Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1287/18 (J. K.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1287/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1287/18, rješavajući apelaciju Josipa Knezovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Josipa Knezovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 68 0 I 422104 17 Gži 4 od 14. prosinca 2017. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu Josipu Knezoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Josipu Knezoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Josipa Knezovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 68 0 I 422104 17 Gži 4 od 14. prosinca 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča podnio je 26. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 I 422104 17 Gži4 od 14. prosinca 2017. godine. Istodobno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se osporeno rješenje Kantonalnog suda stavilo izvan pravne snage radi zaštite apelantovih prava. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1287/18 od 13. ožujka 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu, Općinskog suda u Mostaru, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Ured za suradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno - oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo za pitanja boraca) zatraženo je u razdoblju od 17. srpnja 2019. godine do 14. siječnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud u Sarajevu, Vlada FBiH i Federalno ministarstvo za pitanja boraca dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 22. srpnja do 20. studenog 2019. godine.

5. Općinski sud u Mostaru nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Rješenjem Hrvatske republike Herceg Bosna - Ministarstvo obrane - Ured za obranu Žepče (u daljnjem tekstu: HRHB) klasa 560-02/95-53/01 ur. br. 02-85-6/95-64 od 3. siječnja 1996. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida II. skupine do 29. veljače 1996. godine i utvrđeno pravo na osobnu invalidninu za razdoblje od 1. srpnja 1993. godina do 31. prosinca 1993. godine i od 1. siječnja 1994. godine do 29. veljače 1996. godine u određenim mjesečnim iznosima, izraženim u kunama, i posebni dodatak u mjesečnom iznosu od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine. Dalje, Rješenjem HRHB klasa 562-02/96-01/01 ur. br. 02-14-10/96-202 od 28. veljače 1996. godine izmijenjeno je rješenje od 3. siječnja 1996. godine na način da se sva prava iz rješenja od 3. siječnja 1996. godine priznaju apelantu od 1. srpnja 1993. godine do 28. veljače 1997. godine.

8. Apelant je 29. kolovoza 1997. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Mostaru podnio prijedlog za izvršenje protiv Federacije BiH - Ministarstva obrane Mostar - Hrvatsko vijeće obrane - Uprava za skrb kao izvršenika radi izvršenja navedenih rješenja HRHB. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Mostaru broj I: 398/97 od 18. rujna 1997. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje.

9. Apelant je 1. rujna 2009. godine zatražio od Općinskog suda u Mostaru da mu dostavi preslike dokumenata u vezi sa predmetom broj I:398/97, a 9. ožujka 2012. godine podnio je priziv instituciji Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: institucija Ombudsmena).

10. Postupajući po apelantovom prizivu, institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine donijela je preporuku broj Ž-SA-05-271/12 od 25. siječnja 2013. godine iz koje proizlazi da je apelant u prizivu naveo da je aktom Općinskog suda u Mostaru od 12. lipnja 2009. godine apelant obaviješten da je konkretni izvršni postupak u tijeku i kojim je od apelanta traženo da uredi prijedlog za izvršenje obzirom na to da je došlo do statusnih promjena, što je apelant i učinio 12. kolovoza 2009. godine. Dalje je navedeno u apelantovom prizivu da je zaključkom broj I: 398/97 od 25. lipnja 2010. godine apelant pozvan da u određenom roku pravilno označi izvršenika obzirom na to da je došlo do statusnih promjena na strani izvršenika od dana podnošenja prijedloga i određivanja rješenja o izvršenju, što je apelant i učinio u srpnju 2010. godine. Nadalje, iz priziva proizlazi da je apelant 18. siječnja 2012. godine tražio ustupanje predmeta Općinskom sudu u Žepču, a Općinski sud u Mostaru je 21. veljače 2012. godine obavijestio apelanta da je izvršni postupak broj I: 398/97 obustavljen po službenoj dužnosti Rješenjem broj I-348/97 i dr. od 2. lipnja 1998. godine i da je predmet arhiviran. Dalje, proizlazi da iz istrage institucije Ombudsmena, te iz zaprimljenog odgovora Općinskog suda u Mostaru slijedi da su apelantovi navodi točni, da su navedenim rješenjem od 2. lipnja 1998. godine obustavljena sva izvršenja tog suda protiv označenog izvršenika (uključujući i apelantov predmet), zatim, da je u konkretnom slučaju došlo do "tehničke greške suda", odnosno da navedeno rješenje nije bilo uloženo u predmetni spis, pa zaduženi sudac nije imao saznanja da je konkretni izvršni postupak pravomoćno obustavljen, niti je navedeno rješenje dostavljeno apelantu. Postupajući po uputama iz preporuke, a na traženje apelanta, Općinski sud u Mostaru je apelantu dostavio rješenje o obustavi (25. veljače 2013. godine primio prepis navedenog rješenja) protiv kojeg je apelant 6. ožujka 2013. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru koji je rješenjem od 23. siječnja 2014. godine ukinuo rješenje o obustavi, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

11. Općinski sud u Mostaru se Rješenjem broj 07 58 I 912967 97 I od 20. veljače 2014. godine proglasio nenadležnim za provedbu izvršenja, tako da je predmet ustupljen Općinskom sudu u Sarajevo na nadležno postupanje.

12. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 422104 14 I od 30. rujna 2014. godine obustavljen je izvršni postupak i "podnesak apelanta od 8. svibnja 2014. godine odbijen kao neblagovremen". U obrazloženju rješenja Općinski sud u Sarajevu je naveo da je apelantu dopisom od 11. aprila 2014. godine naloženo da u određenom roku predloži pravne radnje tj. da naznači izvršenika i na koji način će se provesti izvršenje, te da apelant u danom roku nije udovoljio zahtjevu, pa je na temelju članka 64. ZIP-a odlučeno kao u izreci. Dalje je naveo da se odbija podnesak novog opunomoćenika apelanta poslan poštom 8. svibnja 2014. godine jer je ostavljeni rok istekao 6. svibnja 2014. godine.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 422104 14 Gži od 16. srpnja 2015. godine uvažen je apelantov priziv, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

14. U ponovnom postupku Općinski sud u Sarajevu je Rješenjem broj 65 0 I 422104 15 I 2 od 15. prosinca 2015. godine "odbio podnesak apelanta od 8. svibnja 2014. godine" uz obrazloženje da u konkretnom slučaju izvršne isprave nisu podobne za izvršenje u smislu člana 27. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), jer u njima nije navedeno tko ima izvršiti utvrđenu obvezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene lične invalidnine i posebnog dodatka apelantu, te da se radi o rješenjima HRHB od 3. siječnja 1996. godine i 28. veljače 1996. godine koja nisu snabdjevena klauzulama pravomoćnosti i izvršnosti.

15. Rješenjem Kantonalnog sud broj 65 0 I 422104 16 Gži 2 od 24. lipnja 2016. godine (rješenjem o ispravku od 3. studenog 2016. godine ispravljen je datum rješenja i broj prvostupanjskog rješenja protiv kojeg je podnesen priziv), uvažen je apelantov priziv, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari rješenjem o izvršenju od 18. rujna 1997. godine, koje je postalo pravomoćno i izvršno (7. listopada 1997. godine), dozvoljeno izvršenje i da prvostupanjski sud nije mogao nakon pravomoćnosti rješenja o izvršenju ispitivati podobnost izvršnih isprava i ocijeniti ih u smislu članka 27. stavak (1) ZIP-a. Naime, prema stavu ovog suda, to je mogao samo Osnovni sud u Mostaru. Dalje je ukazao da je prvostupanjski sud nakon dostavljanja spisa pozvao apelanta da predloži pravne radnje, odnosno da označi izvršenika i na koji način će se provesti izvršenje, a po kojem nalogu je apelant i postupio, te dostavio podnesak 8. svibnja 2014. godine, ali da prvostupanjski sud navedeni podnesak nije ocijenio u smislu je li apelant navedenim pismenim podneskom postupio u cijelosti po nalogu suda. Dalje je naveo da takvim nezakonitim postupanjem apelantu nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke. Također je naveo da je obrazloženje pobijanog rješenja protivno izreci, odnosno da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjski sud utvrđuje da izvršne isprave na temelju kojih je dozvoljeno izvršenje nisu podobne da budu izvršne isprave, što u fazi postupka u kojem se nalazi ovaj predmet nije moguće utvrđivati, a izrekom se odbija uređeni pismeni podnesak koji prvostupanjski sud nije ispitao, što je bio obvezan, i odbija ga, tako da iz navedenog proizlazi da prvostupanjski sud izrekom presude odbija prijedlog za izvršenje, a što je protivno odredbama ZlP-a.

17. Općinski sud u Sarajevu je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 422104 17 I 3 od 23. ožujka 2017. godine kojim je odredio predloženo izvršenje protiv izvršenika FBiH - Federalnog ministarstva za pitanja boraca.

18. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 422104 17 I 3 od 19. lipnja 2017. godine odbijen je prigovor izvršenika FBiH - Federalnog ministarstva za pitanja boraca protiv rješenja o izvršenju od 23. ožujka 2017. godine. Općinski sud u Sarajevu je u obrazloženju, između ostalog, istaknuo da je prigovor odbio slijedeći upute Kantonalnog suda iz rješenja tog suda od 24. lipnja 2016. godine. Dalje je naveo da je u cijelosti prihvatio takav stav Kantonalnog suda i odlučio kao u dispozitivu rješenja.

19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 422104 17 Gži 4 od 14. prosinca 2017. godine uvažen je priziv izvršenika FBiH - Federalnog ministarstva za pitanja boraca i prvostupanjsko rješenje preinačio tako što je prigovor izvršenika usvojio, rješenje o izvršenju stavio izvan snage, ukinuo sve provedene radnje i obustavio izvršni postupak.

20. Kantonalni sud je ukazao da izvršenik u prizivu navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 1. ZIP-a obzirom na to da je posebnim zakonom, odnosno člankom 39. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) propisano da rješenja o pravima na naknade iz čl. 8, 19. i 25. ovog zakona po službenoj dužnosti izvršava nadležno prvostupanjsko tijelo, tj. nadležna općinska služba koja je donijela rješenje, a na što upućuje i Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 2205/13 od 17. srpnja 2013. godine. Dalje je naveo da rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Mostaru od 18. rujna 1997. godine, na koje se poziva izvršni sud, zakonski zastupnik Federacije BiH nikada nije dobio, te da je nejasno kako je ovo rješenje postalo pravomoćno i izvršno, iako je izvršenik tu činjenicu osporavao, te da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije dao razloge za svoju odluku u odnosu na navedene prigovore. Također, iz priziva proizlazi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 27. ZIP-a, jer u izvršnoj ispravi na koju se poziva apelant nije označena Federacija BiH kao izvršenik, niti je njezin zakonski zastupnik sudjelovao u predmetnom postupku.

21. Kantonalni sud je, dalje, naveo da u odgovoru na priziv apelant navodi da su neutemeljeni svi prizivni navodi, te da je pravilna i zakonita odluka prvostupanjskog suda kojom je usvojio apelantov prijedlog iz podneska od 8. svibnja 2014. godine i da se postupak provede protiv označenog izvršenika kao pravnog sljednika FBiH - Ministarstva obrane Mostar.

22. Dalje je Kantonalni sud ukazao da je predmet ovog izvršnog postupka izvršenje rješenja od 3. siječnja 1996. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida II. skupine do 29. veljače 1996. godine i utvrđeno pravo na osobnu invalidninu za razdoblje od 1. srpnja 1993. godina do 31. prosinca 1993. godine i od 1. siječnja 1994. godine do 29. veljače 1996. godine u određenim mjesečnim iznosima i posebni dodatak u mjesečnom iznosu od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine i rješenje od 28. veljače 1996. godine kojim se mijenja rješenje od 3. siječnja 1996. godine na način da se sva prava iz rješenja od 3. siječnja 1996. godine priznaju apelantu od 1. srpnja 1993. godine do 28. veljače 1997. godine. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud, prije određivanja izvršenja na temelju navedenih rješenja, bio dužan ocijeniti podobnost izvršne isprave za izvršenje sukladno članku 27. stavak (1) ZIP-a, što je taj sud propustio učiniti. Potom je Kantonalni sud citirao odredbu članka 27. stavak (1) ZIP-a, te naveo da se u predmetnoj izvršnoj stvari rješenjem od 3. siječnja 1996. godine priznaje apelantu pravo na osobnu invalidninu u iznosu utvrđenom tim rješenjem. Međutim, u ovoj izvršnoj ispravi nije navedeno tko ima izvršiti utvrđenu obvezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene osobne invalidnine apelantu, pa se zbog tog razloga ne može utvrditi tko je izvršenik po ovoj izvršnoj ispravi, te se ona ne može smatrati podobnom za izvršenje u smislu članka 27. stavak (1) ZIP-a. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 27. stavak (1) ZIP-a pa je primjenom članka 235. stavak (1) točka 3) Zakona o parničnom postupku u svezi s člankom 21. stavak (1) ZIP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do pogrešne primjene odredaba ZIP-a. Također, apelant tvrdi da je FBiH pravni sljednik HRHB i da je, stoga, ona dužna isplatiti utvrđenu invalidninu, te da je tijekom izvršnog postupka (u podnesku od 8. svibnja 2014. godine, ali i prizivima) navodio jasne odredbe iz kojih to slijedi, a da je Kantonalni sud tu činjenicu očito zanemario. Apelant smatra da je Kantonalni sud (u gotovo istom sudskom vijeću) u osporenom rješenju dao proizvoljno obrazloženje za obustavu izvršnog postupka iako je prethodnim rješenjem, prema apelantovom mišljenju, dao jasne naputke o načinu na koji treba pristupiti izvršenju isplate neisplaćene invalidnine koja je apelantu priznata prije 20 godina, pa je na taj način prekršeno načelo pravne sigurnosti. Apelant se u tom pravcu pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine. Uz to je apelant ukazao da je u pojedinim slučajevima izvršena isplata zaostalih invalidnina, jer su u tim slučajevima redoviti sudovi postupali efikasno, pa u tom pravcu apelant ukazuje na kršenje prava na zabranu diskriminacije. Smatra da, zbog nerada i proizvoljnog postupanja redovitih sudova, ni nakon više od 20 godina izvršni postupak još nije okončan, te ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje tražeći isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja izvršnog postupka.

b)Odgovor na apelaciju

24. Kantonalni sud ističe da donošenjem osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava koja se navode u apelaciji.

25. Općinski sud u Sarajevu ističe da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da je postupao sukladno zakonu i da samim tim nije došlo do kršenja apelantovog prava.

26. Vlada FBiH smatra da apelantovi zahtjevi nisu opravdani. U pogledu apelantovog navoda o duljini trajanja izvršnog postupka, ističe da je Općinski sud u Mostaru dostavio predmet Općinskom sudu u Sarajevo 2014. godine, od kada se postupa po ovom predmetu, te da je do tada predmet bio arhiviran u Općinskom sudu u Mostaru i da, zbog apelantove pasivnosti, više od 13 godina nije bio aktivan i nije postupano po rješenju o izvršenju iz 1997. godine. Dalje, ističe da je, dakle, izvršni postupak trajao tri godine, a ne više od 20 godina, kako to navodi apelant. Vlada FBiH smatra da apelantovi navodi u pogledu navodne kontradiktornosti odluka Kantonalnog suda nisu osnovani, te da je Kantonalni sud obrazložio razloge za donošenje ovih odluka i da su one donesene u okviru nadležnosti ovog suda a na temelju utvrđenih činjenica i pravilne primjene materijalnih propisa. U svezi sa apelantovim navodom da je diskriminiran u odnosu na druge osobe, istaknuto je da Vlada FBiH, odnosno Federalno ministarstvo, isplaćuje naknade invalidnina za pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), čiji pripadnik je bio i apelant, od 1. siječnja 2006. godine, kada je počela primjena novog Zakona o pravima branitelja, te da Vlada FBiH ne raspolaže financijskim podacima o isplatama pripadnicima HVO-a do tada, koje su do tada obračunavale općinske službe koje su vodile evidenciju i vršile obračune. Smatra da nije mogla dovesti apelanta u diskriminatoran položaj, jer nije ni bila nadležna za isplatu invalidnina bivšim pripadnicima HVO-a. Također, navodi da ni od 1. siječnja 2006. godine do danas apelant nije mogao biti doveden u diskriminatoran položaj u odnosu na druge osobe koje su se nalazile u istoj situaciji, a kojima je izvršena isplata zaostalih invalidnina, budući da Vlada FBiH, odnosno Federalno ministarstvo, nije zaprimila dokument koji bi predstavljao valjanu pravnu osnovu za isplatu invalidnine.

27. Federalno ministarstvo za pitanja boraca navodi da je Federalno ministarstvo financija, koje je u tom periodu vršilo obračun i isplatu, potraživanja po osnovi sudskih odluka, svojim dopisom od 28. rujna 2017. godine dostavilo zahtjev ovom ministarstvu za izjašnjenje o rješenju o izvršenju od 19. lipnja 2017. godine i jesu li eventualno izmirene obveze prema apelantu. Dalje je navedeno da je 12. siječnja 2018. godine Federalno ministarstvo financija dostavilo ovom ministarstvu osporeno rješenje Kantonalnog suda od 14. prosinca 2017. godine, pa ovo ministarstvo nije ni moglo postupiti po predmetnom rješenju o izvršenju od 19. lipnja 2017. godine.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Hitnost i redosled postupanja Član 10.

U postupku izvršenja i obezbeđenja sud je dužan da postupa hitno.

Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtevaju da se postupi drukčije.

29. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12-rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - odluka USBiH i 55/18-rješenje USBiH) relevantne odredbe glase:

Članak 5.

Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno.

(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako narav potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Članak 23.

Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:

[…] 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno;

[…] (2) Pod izvršnim dokumentom iz stavka 1. ovoga članka smatra se svaki takav dokument donesen u Bosni i Hercegovini.

Članak 27. stavak (1) Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obveze.

Članak 36. stavak (1) Prijedlog za izvršenje Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na temelju kojeg se traži izvršenje, tražitelj izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provedbu izvršenja.

Članak 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provedbom izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

30. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Prava ratnog vojnog invalida su:

1. Osobna invalidnina;

2.dodatak za njegu i pomoć od druge osobe;

3.ortopedski dodatak;

4.druga prava iz glave VI. ovog zakona.

Članak 39.

Rješenja o pravima na naknade iz čl. 8, 19. i 25. ovog zakona, po službenoj dužnosti, izvršava nadležno prvostupanjsko tijelo.

VI.Dopustivost

31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 I 422104 17 Gži 4 od 14. prosinca 2017. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje Kantonalnog suda apelant je primio 8. siječnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. veljače 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant kao tražitelj izvršenja pokrenuo postupak izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja na ime osobne invalidnine, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

U odnosu na osporenu odluku

39. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelantu rješenjima HRHB iz 1996. godine priznat status ratnog vojnog invalida i utvrđeno pravo na osobnu invalidninu za određeno razdoblje. Apelant je Osnovnom sudu u Mostaru podnio prijedlog za izvršenje protiv Federacije BiH - Ministarstva obrane Mostar - Hrvatsko vijeće obrane - Uprava za skrb kao izvršenika radi izvršenja navedenih rješenja HRHB koje je dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 18. rujna 1997. godine. Potom je rješenjem Osnovnog suda u Mostaru predmetni izvršni postupak obustavljen po službenoj dužnosti protiv kojeg je apelant izjavio priziv Kantonalnom sudu u Mostaru, pa je predmet je vraćen na ponovno postupanje Općinskom sudu u Mostaru, koji se proglasio nenadležnim i predmet ustupio Općinskom sudu u Sarajevu kao mjesno nadležnom. U daljnjem tijeku postupka od apelanta je traženo da u određenom roku predloži pravne radnje, tj. da naznači izvršenika i na koji način će se provesti izvršenje, te je u tijeku postupka, između ostalog, Općinski sud u Sarajevu donio novo rješenje o izvršenju kojim je odredio predloženo izvršenje protiv izvršenika FBiH,- Federalnog ministarstva za pitanja branitelja, kao i rješenje povodom prigovora izvršenika. Konačno, predmetni izvršni postupak je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda kojim je sud uvažio priziv izvršenika i prvostupanjsko rješenje preinačio tako što je prigovor izvršenika usvojio, rješenje o izvršenju stavio izvan snage, obustavio izvršni postupak i ukinuo sve provedene radnje. Apelant tvrdi da mu je ovim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.

41. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda slijedi da se u predmetnoj izvršnoj stvari rješenjem od 3. siječnja 1996. godine priznaje apelantu pravo na osobnu invalidninu u iznosu utvrđenom tim rješenjem. Međutim, u ovoj izvršnoj ispravi nije navedeno tko ima izvršiti utvrđenu obvezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene osobne invalidnine apelantu, pa se zbog tog razloga ne može utvrditi tko je izvršenik po ovoj izvršnoj ispravi, te se ona ne može smatrati podobnom za izvršenje u smislu članka 27. stavak (1) ZIP-a. Ustavni sud u navedenom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni odredaba ZIP-a. U svezi sa apelantovim navodima da je FBiH pravni sljednik HRHB i da je, stoga, ona dužna isplatiti utvrđenu invalidninu, te da je tijekom izvršnog postupka (u podnesku od 8. svibnja 2014. godine, ali i prizivima) navodio jasne odredbe iz kojih to slijedi, a da je Kantonalni sud tu činjenicu očito zanemario, Ustavni sud zapaža da iz apelacije i predočenih dokumenata ne proizlazi da je apelant isticao na temelju kojih propisa je FBiH - Federalno ministarstvo obvezna izvršiti mu isplatu po izvršnim ispravama, a da je to Kantonalni sud zanemario.

42. Dalje, u pogledu navoda da je u postupku prekršeno načelo pravne sigurnosti, te pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine (točka 24, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ukazao da može doći do povrede načela pravne sigurnosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada iz istog suda, koji je pritom i sud posljednje instance, dolaze proturječne odluke o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a u nedostatku mehanizma koji bi osigurao konzistentnost (takva odluka se više ne može osporavati pred redovitim sudovima). Dovodeći navedeni stav u svezu sa apelacijskim navodima, Ustavni sud primjećuje da apelant navodno kršenje načela pravne sigurnosti dovodi u kontekst navodno različitog stava Kantonalnog suda (u gotovo istom sudskom vijeću) koji je u osporenom rješenju dao proizvoljno obrazloženje za obustavu izvršnog postupka iako je prethodnim rješenjem (od 24. lipnja 2016. godine), prema apelantovom mišljenju, dao jasne naputke o načinu na koji treba pristupiti izvršenju isplate neisplaćene invalidnine koja je apelantu priznata prije 20 godina. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je navedene odluke Kantonalnog suda donio isti sud u predmetnom izvršnom postupku s tim da je navedeno rješenje Kantonalnog suda od 24. lipnja 2016. godine doneseno u tijeku trajanja izvršnog postupka i da ono ne predstavlja odluku suda posljednje instance budući da je predmetni izvršni postupak nakon njezinog donošenja nastavljen, dok je rješenjem Kantonalnog suda predmetni izvršni postupak obustavljen i na taj način okončan, te predstavlja odluku suda posljednje instance u predmetnom izvršnom postupku, a koja je, ujedno, i predmet osporavanja ovom apelacijom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u svezi sa kršenjem načela pravne sigurnosti neutemeljeni.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ustanovio da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud, dakle, smatra da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

44. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog duljine trajanja izvršnog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Temeljno pravilo u tom pogledu je postavila presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. ožujka 1997. godine) u kojoj je Europski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti promatrano kao sastavni dio postupka u smislu članka 6. Europske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Europski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu članka 6. stavka 1. Europske konvencije.

45. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. veljače 2007. godine, stavak 26). Razdoblje koje treba uzeti u obzir

46. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 29. kolovoza 1997. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do 14. prosinca 2017. godine, kada je Kantonalni sud donio rješenje kojim je stavio izvan snage rješenje o izvršenju, uz ukidanje svih provedenih izvršnih radnji, i obustavio izvršni postupak. Dakle, predmetni izvršni postupak je trajao oko 20 godina i četiri mjeseca.

Analiza duljine trajanja izvršnog postupka

47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu žurne naravi i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao naći elemente složenosti postupka.

48. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant 1997. godine podnio prijedlog za izvršenje tadašnjem Osnovnom sudu u Mostaru, te da je ubrzo nakon toga doneseno rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. Nakon toga Ustavni sud zapaža razdoblje apelantove pasivnosti, tj. da je apelant tek 2009. godine zatražio od Općinskog suda u Mostaru da mu dostavi preslike dokumenata u svezi sa predmetnim izvršnim postupkom. Dalje, Ustavni sud uočava da je apelant u dva navrata na traženje Općinskog suda u Mostaru (2009. i 2010. godine) uređivao prijedlog za izvršenje (budući da apelant nije imao saznanja da je konkretni izvršni postupak obustavljen i arhiviran), kao i da je 2012. godine podnio priziv instituciji Ombudsmena. Ustavni sud, dalje, nalazi da je apelant kao tražitelj izvršenja pokrenuo postupak izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja na ime osobne invalidnine, tako da je nesporno da je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta.

49. Ocjenjujući ponašanje tadašnjeg Osnovnog suda u Mostaru, Ustavni sud zapaža da je odmah po zaprimanju apelantovog prijedloga efikasno poduzimao procesne radnje, tj. nakon 20 dana donio je rješenje o izvršenju. Nakon toga Osnovni sud u Mostaru je poslije deset mjeseci (od donošenja rješenja o izvršenju) donio rješenje kojim je obustavio izvršni postupak. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz preporuke institucije Ombudsmena proizlazi da je Općinski sud u Mostaru tek nakon 13 godina i osam mjeseci obavijestio apelanta da je predmetni izvršni postupak 1998. godine obustavljen po službenoj dužnosti, budući da je u konkretnom slučaju došlo do "tehničke greške suda", te je navedeno rješenje o obustavi apelantu dostavljeno nakon više od 14 godina od donošenja navedenog rješenja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz preporuke institucije Ombudsmena proizlazi da je Općinski sud u Mostaru, u međuvremenu, aktom iz 2009. godine, odnosno zaključkom iz 2010. godine zatražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje, tj. da u određenom roku pravilno označi izvršenika (što je apelant oba puta učinio). Ustavni sud, dalje, zapaža da je, nakon toga, rješenje o obustavi poništeno u prizivnom postupku koji je pred Kantonalnim sudom u Mostaru trajao 10 mjeseci (od podnošenja priziva), te da se Općinski sud u Mostaru, u ponovnom postupku, proglasio nenadležnim za provedbu izvršenja, tako da je predmet ustupljen nadležnom Općinskom sudu.

50. Ocjenjujući ponašanje nadležnog Općinskog suda u Sarajevu, Ustavni sud je ustanovio da je nakon sedam mjeseci (od proglašavanja Općinskog suda u Mostaru nenadležnim) donio rješenje o obustavi predmetnog izvršnog postupka, a nakon toga u ponovnom postupku, koji je trajao oko pet mjeseci, donio je rješenje kojim je odbio apelantov podnesak. Potom je po drugi put u ponovnom postupku, koji je trajao oko devet mjeseci, donio rješenje o izvršenju, te nakon tri mjeseca (od donošenja rješenja o izvršenju) rješenje povodom prigovora izvršenika. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvi put po prizivu odluku donio nakon 10 mjeseci, dok su u druga dva navrata prizivni postupci trajali po šest mjeseci. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Ustavni sud dalje nalazi da Općinski sud u Mostaru nije dostavio odgovor na apelaciju, odnosno da se Općinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nisu izjašnjavali u svezi sa navodima o duljini trajanja postupka pred tim sudovima.

51. Sumirajući sve navedeno, u izvršnom postupku koji je trajao oko 20 godina i četiri mjeseca, uvažavajući i apelantovu pasivnost u određenom razdoblju, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi iskazali očitu neažurnost u postupanju, prije svega Općinski sud u Mostaru, koji je apelantu dostavio rješenje o obustavi postupka nakon 14 godina od njegovog donošenja, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.

52. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje u segmentu „suđenja u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

56. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Zabrana diskriminacije

57. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, apelant navodi da je različito tretiran u odnosu na druge, odnosno da je u pojedinim slučajevima izvršena isplata zaostalih invalidnina, jer su u tim slučajevima redoviti sudovi postupali efikasno, tj. u razumnom roku. Kako, dakle, apelant navodno kršenje zabrane diskriminacije dovodi u kontekst navoda koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim stavcima ove odluke, te obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode u pogledu kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u izvršnom postupku koji je trajao oko 20 godina i četiri mjeseca u kojem su redovni sudovi postupali neažurno, prije svega Općinski sud u Mostaru, koji je apelantu dostavio rješenje o obustavi postupka nakon 14 godina od njegovog donošenja.

59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada u obrazloženju Kantonalnog suda nema bilo kakve proizvoljnosti u primjeni odredaba ZIP-a.

60. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1287/18 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio