Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5010/19 (B. C.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5010/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-5010/19, rješavajući apelaciju Borka Cvikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borka Cvikića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 261176 19 Kž od 22. novembra 2019. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borka Cvikića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 261176 19 Kž od 22. novembra 2019. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Borko Cvikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Gordan Jovišević advokat iz Banjaluke, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 261176 19 Kž od 22. novembra 2019. godine.

2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj 71 0 K 261176 17 K od 5. novembra 2019. godine apelantu, koji se krije i izbjegava dolazak na sud, odredio pritvor koji po navedenom rješenju može trajati do objavljivanja presude u konkretnom krivičnom predmetu, a najduže 30 dana počev od lišenja slobode apelanta. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da se apelant nije odazvao na glavni pretres zakazan za 9. april 2019. godine, te da je naredbom određeno njegovo dovođenje, a koja naredba nije realizovana jer apelant nije pronađen na prijavljenoj adresi. Apelantu je, zbog navedenog, rješenjem od 3. juna 2019. godine određen pritvor koji je ukinut nakon što je branilac apelanta dostavio sudu adresu apelanta u Njemačkoj. Osnovni sud je dalje ukazao na to da se apelant odazvao pozivu suda (poslanom na adresu u Njemačku) na glavni pretres zakazan za 10. septembar 2019. godine i da je na istom obaviješten o datumu održavanja nastavka glavnog pretresa, a na koji nije pristupio, niti je izostanak opravdao. Majka apelanta je naknadno podneskom obavijestila sud da apelant nije mogao pristupiti glavnom pretresu zbog poslovnih obaveza, te je sud zaključio da se apelant krije i izbjegava dolazak na sud.

3. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja donio Rješenje broj 71 0 K 261176 19 Kž od 22. novembra 2019. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda. Okružni sud je naveo da je apelantu, koji se nalazi na radu u Njemačkoj, na glavnom pretresu održanom 10. septembra 2019. godine saopšten termin nastavka glavnog pretresa za dan 25. oktobar 2019. godine, te da je apelant imao mogućnost da tom prilikom sudu predoči svoje obaveze i usaglasi termine za nastavak glavnog pretresa, što on nije učinio, niti je obavijestio sud o razlozima nedolaska na glavni pretres zakazan za 25. oktobar 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant izbjegava dolazak na sud, zbog čega mu je pritvor i određen.

4. Apelant u apelaciji navodi povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant osporava navedena rješenja ukazujući da je obavijestio redovne sudove da se nalazi u Republici Njemačkoj, na navedenoj adresi i da mu zbog povećanog obima posla poslodavac nije odobrio odsustvo s posla radi pristupanja zakazanom ročištu, a o čemu su sudovi koji su donijeli osporena rješenja obaviješteni pismenim podneskom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija je preuranjena;

Dopustivost ratione materiae

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

7. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, takođe, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54.).

8. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod "lišenjem slobode" podrazumijeva "zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme", bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je osoba došla dobrovoljno, ali je od te osobe zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do "lišenja slobode" jeste postojanje "prinude" – zadržavanje osobe na određenom mjestu tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto od strane javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije "pod prinudom zadržan na određenom mjestu", već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelant mogao biti lišen slobode, dakle, koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji (tj. u situaciji kada se apelant još uvijek nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3684/14 od 21. oktobra 2014. godine, tačka 8. dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

9. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u slučaju da zaista dođe do apelantovog "lišenja slobode", apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih odluka (koje će tom prilikom apelantu biti lično uručene, tako da apelant neće propustiti rok od 60 dana iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda), u kom slučaju će Ustavni sud ispitati osporene odluke u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

Preuranjenost

10. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5010/19 (B. C.) | Sudska praksa | Aktio