Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2120/19 (D. V., M.K.-V. i mldb. D.V.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Protek roka
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2120/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2120/19, rješavajući apelaciju D. V. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D.V.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 181772 15 Rsž od 9. juna 2017. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele M.K.-V. i mldb. D.V. Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 181772 17 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 181772 15 Rsž od 9. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 181772 13 Rs od 30. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. V., M.K.-V. i mldb. D.V. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica, apelanti ili apelantice), koje zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnijeli su 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 181772 17 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 181772 15 Rsž od 9. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 181772 13 Rs od 30. aprila 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 30. aprila 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine, obavezan je tuženi (Tuzlanski kanton) da prvoapelantu zbog pretrpljenih povreda na radnom zadatku na ime naknade nematerijalne štete (zbog duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog naruženosti) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen prvoapelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti zajedno s kamatnim zahtjevom (što predstavlja razliku između dosuđenog iznosa od 2.000,00 KM i zahtijevanih 10.000,00 KM). Istom presudom, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantica da se obaveže tuženi da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog invalidnosti prvoapelanta, kao bliskog srodnika, isplati po 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Vrhovnog suda revizija prvoapelanta je odbačena kao nedozvoljena, dok su revizije apelantica odbijene.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u odnosu na reviziju prvoapelanta, naveo da je prvoapelant na glavnoj raspravi ,,uskladio“ tužbeni zahtjev na način da je na ime pretrpljenih fizičkih bolova tražio iznos od 4.500,00 KM (koji iznos su mu nižestepeni sudovi i dosudili), te iznos od 10.000,00 KM na ime naruženosti, dok revizijom osporava drugostepenu odluku jedino u dijelu kojim je odlučeno o ovim potraživanjima. Vrhovni sud je naveo da revizija prvoapelanta po općem kriteriju nije dopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela prvostepene presude koji prvoapelant osporava iznosi 8.000,00 KM i ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. istog zakona), pa se u materijalno pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja, zbog čega se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara. Vrhovni sud je naveo da revizija prvoapelanta nije dopuštena ni po kriteriju iz člana 237. stav 3. istog zakona, jer odlučivanje po njegovoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Također, Vrhovni sud je, u odnosu na revizije apelantica, naveo da je prvoapelant (blizak srodnik apelantica) kao policijski službenik nastradao 26. aprila 2012. godine pretrpivši teške tjelesne povrede. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantica, jer nisu dokazale da kod prvoapelanta postoje okolnosti iz člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (naročito teški invaliditet), zbog koga one trpe duševne bolove, a što bi im davalo za pravo da traže dosudu nematerijalne štete, bez obzira što one trpe duševne bolove zbog invaliditeta prvoapelanta. Naime, Vrhovni sud je naveo da relativno visok stepen invalidnosti prvoapelanta sam po sebi ne daje pravo naknade štete po članu 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Protek roka (u odnosu na prvoapelanta)
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju prvoapelant je protiv presude Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine izjavio reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 21. februara 2019. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine.
8. S obzirom na to da je o reviziji prvoapelanta rješavano presudom Vrhovnog suda od 21. februara 2019. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. maja 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je prvoapelant primio osporenu presuda Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine. b)Dopustivost prima facie (u odnosu na apelantice)
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević