Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2346/18 (B. M. i drugi)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Građanski postupak
- Društveno vlasništvo
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2346/18
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2346/18, rješavajući apelaciju Branka Miladinovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Miladinovića, Ljubice Miladinović, Dragana Miladinovića i Dragice Đukanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 037063 17 Rev od 7. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 037063 16 Gž 2 od 7. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 037063 16 P 2 od 3.
oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Miladinović, Ljubica Miladinović, Dragan Miladinović i Dragica Đukanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnijeli su 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 037063 17 Rev od 7. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 037063 16 Gž 2 od 7. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 037063 16 P 2 od 3. oktobra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od tuženog „Agrofina“ d.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 16. do 30. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 95 0 P 037063 16 P 2 od 3. oktobra 2016. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im preda u posjed parcelu pobliže opisanu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) i da im naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka.
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su apelanti (na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 25. marta 2013. godine proglašeni kao zakonski nasljednici iza svoje prednice) u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici predmetne parcele sa po ¼ dijela, da je predmetna parcela dio kompleksa poljoprivrednog zemljišta koji je kao osnovno društveno sredstvo koristio raniji Poljoprivredni kombinat Trebinje, čiji je pravni sljednik „Agrokop“ a.d. Trebinje, koji je upisan kao posjednik s dijelom 1/1, nad kojim je 2012. godine otvoren stečajni postupak. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je u toku stečajnog postupka tuženi od stečajnog dužnika „Agrokopa“ a.d. Trebinje kupio njegovu imovinu (uključujući i vinograd zasađen na predmetnoj parceli), o čemu je kod notara sačinjen kupoprodajni ugovor od 16. aprila 2014. godine, te da je na osnovu tog kupoprodajnog ugovora tuženi ušao u posjed predmetne parcele. Osnovni sud je također utvrdio da se tuženi obratio Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske sa zahtjevom za dodjelu koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta na području grada Trebinja i da o tom zahtjevu još nije riješeno.
7. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbu člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR; u presudi je očiglednom greškom naveden član 226. stav l. ZUR-a) kojom je propisano da, ako je nekretnina postala „društveno sredstvo“ bez pravnog osnova, njeno vraćanje moglo se zahtijevati samo u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Pri tome je Osnovni sud pojasnio da je ZUR, koji je stupio na snagu 1976. godine, proširio ustanove prisilnog prelaska poljoprivrednog zemljišta iz privatnog u društveno vlasništvo po posebnom osnovu na sve pokretne i nepokretne stvari u posjedu društveno-pravnih lica, dakle i na sve kategorije zemljišta i zgrada, ako su ispunjene samo dvije pretpostavke. Naime, prema ZUR-u nekretnina prelazi iz privatnog u društveno vlasništvo ako je postala društveno sredstvo društveno-pravnog lica, bez posebnog osnova, a vlasnik nije zahtijevao njeno vraćanje u roku od pet godina od dana saznanja da je nekretnina prešla u sredstva društveno-pravnog lica, odnosno najkasnije u roku od deset godina od njenog prelaska u sredstva društveno-pravnog lica. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili svi uvjeti iz naprijed citiranog zakonskog propisa za prelazak spornih nekretnina u društveno vlasništvo.
8. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 037063 16 Gž 2 od 7. marta 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je naveo da se apelanti u žalbi isključivo pozivaju na zemljišne knjige prema kojima su na predmetnoj nekretnini upisani kao suvlasnici i načelo povjerenja u zemljišne knjige. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, za odluku u konkretnoj pravnoj stvari treba poći od nesporne činjenice da je „Agrokop“ a.d. Trebinje, nad kojim je otvoren stečajni postupak, nesporno bio u posjedu predmetne parcele kao svog osnovnog sredstva, a koja je činila dio poljoprivrednog kompleksa, da je predmetna parcela, kao i susjedne, zasađena vinovom lozom, i da je u postupku stečaja tuženi, između ostalog, kupio zasade vinove loze ovog poljoprivrednog kompleksa. Zemljište na kome je loza zasađena nije kupio, nego je podnio zahtjev Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske za dodjelu koncesije za poljoprivredno zemljište na području grada Trebinja, o kojem do zaključenja glavne rasprave nije riješeno. Osim toga, Okružni sud je istakao da apelanti u postupku nisu naveli na koji način je predmetna parcela prešla u posjed društveno-pravnog lica – tuženog koji je taj status nesporno imao u vrijeme prelaska (radilo se o velikom poljoprivrednom kompleksu zemljišta), odnosno kada je prestala njihova faktička vlast na stvari, niti su dokazali da je po nezakonitom pravnom osnovu prešlo u društveno vlasništvo. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da su u ranijem pravnom sistemu postojali različiti načini prelaska zemljišta u društveno (državno) vlasništvo, kao npr. eksproprijacija, arondacija, komasacija, a što iz nekog razloga ne bi bilo provedeno u zemljišnim knjigama. Okružni sud je naveo da se predmetna parcela nalazi u kompleksu poljoprivrednog zemljišta i nema pristupnog puta da bi se na nju došlo.
9. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 037063 17 Rev od 7. marta 2018. godine kojom je reviziju odbio.
10. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi za povrat stvari. U vezi s tim je ukazao na odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), koje je citirao, naglasivši da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je nekadašnji Poljoprivredni kombinat Trebinje više decenija koristio kompleks poljoprivrednog zemljišta u čijem sklopu se nalazi i predmetna parcela, iz čega se pouzdano može zaključiti da je navedeno zemljište bilo u društvenom vlasništvu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 268. stav 1. ZUR-a kojom je propisano da se vraćanje nekretnine koja je postala društveno sredstvo bez pravnog osnova može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da li je predmetna parcela prešla iz privatnog u društveno vlasništvo po nekom pravnom osnovu ili bez osnova. Međutim, iz izvedenih dokaza proizlazi da je navedeno zemljište upisano u katastru kao društveno sredstvo, a veliki kompleksi poljoprivrednog zemljišta prema tada važećim propisima nisu ni mogli biti u privatnom vlasništvu građana, što znači da je pravna prednica apelanata izgubila prava koja je ranije imala na predmetnoj parceli. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta kojom je propisano da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao, niti je za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici deset ili više godina od dana stupanja na snagu tog zakona, nego je za to vrijeme, bez ugovora sa vlasnikom, zemljište koristilo neko društveno-pravno lice, prelazi u društveno vlasništvo ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na tom zemljištu ili tužbu za isplatu naknade na ime korištenja tog zemljišta. Vrhovni sud je ocijenio da iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da ona proizvodi pravno dejstvo u odnosu na prestanak korištenja zemljišta od strane vlasnika u trajanju od deset godina. Nekorištenjem poljoprivrednog zemljišta, dakle, vlasnik gubi pravo vlasništva.
11. Polazeći od utvrđenih činjenica da je predmetnu parcelu više decenija koristio Poljoprivredni kombinat Trebinje, tj. društveno-pravno lice, da je nakon prestanka postojanja ovog kombinata u katastarski operat upisan „Agrokop“ a.d. Trebinje kao posjednik ove nekretnine sa 1/1 dijela, da je u stečajnom postupku otvorenim nad tom firmom tuženi 2014. godine kupio vinograd zasađen na predmetnoj parceli, a da su apelanti tek 2015. godine podnijeli tužbu za predaju predmetne parcele njima u posjed, očigledno je da je tužba podnesena po proteku roka od deset godina od dana kada su prethodnici tuženog započeli koristiti predmetnu parcelu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su se u konkretnom slučaju ispunili svi zakonski uvjeti za prelazak spornih nekretnina u društveno vlasništvo. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je predmetna parcela ex lege zbog proteka vremena i pasivnog držanja prednice apelanata postala društveno vlasništvo, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da je tačno da su se apelanti na osnovu rješenja o nasljeđivanju u zemljišnim knjigama upisali kao suvlasnici predmetne parcele. Međutim, činjenica da je neko upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik je samo pretpostavka vlasništva. Ta pretpostavka otpada ako neko drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnim knjigama, dokaže da ima valjan naslov i istinit način stjecanja tog prava. Vrhovni sud je naveo da je tuženi u konkretnom sporu dokazao da je predmetna parcela, koja se nalazi u kompleksu poljoprivrednog zemljišta i do koje ne vodi pristupni put, po osnovu zakona prešla iz privatnog u društveno vlasništvo, pri čemu nije bitno što je taj prelaz evidentiran samo u katastru, a ne i u zemljišnim knjigama. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da na pravilnost nižestepenih presuda ne utječu revizioni prigovori da nije utvrđeno kada su Poljoprivredni kombinat Trebinje i „Agrokop“ a.d. Trebinje ušli u posjed predmetne parcele. Naime, apelanti se nisu odazvali pozivu za ročište na kome su trebali biti saslušani u svojstvu parnične stranke, pa su propustili mogućnost da se izjasne o okolnostima koje bi eventualno mogle utjecati na donošenje drugačije odluke (da li je i do kada njihova majka obrađivala sporno zemljište i da li je ona plaćala porez za to zemljište). Oni nisu osporili nalaz i mišljenje vještaka geometra i iskaz direktora tuženog, a ti dokazi upućuju da je sporni kompleks poljoprivrednog zemljišta prije više decenija prešao iz privatnog u društveno vlasništvo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelanti navode da činjenični i pravni zaključci osporenih presuda nisu pravilni ni zakoniti, da su osporene presude zahvaćene povredama parničnog postupka i zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode da u konkretnom slučaju nije sporno da je predmetna parcela upisana kao vlasništvo apelanata sa dijelovima od po ¼, te da je tuženi u toku stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom „Agrokopom“ a.d. Trebinje kupio zasade vinove loze, ali ne i zemlju na kojoj su ti zasadi bili zasađeni, da je to zemljište tuženom dato uz obavezu da se pribavi koncesija, te da koncesioni ugovor još nije zaključen. Apelanti ističu da se stvarna prava na nekretnini mogu stjecati i gubiti samo upisom u zemljišnu knjigu i taj upis ima konstitutivni karakter i predstavlja zakonski način stjecanja ili gubljenja prava vlasništva na nekretninama. U vezi s tim su naveli da je nesporno da su oni i dan danas u zemljišnim knjigama uknjiženi s pravom vlasništva na predmetnoj parceli i u odnosu na nju ispunjavaju sve zakonske obaveze prema državi, koje vlasničko pravo im niko nikada nije osporavao, pa ni današnji tuženi, koji se pojavljuje kao obični uzurpator predmetne nekretnine bez bilo kakvog osnova, zbog čega smatraju da su osporene presude zasnovane na pogrešno utvrđenim činjenicama, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti ukazuju da ZSP u odredbi člana 126. stav 1. propisuje da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a da bi ostvario ovo svoje pravo, prema odredbi člana 127. citiranog zakona, vlasnik mora dokazati da je ta stvar njegovo vlasništvo i da se nalazi u državini tuženog, što je provedenim dokazima učinjeno nespornim.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantirana prava na koja ukazuju apelanti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da pravo vlasništva, kao i svako drugo pravo, može prestati, a taj prestanak se uređuje zakonom. ZSP je uredio prestanak tog prava na četiri osnovana načina: prelaskom stvari u društveno vlasništvo, stjecanjem prava vlasništva na stvari od strane drugog lica, napuštanjem stvari i propašću stvari, a dao je i odredbu prema kojoj to pravo prestane i u drugim slučajevima određenim zakonom. Takve odredbe sadrži i sada važeći ZSP. U konkretnom slučaju, pravna prednica apelanata je nekoliko decenija prije smrti izgubila pravo vlasništva na predmetnoj parceli u smislu ZUR-a i Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, po kojima je predmetna parcela prešla u društveno vlasništvo, a nikada za života nije tražila povrat te nekretnine, niti priznanje bilo kakvog prava na toj nekretnini. Vrhovni sud je također naveo da je tuženi izveo dokaze iz kojih proizlazi da je predmetna parcela prije više decenija prešla iz privatnog u društveno vlasništvo (saslušanje svjedoka i geodetsko vještačenje), a apelanti nisu izveli niti jedan dokaz na osnovu kojega bi se eventualno utvrdilo drugačije činjenično stanje.
16. Osnovni sud je naveo da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su već iznijeli tokom prvostepenog, žalbenog i revizionog postupka, a koji su bili predmet ocjene sudova čije se odluke pobijaju apelacijom. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da osporene odluke ni u kom slučaju nisu rezultat proizvoljne primjene prava od strane nadležnih sudova i kako samim tim nije došlo do neustavnog i nezakonitog miješanja javne vlasti u pravo apelanata na imovinu. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76) u relevantnom dijelu glasi: Član 268. stav 1.
Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
19. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 037063 17 Rev od 7. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 4. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.
28. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) „imovina“ koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti. Međutim, Evropski sud smatra da legitimno očekivanje da lice ima pravo preduzeti neku radnju na zemljištu, ako je do nje došlo na osnovu akta, propusta ili izjave javnih vlasti, može u određenim okolnostima predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa čak ako je javna vlast djelovala nezakonito kada je dovela do takvog očekivanja (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd. i dr. protiv Irske, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).
29. Ustavni sud zapaža da apelanti zbog odbijanja tužbenog zahtjeva kojim su tražili predaju u posjed predmetne parcele smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Dakle, razmatrajući pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenta zapaža da je predmetna parcela, u naravi vinograd, u javnim evidencijama (na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 25. marta 2013. godine) upisana na apelante s dijelom od po 1/4. Ustavni sud, također, zapaža da je predmetna parcela dugi niz godina bila u društvenom vlasništvu, te da je ex lege zbog proteka vremena i pasivnog držanja prednice apelanata, uključujući i apelante, postala društveno vlasništvo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da prednica apelanata, odnosno apelanti nisu u zakonom propisanom roku tražili zaštitu svojih prava u skladu s odredbama ZUR-a koji je članom 268. stav 1. propisao rokove za vraćanje nekretnina koje su bez pravnog osnova prešle u društveno vlasništvo (pet godina od dana saznanja, odnosno najkasnije u roku od deset godina). Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu i revizioni prigovor da nije utvrđeno kada su Poljoprivredni kombinat Trebinje i „Agrokop“ a.d. Trebinje ušli u posjed predmetne parcele, pojasnivši da je sporni kompleks poljoprivrednog zemljišta prije više decenija prešao iz privatnog u društveno vlasništvo (saslušanje svjedoka i geodetsko vještačenje), a da apelanti nisu izveli niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se eventualno utvrdilo drugačije činjenično stanje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su apelanti u takvim okolnostima mogli imati „legitimno očekivanje“ da će u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (povrat u posjed) ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na predmetnu parcelu.
30. U kontekstu navedenog spornog pravnog pitanja,, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na imovinu, razmatrao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 134/17 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da u konkretnom slučaju „prenos u društveno vlasništvo nije bio zasnovan na valjanom pravnom osnovu, ali da apelanticini pravni prednici, uključujući i apelanticu, nisu u zakonom propisanom roku tražili zaštitu svojih prava u smislu [odredbe člana 268. ZUR-a]“, kao i da „[...] apelantica nikada nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina, [...] te da se tužena na predmetnim nekretninama još uvijek vodi kao titular prava“. Stoga je Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključio „da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelantica u takvim okolnostima mogla imati 'legitimno očekivanje' da će u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (povrat u posjed i brisanje upisa) ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na predmetne nekretnine“. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.
31. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će u okolnostima konkretnog slučaja ostvariti povrat predmetne parcele, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Pravo na pravično suđenje
32. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navode o kršenju tog prava apelanti zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ti navodi apelanata već razmotreni u okviru prava na imovinu, pri čemu je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je predmetna parcela prešla u društveno odnosno državno vlasništvo u smislu člana
268. ZUR-a i člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, pa apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će u okolnostima konkretnog slučaja ostvariti povrat predmetne parcele.
34. Također, ne postoji ni povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelanti u prilog takvoj povredi iznose iste navode koje je Ustavni sud razmotrio u okviru prava na imovinu i zaključio da su neosnovani.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević