnom smislu iz čega, prema apelantovom mišljenju, slijedi da drugostepeni sud nije ni odlučivao o žalbi. Takođe, apelant ističe i da su drugostepenom sudu trebale tri godine da odluči o žalbi.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja svoju odbranu, kao i žalbene navode koje je taj sud razmatrao prilikom ispitivanja zakonitosti i pravilnosti osporene prvostepene presude, tako da je u obrazloženju svoje odluke dao odgovore na sve žalbene navode apelantovog branioca zbog čega su svi apelantovi navodi neosnovani. Apelantovi navodi da su drugostepenom sudu trebale tri godine da odluči o žalbi su apsolutno netačni, jer je Osnovni sud svojim dopisom od 4. septembra 2017. godine uputio predmetni spis Okružnom sudu radi donošenja odluke o žalbi, tako da je Okružni sud predmet zaprimio 13. septembra 2017. godine (potvrda o prijemu dokumenta iz CMS), a osporenu drugostepenu odluku donio 17. oktobra 2017. godine, dakle, nakon mjesec dana od dana prijema predmeta na postupanje povodom žalbe. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da u cijelosti osporava navode apelacije, te da je postupak sproveden na zakonit način a osporena prvostepena presuda potvrđena osporenom drugostepenom odlukom.

19. Okružno tužilaštvo je navelo da pobijati osporene odluke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije dozvoljeno, jer se to ne dovodi u vezu sa bilo kakvom povredom prava na pravično suđenje ili kršenjem normi Evropske konvencije, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Teška tjelesna povreda Član 156. stav (1) (1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 K 032625 17 Kž od 17. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 13 Evropske konvencije i člana 1 tačka 5 Sporazuma o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije.

30. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (teška tjelesna povreda).

31. Apelant se uopšteno pozvao na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je primarno apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije, a potom i iz stava 2 navedenog člana Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredaba Evropske konvencije.

32. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koju dosljedno podržava i Ustavni sud, garancije obuhvaćene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije predstavljaju aspekte koncepta prava na pravično suđenje sadržanog u članu 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 66, i Ž. protiv Latvije, presuda od 24. januara 2008. godine, broj predstavke 14755/03, stav 94). Zadatak Evropskog suda jeste da odredi da li je postupak u cjelini, uključujući i sam način na koji su dokazi prikupljeni, bio pravičan (vidi, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Babkin protiv Rusije, presuda od 8. januara 2009. godine, broj predstavke 14899/04). Pitanje prihvatljivosti dokaza je primarno određeno pravilima domaćeg prava, te je, po pravilu, u nadležnosti domaćih sudova da vrše ocjenu dokaza. Takođe je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno i preporučljivo saslušati svjedoka s obzirom na to da član 6 Evropske konvencije ne garantuje optuženom neograničeno pravo za obezbjeđenje prisustva svjedoka pred sudom (vidi, S.N. protiv Švedske, broj predstavke 34209/69, stav 44, ECHR 2002-V). Pravilo je da svi dokazi moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnom saslušanju, u skladu sa adversarnim principom. Međutim, iako je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno ili preporučljivo pozvati svjedoka, postoje izuzetne okolnosti koje mogu da dovedu do zaključka da propust da se neko lice sasluša kao svjedok nije u skladu sa odredbom člana 6 Evropske konvencije (vidi, Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, broj predstavke 26853/04, stav 179).

33. Kada je presuda kojom se optuženi proglašava krivim zasnovana isključivo ili u većoj mjeri na iskazu koji je uzet od lica koje optuženi nije imao priliku ispitati - da li tokom istrage ili suđenja - prava odbrane su ograničena u mjeri koja nije u skladu sa garancijama obuhvaćenim odredbama člana 6 Evropske konvencije (vidi, Delta protiv Francuske, Serija A, broj 191-A, presuda od 19. decembra 1990. godine, stav 37, Solakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj predstavke 47023/99, stav 57, ECHR 2001-X, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 55).

34. Uopšteno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stav 27, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124). U određenim okolnostima može se pokazati da je neophodno uzimanje u obzir izjava koje su date u istražnoj fazi (vidi, ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54) uslijed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati. Ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

35. Bitno je istaći da u odnosu na iskaze (izjave) svjedoka za koje se dokaže da su bili nedostupni za ispitivanje u prisustvu optuženog ili njegovog branioca, Evropski sud napominje da stav 1 člana 6 zajedno sa stavom 3 istog člana Evropske konvencije zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se omogućilo optuženom da ispita svjedoke (vidi, Sadak i ostali protiv Turske, br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i – u slučaju da razlog nemogućnosti da optuženi ispita svjedoke leži u činjenici da su oni nestali – nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da obezbijede njihovo prisustvo (vidi, Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43). Međutim, impossibilium nulla obligatio est [nemoguća obaveza je ništava] obezbjeđuje da se nadležnim vlastima ne može staviti na teret nemarnost u njihovim pokušajima da pruže priliku optuženom da ispita svjedoke, te da nedostupnost svjedoka kao takva ne dovodi do obustavljanja krivičnog gonjenja (vidi, Artner protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1992. godine, Serija A, broj 242-A, stranica 10, stav 21, i Mayali protiv Francuske, broj predstavke 69116/01, stav 32). Pri ocjeni da li je tokom postupka bilo obezbijeđeno dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protivteža zbog poteškoća prouzrokovanih odbrani odsustvom svjedoka, posebna pažnja mora biti poklonjena ishodu ocjene da li su sporne izjave (iskazi) bile odlučujuće za proglašavanje podnosioca predstavke krivim (vidi, Dzelili protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine, broj predstavke 15065/05, i Karulis protiv Latvije, odluka o dopustivosti od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 22502/02, stav 36). Osim toga, odsustvo bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova u vezi sa nemogućnošću da se obezbijedi prisustvo (ključnog) svjedoka na suđenju može dovesti do znatnog ograničenja prava odbrane, što rezultira povredom člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije (vidi, Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06).

36. Imajući u vidu navedene (generalne) principe Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu navoda apelacije prvenstveno konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, kao i da je izvršio vještačenje posredstvom vještaka medicinske struke, te da nesumnjivo proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu tokom trajanja prvostepenog postupka. Dalje, kada je u pitanju iskaz svjedoka B.K., čiji je iskaz iz istrage korišćen na glavnom pretresu, a koji nije prisustvovao tom pretresu, Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud u odnosu na tog svjedoka suštinski primijenio odredbu stava (2) člana 288 KZRS, kojom je utvrđeno da izuzetno zapisnici dati u istrazi mogu biti pročitani i korišćeni kao dokazi na glavnom pretresu ukoliko se (između ostalog) lica koja su dala izjavu ne mogu pronaći. U tom smislu iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizilazi da su redovni sudovi u više navrata tokom trajanja predmetnog postupka ukazali da navedeni svjedok nije dostupan (jer se nije nalazio na adresi prijavljenog prebivališta, a njegova nova adresa i prebivalište su bili nepoznati). Dakle, navedeno je Okružni sud ocijenio kao objektivnu činjenicu za primjenu navedene zakonske odredbe kojom je propisan izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza u konkretnom slučaju, pri tome obezbjeđujući apelantu i njegovoj odbrani mogućnost da iznesu primjedbe na iskaze navedenog svjedoka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizilazi da apelantova krivičnopravna odgovornost nije zasnovana samo na iskazima svjedoka B.K., kako to tvrdi apelant, već na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

37. Budući da su redovni sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zaključuje da su domaće nadležne vlasti postupale sa dovoljnom pažnjom u obezbjeđivanju proceduralnih garancija odbrani. Dalje, Ustavni sud je imao u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv osporene presude Osnovnog suda, a koje je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli da utiču na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Takođe, u kontekstu pozitivnih obaveza iz člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije, Ustavnom sudu se ne čini ni da su redovni sudovi iskazali nedovoljnu aktivnost da obezbijede da svjedok (B. K.) prisustvuje glavnom pretresu, budući da su na osnovu ocjene svih sprovedenih dokaza, a ne isključivo iskaza navedenog svjedoka, utvrdili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja predmetnog krivičnog djela za šta su dati logični i konzistentni razlozi. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne nalazi ništa što očigledno ukazuje na to da je, u okolnostima konkretnog slučaja, primjena relevantnih pozitivnopravnih propisa bila proizvoljna na apelantovu štetu, te da je rezultirala znatnim ograničenjem prava apelantove odbrane njenim suštinskim dovođenjem u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i povredom prava na jednakost stranaka u postupku. Pri tome Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela, u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi sa pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela i postojanjem apelantove svijesti (umišljaja), odnosno postojanjem saizvršilaštva u okolnostima konkretnog slučaja.

38. Nadalje, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Okružnog suda, kod odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6 Evropske konvencije, već članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora da bude zasnovana na objektivnim kriterijumima i mora da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Okružnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane koji imaju suštinski značaj, kojim su osporavani stavovi Osnovnog suda iz prvostepene presude i koje je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo-teška tjelesna povreda. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Okružnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud smatra da samo prihvatanje Okružnog suda činjenično-pravnih zaključaka Osnovnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Osnovni sud ocijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje više sudske instance određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

39. Konačno, u odnosu na navode apelacije da je apelant bio osuđen i prije suđenja, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi tiču navodnog kršenja principa presumpcije nevinosti iz stava 2 člana 6 Evropske konvencije, ali da apelant nije konkretizovao ove navode. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i predočenih dokumenata ne uočava da je u odnosu na apelanta na bilo koji način došlo do kršenja navedenog principa. Štaviše, iz osporenih presuda proizilazi da su one rezultat izvedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

40. Osim toga, Ustavni sud smatra da je bespredmetno raspravljati o apelantovom izričitom navodu da su „Okružnom sudu trebale tri godine da odluči o žalbi“, kojim se suštinski ukazuje na efikasnost u postupanju tog suda u kontekstu rukovođenja žalbenim postupkom, budući da iz stanja spisa predmeta (odgovora Okružnog suda) kao nesporno proizilazi da je taj sud osporenu drugostepenu odluku donio u roku od oko mjesec dana. Navedeno, po ocjeni Ustavnog suda, na nesumnjiv način, takođe, pokazuje odgovornost tog suda da obezbijedi poštivanje garancija prava na pravično suđenje (u razumnom roku) u predmetnom postupku sagledanom u cjelini čak i u odsustvu konkretizacije takvih apelacionih navoda.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.

42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ostali navodi

43. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije može da se zaključi da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.

44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.

45. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije, te u vezi sa njim prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi prava iz člana 1 tačka 5 Sporazuma o ljudskim pravima, kojima se garantuje pravo na pravedno i javno saslušanje u građanskim i krivičnim postupcima, te druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant u svojstvu saizvršioca proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporavanim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizilazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Dalje, nemogućnost da se obezbijedi prisustvo i saslušanje B.K. u svojstvu svjedoka na pretresu u predmetnom postupku nije znatno ograničila prava odbrane u apelantovom slučaju, tj. nije narušila garancije kojima se obezbjeđuje procesna ravnopravnost (jednakost) stranaka u postupku. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, te niti jedno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti.

47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-728/18 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio