Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4501/19 (Đ. R. i drugi)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4501/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4501/19, rješavajući apelacije koje su podnijeli Đorđo Rogić i drugi, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Đorđo Rogić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018852 17 Uvp od 12. rujna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018852 16 U od 17. siječnja 2017. godine;
Ševal Pezić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016789 17 U od 22. svibnja 2019. godine;
Mirko Kajganić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004421 17 Uvp od 18. rujna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004421 17 U od 31.
ožujka 2017. godine;
S. A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001921 18 U 3 od 12. studenog 2019.
godine;
Samir Hujdur protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006032 16 U od 7. studenog 2019.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4501/19
1. Đorđo Rogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 25. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018852 17 Uvp od 12. rujna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018852 16 U od 17. siječnja 2017. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za preispitivanje prvostupanjske presude, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 11. svibnja 2016. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka od 20. lipnja 2012. godine, a u postupku revizije dana suglasnost na to rješenje, kojim rješenjem je, u postupku prevođenja, apelantu, koji je do tada imao status RVI II kategorije, sa 100 % vojne invalidnosti, nadalje priznat status RVI, ali V kategorije, sa 70 % vojne invalidnosti na osnovu ranjavanja i oboljenja.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene liječničke komisije od 2016. godine, koja je nakon uvida u medicinsku dokumentaciju, spis predmeta i nakon ponovnog neposrednog pregleda apelanta, ostala pri ranije danom nalazu i mišljenju, te dopuni iz (iz 2012. godine), ali je prema uputama o potrebi posebnog obrazloženja, dala obrazloženje da hipertenzija, oboljenje srčanog mišića, spondiloatroza i oboljenje živaca spadaju u multifaktorijalno uvjetovana oboljenja, u kojima etiološki, a pored vanjskih faktora i endogeni faktori utječu na pojavu tih bolesti, među kojima značajno mjesto zauzima i genetska predispozicija. Posebno je obrazloženo da je za oboljenje srčanog mišića i psihičko oboljenje dan maksimalni udio vojne invalidnosti, dok je za oboljenje kičmenog stupa dan manji postotak u odnosu na dva druga oboljenja, s obzirom da prethodna dva imaju dominantniji utjecaj egzogenih faktora, nego kod oboljenja kičmenog stupa. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je obrazloženje nalaza i mišljenja nadležne liječničke komisije (koja je sastavljena od liječnika različitih specijalnosti), koje je zasnovano na priloženoj medicinskoj dokumentaciji i pregledu apelanta, zadovoljilo kriterije iz čl. 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojne invalidnosti.
2. AP-4818/19
4. Ševal Pezić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Enver Paščanović odvjetnik iz Kalesije, podnio je 12. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 016789 17 U od 22. svibnja 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda obijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 13. srpnja 2017. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostupanjskog organa od 25. svibnja 2017. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje novog postotka mirnodopske invalidnosti s pripadajućim pravima iz Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantu rješenjem Sekretarijata za privredu, društvene djelatnosti i opštu upravu Skupštine Opštine Kalesija od 1990. godine, u postupku koji je vođen po odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, priznato svojstvo mirnodopskog vojnog invalida VI. grupe, sa 50% mirnodopske vojne invalidnosti, koje oboljenje se manifestiralo za vrijeme redovnog vojnog roka u Oružanim snagama SFRJ. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja čl. 69. st. 2. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, vidljivo da se na reguliranje prava korisnika braniteljsko invalidske zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine koji su svoja prava ostvarili do 1992. godine po odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca prava, primjenjuje taj Zakon. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je čl. 26. st. 2. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, propisano da se jednom utvrđeni postotak vojne invalidnosti na osnovu pogoršanja bolesti, koji je određen pri prvom utvrđivanju vojne invalidnosti, ne može kasnije povećati bez obzira na dalje pogoršanje oštećenja organizma, Katonalni sud je istakao da je neosnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje novog postotoka mirnodopske invalidnosti s pripadajućim pravima.
3. AP-4893/19
7. Mirko Kajganić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stanara, podnio je 18. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004421 17 Uvp od 18. rujna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004421 17 U od 31. ožujka 2017. godine.
8. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko - invalidske zaštite Republike Srpske, Banja Luka) od 10. siječnja 2017. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostupanjskog organa od 26. rujna 2014. godine i dana suglasnost na to rješenje, kojim je usvojen apelantov zahtjev za određivanje novog postotka vojne invalidnosti te mu je priznat status ratnog vojnog invalida (RVI) V. kategorije sa 70% vojne invalidnosti, s pravom na osobnu invalidninu. Također, određeno je da je ovim rješenjem zamijenjeno rješenje tuženog od 13. srpnja 2011. godine (kojim je apelantu u postupku revizije bio utvrđen status RVI VI. kategorije s 60% invalidnosti, na osnovu ranjavanja zadobivenog kao pripadnik Vojske Republike Srpske).
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je utvrđenjem da ukupna vojna invalidnost iznosi 70% trajno, povoljnije za apelanta. S tim u vezi, naveo je da je drugostupanjska liječnička komisija konstatirala, da je došlo do pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja u odnosu na 2009. godinu, budući da je izvršila ocjenu vojne invalidnosti na osnovu nalaza spirometrije iz 2014. godine koji je pokazao srednje težak oblik respiratorne insuficijencije, pa je po toj ocjenskoj točki zbog pogoršanja oboljenja, pravilno cijenjen u postotku od 30%. Dalje je naveo da se pravilnom primjenom čl. 4. st. 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrđeni postotci vojne invalidnosti ne mogu zbrajati, već se kao osnova uzima oštećenje koje povlači najveći postotak, pa se taj postotak povećava za 10% do 30% (s obzirom na utjecaj ostalih oštećenja na cijeli organizam i to samo ako je i za svako od tih oštećenja u Listi predviđeno najmanje od po 20%), na koji način je utvrđeno da ukupna vojna invalidnost apelanta iznosi 70% posto. Vrhovni sud je naveo da odredba čl. 4. st. 3. Pravilnika, prema kojoj ako postoje četiri ili više oštećenja (za koja je u Listi utvrđeno manje od po 50% a najmanje od po 20% postotka vojne invalidnosti) osnovno oštećenje se može povećati i za 40%, nije primijenjena iz razloga što se ne radi o imperativnoj odredbi, za koju drugostepena komisija i nije smatrala da je treba primijeniti. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije jasan i dovoljno obrazložen, u skladu sa čl. 5. st. 2. i 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta, jer sadrži sve činjenice koje su sa medicinskog stajališta značajne za donošenje zakonitog rješenja.
4. AP-4937/19
10. S. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001921 18 U 3 od 12. studenog 2019. godine.
11. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 6. rujna 2018. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo od 17. prosinca 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30% invalidnosti, po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pri vršenju vojne dužnosti u Oružanim snagama (A R BiH), i da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu, kao i ostala prava propisana zakonom.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi, na osnovu suglasnih nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija od 2017. i 2018. godine, utvrdio da je nalazom i mišljenjem revizijske liječničke komisije iz 2007. godine, vojna invalidnost apelanta ocijenjena samo zbog endogenog oboljenja (dg. sarcoidosis) analogno točki 237. u visini od 80% (kao maksimalno propisanom postotku po toj tački), te je utvrđena ukupna vojna invalidnost u visini od 60%, dok su nadležne liječničke komisije, u odnosu na isto oboljenje analognom primjenom točke 237. procijenile invalidnost apelanta u visini 60%, da bi primjenom čl. 11. st. 1. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i čl. 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti s Listom postotaka vojne invalidnosti utvrđeno da invalidnost iznosi 30%. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se radi o oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzročeno pod uvjetima vršenja vojne službe u oružanim snagama, ali se može zaključiti da je služba u oružanim snagama utjecala na pogoršanje oboljenja, tako da je vojna invalidnost ocijenjena u mjeri u kojoj je vojna služba, pored ostalih faktora, mogla utjecati na pogoršanje tijeka bolesti. Kako je apelant korisnik prava kod kojeg je vojna invalidnost cjenjena samo na osnovu pogoršanja stanja oboljenja (u skladu s čl. 11. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji), Vrhovni sud je istakao da u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava nije mogao prema čl. 7. st. 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite biti utvrđen veći postotak vojne invalidnosti od onoga koji je utvrđen rješenjem koje se revidira, pa je neosnovan apelantov prigovor da je trebalo cijeniti najnoviju medicinsku dokumentaciju.
5. AP-24/20
13. Samir Hujdur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostara, podnio je 3. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006032 16 U od 7. studenog 2019. godine.
14. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo) od 26. listopada 2016. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje od 16. siječnja 2006. godine, te je upravna stvar rješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII. grupe s 50% vojne invalidnosti na osnovu ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u oružanim snagama (Armije RBiH), a kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu, kao i ostala prava propisana zakonom.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu apelanta, dostavio spis liječničkoj komisiji koja je sačinila nalaz i mišljenje, a po apelantovom prigovoru na nalaz prvostupanjske komisije, dostavio spis drugostupanjskog liječničkoj komisiji. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su nalazi nadležnih liječničkih komisija suglasni da ukupna vojna invalidnost apelanta, u skladu sa čl. 4. st. 1. i čl. 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti sa Listom postotka vojne invalidnosti, iznosi 50%, te su detaljno obrazložili razloge za izmjenu nalaza i mišljenja ranije liječničke komisije u skladu s čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Pri tome, je naveo da apelant uopćenim i ničim argumentiranim tvrdnjama predmetne nalaze nije doveo u bilo kakvu sumnju. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da je tuženi pravilno postupio kada je na osnovu navedenih suglasnih nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, osporenim rješenjem ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio, u skladu sa članom 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani tužbeni navodi da su nadležne liječničke komisije nepropisno sastavljene jer su se komisije sastojale od dva člana liječnika specijalista, kako je to propisano čl. 25. Pravilnika o radu liječničkih komisija.
Spajanje predmeta
16. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4501/19.
17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
18. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava na učinkovit pravni lijek, povreda zabrane diskriminacije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević