Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3500/18 (M. M.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Nasilje u porodici
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3500/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3500/18, rješavajući apelaciju Mirze Muhovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Muhovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 625674 18 Kž 2 od 11. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirza Muhović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 27. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 625674 18 Kž 2 od 11. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 31. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 7. novembra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 11. novembra 2019. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda od 2. marta 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, nasiljem duži vremenski period ugrožavao mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje vanbračne supruge V. C. (u daljnjem tekstu: oštećena), čime je počinio krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 55. KZFBiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, te je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, koji uključuju troškove Općinskog suda u iznosu od 350,00 KM.

6. Općinski sud je istakao da je na osnovu dokaza izvedenih na glavom pretresu utvrdio da je apelant tokom noći između 30. aprila i 1. maja 2015. godine fizički napao oštećenu sa kojom je živio u zajedničkom domaćinstvu i sa kojom ima vanbračno dijete.

7. U odnosu na iskaz oštećene, Općinski sud je naveo da ga je u potpunosti prihvatio, nalazeći da je uvjerljiv, interno dosljedan, odnosno da ne sadrži protivrječne navode, te da sadrži detalje koji doprinose vjerodostojnosti iskaza, odnosno detaljan opis događaja koji su prethodili predmetnom krivičnopravnom događaju (kako je to bliže opisano na stranici 4. presude). Nadalje, navedeno je da je iskaz oštećene potkrijepljen objektivnim dokazima, i to nalazom Doma zdravlja Istočno Sarajevo od 2. maja 2015. godine, kojim je konstatirano da se oštećena javila na pregled 2. maja 2015. godine u 22.15 sati zbog povreda, navedenih u nalazu, koje joj je nanio muž u noći 1. maja 2015. godine. Osim toga, navedeno je da iskaz oštećene nije doveden u pitanje prilikom unakrsnog ispitivanja odbrane.

8. Općinski sud je naveo da je u potpunosti prihvatio iskaze svjedoka A. M. i F. K., nalazeći da ne postoje bilo kakve okolnosti zbog kojih bi navedeni svjedoci, kao ovlaštena službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), iznosili navode koji ne odgovaraju stvarnim događajima, te da navedeni iskazi nisu dovedeni u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane. Također, navedeno je da je i svjedok N. C. (rođak oštećene) potvrdio da je oštećenu drugi dan nakon napada odvezao iz stana gdje je stanovala sa apelantom.

9. Dakle, Općinski sud je zaključio da je iz iskaza oštećene, potkrijepljenog objektivnom dokazom, te iskazima svjedoka A. M., F. K. i N. C., van svake sumnje utvrdio da je apelant tokom noći između 30. aprila i 1. maja 2015. godine u stanu u kojem je živio u zajedničkom domaćinstvu sa oštećenom, sa kojom ima vanbračno dijete, fizički napao oštećenu.

10. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka H. Ž. od 12. decembra 2015. godine utvrdio da je, uslijed apelantovih radnji tokom noći između 30. aprila i 1. maja 2015. godine, oštećena zadobila lake tjelesne ozljede u vidu nagnječina u predjelu vrata, grudnog koša i trbuha. Nadalje, navedeno je da je vještak prilikom sačinjavanja nalaza imao medicinsku dokumentaciju izdatu u Domu zdravlja Istočno Sarajevo od 2. maja 2015. godine i Bolnici Trebinje od “6.5.2015. godine”. Općinski sud je istakao da je vještak kao način za nastajanje nagnječina u predjelu vrata, grudnog koša i trbuha naveo „zamahnute stisnute pesnice od povredioca“. Nadalje, navedeno je da je predmetni nalaz u potpunosti prihvatio, nalazeći da je sačinjen u skladu sa vještinom i pravilima struke, da je saglasan medicinskoj dokumentaciji, te da nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane.

11. U odnosu na prigovor apelantovog branioca da sadržaj nalaza ne odgovara onom što piše u medicinskoj dokumentaciji, odnosno da u nalazu Doma zdravlje Istočno Sarajevo nisu konstatirane povrede trbuha navedene u nalazu Bolnice Trebinje, Općinski sud je naveo da je predmetni prigovor odbio, jer je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrdio da su oni sačinjeni na osnovu navedene medicinske dokumentacije, te da konstatacije iz nalaza, suprotno navodima iz prigovora, odgovaraju konstatacijama u medicinskoj dokumentaciji. Također, Općinski sud je istakao da je u nalazu i mišljenju vještaka navedeno da je nalaz Bolnice Trebinje datiran „6.5.2015. godine“, dok je uvidom u predmetni nalaz utvrđeno da je datiran „16.5.2016. godine“ (radi se o očiglednoj omašci, ovdje se misli na 16. maj 2015. godine). Međutim, i pored navedenog, Općinski sud je naveo da razlika u datumima koja vrijeme pregleda pozicionira 10 dana kasnije ne dovodi u pitanje nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na činjenicu da se ne radi o znatno dužem vremenskom periodu od kritičnog događaja, a iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu nije bilo moguće utvrditi bilo koji drugi način nastanka povrede izuzev radnji apelanta koji je oštećenu udarao rukama i nogama po cijelom tijelu.

12. U vezi sa predmetnim događajem, Općinski sud je naveo da je ocijenio i iskaze svjedoka A. M., B. M. i R. M., pri čemu je istakao da nije prihvatio dijelove iskaza navedenih svjedoka (sve pobliže navedeno na stranicama 6-10 presude), nalazeći da su kao najbliži članovi apelantove porodice (majka, otac i brat) direktno zainteresirani za ishod krivičnog postupka protiv apelanta, te da su predmetne dijelove iskaza dali isključivo u svrhu ekskulpiranja apelanta od krivične odgovornosti.

13. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza oštećene utvrdio da je apelant 21. augusta 2015. godine u istom stanu, poslije verbalnog sukoba, udario oštećenu otvorenim dlanom desne ruke u predjelu lica (oštećena je na glavnom pretresu izjavila da se vratila u zajednicu sa apelantom u augustu 2015. godine), te da dio iskaza koji ukazuje na predmetni događaj (pobliže naveden na stranici 10 presude) nije dovođen u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane. Nadalje, navedeno je da je predmetni iskaz oštećene potkrijepljen iskazom svjedoka A. M.

14. Također, Općinski sud je naveo da je oštećena u relevantnom periodu, prilikom kontakta sa službenicima nadležnog centra za socijalni rad, spominjala da je bila podvrgnuta nasilju od apelanta, a što je potvrdila svjedok E. P. P., zaposlena u Centru za socijalni rad - Služba socijalne zaštite Općine Centar, kojoj se oštećena obratila u vezi sa povjeravanjem malodobnog djeteta iz vanbračne zajednice. Općinski sud je istakao da je u potpunosti prihvatio iskaz navedenog svjedoka, nalazeći da ne postoje bilo kakve okolnosti zbog kojih bi E. P. P. iznosila navode koji ne odgovaraju stvarnim događajima, a navedeni iskaz nije dovođen u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane.

15. Općinski sud je ocijenio i iskaz svjedoka M. S., zaposlenice JU Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo - Služba socijalne zaštite Općine Centar, te iskaz D. C. (sestra oštećene), kao i dio iskaza N. C. (kako je to pobliže navedeno na stranici 13 presude), pri čemu je istakao da iskaz svjedoka M. S. ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja iz ove presude, a da iskaz D. C. i dio iskaza N. C. nemaju značajnijeg utjecaja na činjenična utvrđenja iz ove presude.

16. Općinski sud je zaključio da apelantove radnje predstavljaju produženo krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a shodno odredbi člana 55. istog zakona, s obzirom na činjenicu da su počinjene prema istoj oštećenoj, na sličan način, te u relativno kratkom vremenskom periodu od oko četiri mjeseca.

17. Općinski sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan svoga djela i da je htio da ga izvrši. Nadalje, istakao je da radnje preduzimane u kontinuitetu i u okolnostima konkretnog slučaja nedvosmisleno ukazuju na apelantovu svijest da njima ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje oštećene, a da iz izvedenih dokaza nije bilo naznaka da postoje okolnosti koje bi ukazivale na neki od zakonskih osnova koji isključuju apelantovu krivicu.

18. U vezi sa vrstom i visinom krivičnopravne sankcije, Općinski sud je naveo da je, u skladu sa odredbom člana 49. KZFBiH, apelantu sankciju izrekao i odmjerio u granicama koje su zakonom propisane za predmetno krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Nadalje, istakao je da je na apelantovoj strani našao otežavajuće okolnosti da je dva puta osuđivan za krivična djela koja uključuju primjenu nasilja i prijetnje nasiljem (kako je to pobliže navedeno na stranici 14 presude), da se protiv apelanta vodi drugi krivični postupak pred Općinskim sudom zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZFBiH. Potom, istakao je da je apelant u konkretnom slučaju dvije krivičnopravne radnje izvršio prema istoj oštećenoj, a da je prvi slučaj nasilja u porodici (tokom noći između 30. aprila i 1. maja 2015. godine) izvršen 38 dana nakon što je oštećena rodila njihovo zajedničko dijete, odnosno u periodu naročito osjetljivom za sve osobe ženskog spola, te da je tom prilikom oštećena zadobila i lake tjelesne ozljede, kao i da su oba slučaja nasilja u porodici izvršena u prisustvu djeteta. Općinski sud je naveo da je kao otežavajuće okolnosti ocijenio iskaz oštećene koja je na glavnom pretresu navela da ju je apelant, izuzev navedenih slučajeva, fizički napadao i ranije (kako je to pobliže opisano na stranici 14 presude), a što je ocijenio kao okolnosti koje se odnose na raniji apelantov život i njegovu ličnost iz kojih proizlazi da se radi o licu izuzetno sklonom primjeni nasilja prema ženskim osobama. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije našao olakšavajuće okolnosti, te da činjenicu da je apelant otac maloljetnog djeteta nije ocijenio s obzirom na to da je krivično djelo za koje je proglašen krivim ovom presudom počinio upravo u prisustvu tog djeteta.

19. Presudom Kantonalnog suda od 11. juna 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca i potvrđena je presuda Općinskog suda od 2. marta 2018. godine.

20. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da se prvostepena presuda pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer je odgoda postupka pred prvostepenim sudom trajala duže od 30 dana. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelantov branilac propustio da se određeno izjasni na koji način je takav propust suda bio ili mogao biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, a kako sud ovo pitanje ne ispituje po službenoj dužnosti, da nije bio u prilici da ispita osnovanost navedene žalbene tvrdnje.

21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode apelantovih branilaca da je u prvostepenoj presudi izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza, te da su oni proizvoljno ocijenjeni, Kantonalni sud je istakao da se iz obrazloženja prvostepene presude jasno vidi da je prvostepeni sud proveo sve dokaze kako optužbe, tako i odbrane, te da je svaki dokaz ocijenio pojedinačno, a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dao sasvim jasne razloge zašto smatra da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen.

22. Kantonalni sud je naveo da se žalbenim prigovorima ukazuje i na povredu odredbe člana 97. ZKPFBiH zbog toga što iz iskaza oštećene, koji je dat pred prvostepenim sudom, nije jasno da li je oštećena u momentu davanja iskaza bila u vanbračnoj zajednici sa apelantom, a imajući u vidu i to da je oštećena dala izjavu ovjerenu kod notara od 14. marta 2018. godine u kojoj je, između ostalog, navela da sa apelantom živi u vanbračnoj zajednici od 2013. godine, sa kraćim ili dužim prekidima, te da od apelanta ne osjeća nikakav strah. Pri tome Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude, kao i iz predmetnog spisa proizlazi da je oštećena na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom izjavila da je sa apelantom živjela u vanbračnoj zajednici u periodu od 2014. do 2015. godine iz čega jasno proizlazi da u vrijeme davanja iskaza pred prvostepenim sudom nije bila u vanbračnoj zajednici sa apelantom, zbog čega je sud nije morao, u skladu sa odredbom člana

97. ZKPFBiH, upozoravati da kao apelantov vanbračni drug može odbiti da svjedoči. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da sama činjenica da je izjava ovjerena kod notara, datirana 14. marta 2018. godine, ukazuje da je data u vrijeme kada je prvostepeni postupak okončan, pa je prvostepeni sud nije ni mogao ocijeniti u pogledu postojanja vanbračne zajednice između apelanta i oštećene.

23. Ispitujući žalbene prigovore apelantovih branilaca koji se odnose na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu dokaza zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Nadalje, istakao je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz oštećene kao interno dosljedan i uvjerljiv, te da pravilnost tog zaključka ne mogu dovesti u pitanje žalbeni navodi kojima se ukazuje da postoji kontradiktornost u iskazima oštećene u pogledu okolnosti da li je gubila svijest kritične prilike. Nadalje, istaknuto je da navedena okolnost ne predstavlja odlučnu činjenicu u konkretnom predmetu, te da nije od značaja za utvrđenje da li je apelant kritične prilike preduzeo radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, zbog čega ih nije posebno ni razmatrao. Osim toga, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane A. M., B. M. i R. M.

24. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je u nalazu i mišljenju vještaka navedeno da je nalaz Bolnice Trebinje datiran 6. maja 2015. godine, a da je on, zapravo, sačinjen 16. maja 2015. godine, ali da navedena razlika u datumima ne dovodi u pitanje nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na činjenicu da se ne radi o znatno dužem vremenskom periodu od kritičnog događaja. Dovodeći u vezu iskaz oštećene sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, Kantonalni sud je potvrdio i prihvatio zaključak prvostepenog suda da su oni podudarni u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na način nastanka i prirodu povreda koje je zadobila oštećena kritične prilike.

25. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na sumnju da je oštećena kritične prilike zadobila povrede glave i vrata, Kantonalni sud je naveo da u nalazima nisu ni konstatirane povrede glave oštećene, već okolnost da se ona žalila na bol u predjelu glave. Osim toga, naveo je da je tačno da je svjedok N. C. izjavio da se sjeća da je oštećenu odvezao iz stana gdje je stanovala s apelantom, te da na oštećenoj nije primijetio nikakve povrede. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da iskaz N. C. nema značajnijeg utjecaja na činjenična utvrđenja iz ove presude, a imajući u vidu činjenicu da kod oštećene nisu ni bile konstatirane povrede glave, kao i činjenicu da je N. C. izjavio da se ne sjeća kojom prilikom ju je odvezao iz stana gdje je stanovala sa apelantom.

26. U odnosu na prigovore iznesene u vezi sa krivičnopravnom radnjom od 21. augusta 2015. godine, Kantonalni sud je naveo da je iskaz oštećene potvrđen iskazom svjedoka A. M., a na osnovu kojih iskaza je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant i navedenog dana primijenio nasilje prema oštećenoj, odnosno članu porodice sa kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni prigovori branilaca izneseni u tom pravcu.

27. Također, Kantonalni sud je naveo, a nasuprot žalbenim prigovorima, da je prvostepeni sud sasvim jasno obrazložio razloge iz kojih proizlazi da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, pri čemu je istakao da su radnje preduzimane u kontinuitetu i u okolnostima konkretnog slučaja nedvosmisleno ukazuju na apelantovu svijest da njima ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje vanbračne supruge s kojom je živio u zajedničkom domaćinstvu.

28. Razmatrajući žalbene prigovore u vezi sa odlukom o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije pravilno ocijenio sve okolnosti koje su se stekle na apelantovoj strani, te da navedena kazna zatvora nije blago, ali ni strogo odmjerena i da u svemu odgovara težini učinjenog krivičnog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti, kao i da je dovoljna, ali i potrebna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 312. stav 2. ZKPFBiH, jer je prilikom donošenja presude postupio protivno odredbama člana 296. stav 2. i člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Pri tome apelant ističe da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u skladu sa navedenom odredbom, nego potpuno proizvoljno, a da je drugostepeni sud nekritički prihvatio takvu ocjenu, bez obrazloženja bilo kojeg žalbenog razloga istaknutog u tom pravcu. Nadalje, smatra da je u konkretnom slučaju izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza od prvostepenog suda, te da razlozi dati u pobijanoj presudi nisu dovoljno logični i uvjerljivi, kao i da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sud nije mogao van svake razumne sumnje utvrditi da je apelant tokom noći između 30. aprila i 1. maja 2015. godine počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osim toga, apelant ističe da je prvostepeni sud u potpunosti prihvatio iskaz oštećene uprkos tome što je oštećena mijenjala svoje iskaze i što su oni u suprotnosti sa iskazima svjedoka A. M., B. M., R. M., pa i sestre oštećene D. C. Nadalje, navedeno je da se drugostepeni sud nije osvrnuo na žalbene razloge kojima apelant ukazuje na to da povrede trbuha koje vještak navodi u svom nalazu nisu navedene u nalazu Doma zdravlja Istočno Sarajevo od 2. maja 2015. godine, nego tek u nalazu Bolnice Trebinje od 16. maja 2015. godine. Apelant, također, smatra da o predmetnom događaju nema ni materijalne dokumentacije, a ni bilo kakvih drugih dokaza, što znači da je sud donio arbitrarnu odluku. Nadalje, navedeno je da u krivičnopravnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 3. ZKPFBiH, važi pretpostavka nevinosti, kao i princip in dubio pro reo, a da je tužilac taj koji je bio dužan da van svake razumne sumnje dokaže ono što je optužnicom stavio na teret apelantu, a što je u konkretnom slučaju propušteno. Apelant navodi da je prvostepeni sud, slijedom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pogrešan zaključak o apelantovoj krivici, kao i da je propustio određeno i potpuno iznijeti kojim se razlozima rukovodio pri utvrđenju da apelantove radnje sadrže sva zakonska obilježja krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZFBiH. S tim u vezi, ističe da je, kada je apelanta proglasio krivim, pogrešno primijenio odredbu člana 35. stav 1. u vezi sa članom 37. KZFBiH. Nadalje, navedeno je da je pogrešno primijenio materijalno pravo i tako što nije pravilno ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani, te da mu je, ukoliko ga je smatrao odgovornim za predmetno krivično djelo, trebalo odmjeriti blažu kaznu. Apelant, također, navodi da drugostepeni sud nije odlučio ni o žalbenim navodima koji se odnose na prethodno navedeno, a što odaje utisak neobrazložene odluke. U konačnici, apelant ističe da drugostepena presuda nema ni naznake odluke kojom su stvarno i suštinski preispitani apelantovi žalbeni navodi, te ističe da je njegovo pravo na žalbu samo formalno zadovoljeno, jer je izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje suda o svim žalbenim razlozima i navodima, kao i o onima o kojima je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

b)Odgovor na apelaciju

30. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da je taj sud, odlučujući u smislu člana 328. ZKPFBiH, i u presudi od 11. juna 2018. godine odgovorio na sve žalbene navode apelantovih branilaca koji su se odnosili na sve žalbene osnove i dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore. Pri tome Kantonalni sud je predložio da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

31. Općinski sud je naveo da se svi navodi iz apelacije odnose na ocjenu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u krivičnom predmetu protiv apelanta, te da su kao takvi bili predmet preispitivanja u postupku povodom žalbe na prvostepenu presudu. Također, Općinski sud je istakao da ostaje kod dokaza sadržanih u obrazloženju presude od 2. marta 2018. godine.

V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 222. st. 1. i 2.

Nasilje u porodici (1) Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 35.

Sadržaj krivice (1) Krivica postoji ako je počinilac u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem.

(2) Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinilac postupao iz nehata, ako to zakon izričito predviđa.

Član 37.

Umišljaj (1) Krivično djelo se može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Član 49.

Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.

33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav 1. tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 625674 18 Kž 2 od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 11. juna 2018. godine, a da je apelacija podnesena 27. juna 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

41. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

42. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kao i da nije zadovoljen standard obrazložene odluke, te da je tužilac bio dužan da van svake razumne sumnje dokaže ono što je optužnicom stavio na teret apelantu. Osim toga, smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da su, s tim u vezi, počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Također, apelant smatra da olakšavajuće i otežavajuće okolnosti nisu pravilno ocijenjene i da mu je sud trebalo da odmjeri blažu kaznu, kao i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

45. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

46. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ocjenu dokaza, kao i na neobrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazu oštećene, koji je potkrijepljen objektivnim dokazima (medicinska dokumentacija), kao i iskazima svjedoka, kako je to navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, te na nalazu vještaka, a koji smatra da je sačinjen u skladu sa vještinom i pravilima struke i saglasan medicinskoj dokumentaciji. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Općinski sud nije prihvatio iskaze svjedoka A.M., B. M. i R. M., smatrajući da su kao najbliži članovi apelantove porodice iskaze dali isključivo u svrhu ekskulpiranja apelanta od krivične odgovornosti, dok je u odnosu na iskaze svjedoka M. S. i D. C., kao i u odnosu na dio iskaza svjedoka N. C. istakao da nemaju značajnijeg utjecaja na činjenična utvrđenja. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je apelant bio svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje, odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem, te da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi ukazivale na neki od zakonskih osnova koji isključuju apelantovu krivicu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te da je na činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge, a kako je to pobliže navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke. U vezi sa apelantovim navodima da je tužilac bio dužan da van svake razumne sumnje dokaže ono što je optužnicom stavio na teret apelantu, Ustavni sud upućuje na svoju raniju praksu u predmetu broj AP 757/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostaloga, navedeno da „[...] sud je taj koji, kako je već rečeno, na osnovu slobodne procjene odlučuje da li je optužba dokazana ili ne, a njegova ocjena, prema članu 15. ZKPBiH, nije ograničena posebnim formalnim dokazima, ali mora biti, kako je već rečeno, 'savjesna'“ (vidi tač. 108. i 109. odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

47. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, odnosno izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je taj sud izrekao i odmjerio kaznu u zakonom propisanim granicama za predmetno krivično djelo, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to navedeno pod tačkom 19. predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud ocijenio sve okolnosti koje su se stekle na apelantovoj strani, a da izrečena kazna odgovara težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti, te da je dovoljna i potrebna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o visini kazne zatvora.

48. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

50. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da Kantonalni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji pravni lijek je Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene procesnog i materijalnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i budući da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentirano obrazložili odluku o visini kazne. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3500/18 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio