Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-22/20 (D. Z. i D. Z.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-22/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-22/20, rješavajući apelaciju Dijane Zelenika i Dušanke Zelenika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Dijana Zelenika i Dušanka Zelenika protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 066419 19 Rev od 11. septembra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dijana Zelenika i Dušanka Zelenika (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 31. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 066419 19 Rev od 11. septembra 2019. godine. Takođe, apelantice su podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud onemogućio tužiteljici Z.D. da raspolaže predmetnim nekretninama pobliže opisanim u izreci Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 066419 17 P 2 od 25. septembra 2017. godine i da vrši druga vlasnička prava dok se ne donese konačna odluka po ovoj apelaciji. Apelacija je registrovana u upisnik za 2020. godinu.
2. Presudom Osnovnog suda od 25. septembra 2017. godine, st. I, III, V i VI izreke je utvrđeno da je tužiteljica Z.D. održajem stekla pravo vlasništvu na nekretninama, pobliže označenim u st. I, III, V i VI izreke presude, što su tuženi, među kojima su i apelantice, dužni priznati i dati tužiteljici Z.D. valjanu ispravu za uknjižbu prava vlasništva sa 1/1 dijela na suvlasničkim i suposjedničkim dijelovima tuženih na predmetnim nekretninama ili će se u protivnom tužiteljica na osnovu te presude, uknjižiti u zemljišnoknjižnim i katastarsko-knjižnim evidencijama na predmetnim nekretninama.
3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 066419 17 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine žalbe apelantica i tuženih Z.M. i M.i L.S. su odbijene i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu (stav I, III, V i VI izreke) potvrđena.
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelantica izjavljena protiv drugostepene presude.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica Z.D. tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je održajem stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama, na kojima je tužiteljica upisana kao suvlasnik/suposjednik u zemljišnoknjžnim evidencijama zajedno sa tuženima, za koje tvrdi da su u njenom posjedu dugi niz godina, od kada se udala 1977. godine, a da je u posjedu ovih nekretnina bio i njen suprug pok. Z. P., a takođe i njegov otac Z.M. Vrhovni sud je istakao da se sticanje prava svojine stiče, između ostalog, i održajem (član 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), pod određenim uvjetima (član 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Takođe je istakao da se pravo svojine na stvar stiče nasljeđivanjem u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno (član 36. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Zatim, da se nasljeđe otvara smrću ostavioca i u trenutku smrti ostavioca njegova zaostavština prelazi po sili zakona na njegove nasljednike, saglasno odredbi člana 146. stav 1. i člana 153. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/09, 55/09 i 91/16), odnosno člana 126. stav 1. i člana 133. ranijeg Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SR BiH" 7/80 i 15/80). Vrhovni sud je naveo da za savjesnog posjednika, koji drži nekretninu u uvjerenju da je on vlasnik nekretnine, činjenica da je nekretnina upisana na drugo lice u zemljišnim knjigama, kao što je slučaj u ovoj parnici gdje su predmetne nekretnine upisane kao suvlasništvo parničnih stranaka, ne znači sama po sebi da je radi toga tužiteljica nesavjestan posjednik. Vrhovni je sud ukazao na činjenicu da je tužiteljica savjestan posjednik ovih nekretnina, a prije nje njen umrli suprug, te njen svekar, a što proizilazi i iz dokaza iz kojih se može zaključiti da su svekar i suprug tužiteljice održavali predmetne nekretnine, plaćali za iste porez, zalagali ih u svrhu podizanja kredita. Vrhovni sud je istakao da sve naprijed navedene činjenice utvrđene u predmetnom postupku govore u prilog tome da je više od 40 godina na predmetnim nekretninama postojao savjesni posjed pravnih prednika tužiteljice, tako da se i to vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savjesni držaoci, uračunava tužiteljici kao vrijeme potrebno za održaj, shodno odredbi člana 30. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužiteljica nije znala, niti mogla znati da te nekretnine nisu njeno vlasništvo, jer je bila uvjerena da su te nekretnine vlasništvo njenog svekra, a nakon smrti njenog supruga, da su njene. Vrhovni sud je naveo i da su tuženi upisani kao ,,goli“ zemljišno knjižni suvlasnici koji nikada nisu samostalno posjedovali predmetne nekretnine, niti su to u toku postupka tvrdile apelantice, koje osporavaju tužbeni zahtjev tvrdnjama da su suvlasništvo stekle nasljeđivanjem iza Z.V. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o zastarjelosti potraživanja, niti eventualno o nastupanju nekog prekluzivnog roka jer je predmet tužbenog zahtjeva utvrđivanje da je tužiteljica održajem stekla prava svojine na predmetnim nekretninama, koje pravo svojine kao stvarno pravo ne zastarijeva. Također, Vrhovni je sud istakao da sve i kada bi se uzelo da je prekid održaja nastupio podnošenjem prijedloga za fizičku diobu njihovog pravnog prednika Z. V. 20. maja 2005. godine, po kome je rješenjem suda broj V 22627/05 od 7. jula 2009. godine utvrđen prekid tog vanparničnog postupka, to je bez uticaja na odluku o tužbenom zahtjev. Naime, Vrhovni sud je ukazao da s obzirom da je pravni prednik tužiteljice Z. M. (svekar) do svoje smrti 1978. godine bio savjesni posjednik predmetnih nekretnina, a da je savjesni posjed predmetnih nekretnina nakon njegove smrti imao suprug tužiteljice Z. P. do svoje smrti, a nakon njega tužiteljica, kojoj se u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme savjesnih prethodnih držalaca stvari (shodno odredbi člana 30. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) proizilazi da je vrijeme potrebno za održaj isteklo i prije podnošenja prijedloga za fizičku diobu Z.V. od 20. maja 2005. godine protekom roka od 20 godina nesmetane i savjesne državine. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, izveo pogrešan zaključak u pogledu savjesne državine tužiteljice Z.D. i njenih prednika, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević