Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4424/18 (D. G.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nacionalizacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Društveno vlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4424/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4424/18, rješavajući apelaciju Dušana Gnezde, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dušana Gnezde.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048236 18 Rev od 18. aprila 2018. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Dušanu Gnezdi u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.275,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Dušanu Gnezdi zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Gnezde podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048236 18 Rev od 18. aprila 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048236 17 Gž 2 od 23.

novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048236 16 P 3 od 28. aprila 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušan Gnezda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Litija, Republika Slovenija, kojeg zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnio je 4. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048236 18 Rev od 18. aprila 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048236 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048236 16 P 3 od 28. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i S. R. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da tuženom nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena s naznakom „odselio“), dostavljanje je izvršeno 12. decembra 2019. godine putem oglasne table Ustavnog suda.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su 10. i 11. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 11. juna 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi predaje nepokretnosti u posjed.

6. Osnovni sud je 8. oktobra 2014. godine donio prvostepenu presudu koja je rješenjem Okružnog suda od 15. aprila 2015. godine ukinuta i predmet vraćen Osnovom sudu na ponovni postupak.

7. Osnovni sud je 28. aprila 2017. godine donio Presudu broj 71 0 P 048236 16 P 3 kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik određenog dvosobnog stana (bliže opisanog u izreci navedene odluke, u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tuženi dužan da prizna i trpi da se apelant upiše sa pravom svojine u javne knjige, te da se obaveže tuženi da se iseli iz predmetnog stana i da navedeni stan preda apelantu kao vlasniku u posjed, slobodan od lica i stvari.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo šta proizlazi iz izvedenih dokaza (str. 3, 4 i 5 navedene presude), pa je citirao šta je propisano odredbama člana 9, 20 i 33 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, te je istakao da apelant tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je on vlasnik predmetnog stana. U vezi s tim je istakao da apelant nema pravni interes da utvrđuje da je on vlasnik jednog dvosobnog stana, koji je poseban dio određene stambene zgrade upisane u određeni zk. uložak (bliže opisano u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni zk. uložak) jer je već upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik takvog stana. Međutim, istakao je da nije odbacio tužbu u tom dijelu jer je apelant u zahtjevu za utvrđenje svojine zatražio da se utvrdi da je taj stan površine 63 m². Osnovni sud je ukazao da tu činjenicu apelant tokom postupka nije potvrdio, odnosno da nije proveden dokaz geodetskim vještačenjem kako bi se predmetni stan identifikovao s obzirom na to da apelant u zahtjevu za utvrđenje svojine označava i površinu stana od 63 m², koja nije upisana u predmetni zk. uložak. Naime, apelant nijednim izvedenim dokazom nije potvrdio da je stan čiju svojinu traži površine 63 m².

9. Osnovni sud je ukazao da apelant predmetni stan poistovjećuje sa stanom čiji je vlasnik tuženi i koji je upisan u izvod knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada (u daljnjem tekstu: knjiga uloženih ugovora). Međutim, apelant nije dokazao postojanje identičnosti stana koji je na njegovo ime upisan u predmetni zk. uložak i stana upisanog u knjigu uloženih ugovora (u kojoj je kao vlasnik upisan tuženi). Naime, tuženi, odnosno njegov pravni prednik je upisom u knjigu uloženih ugovora stekao svojinu na stanu koji potražuje apelant, a osnov za sticanje svojine prednika tuženog na tom stanu je ugovor o otkupu stana. U vezi s tim je ukazao da u slučaju da je navedeni stan bio upisan kao apelantova svojina ne bi mogao biti predmet otkupa jer su otkupom stanova bili obuhvaćeni stanovi u državnoj svojini. Osnovni sud je naveo da je „odredbom člana 4 stav 1 Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjiga uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, propisano da se uz zahtjev za upis stana u Knjigu uloženih ugovora podnose slijedeći dokazi, odnosno dokumentacija: 1. ovjeren ugovor o kupoprodaji stambene zgrade ili stana; 2. dokaz da stambena zgrada ili stan nije upisan u zemljišnu knjigu; i 3. tlocrt stambene zgrade ili stana“. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je uslov za upis na stanu tuženog, odnosno njegovog prethodnika bio taj da stan nije bio upisan u zemljišnoj knjizi. Ovo potvrđuje činjenicu da stan koji je upisan na apelantovo ime nije identičan sa stanom na kojem je tuženi kao vlasnik upisan u knjigu uloženih ugovora.

10. Osnovni sud je naveo da je odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da apelant to nije učinio, pa je neosnovan njegov zahtjev za utvrđivanje svojine na predmetnom stanu.

11. Zatim je Osnovni sud istakao da je apelant pored zahtjeva za utvrđenje svojine na predmetnom stanu postavio i zahtjev za predaju u posjed tog stana. U vezi s tim je citirao član 37 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, te je ukazao da je apelant istakao tužbeni zahtjev u kojem je tražio povraćaj stana koji je naslijedio od svog oca, a da je taj stan bio dio nepokretnosti – zgrade koja je nacionalizovana, ali je stan bio izuzet od nacionalizacije. Zatim je istakao da apelant navodi gdje se predmetna nepokretnost – stan nalazi (bliže opisano u obrazloženju presude), te da pasivnu legitimaciju tuženog zasniva na činjenici da je tuženi upisan kao vlasnik stana u određenoj zgradi koja se nalazi na određenoj parceli. Međutim, iako se podudaraju parcele katastarskog premjera, apelant nije sa sigurnošću identifikovao predmetni stan jer je riječ, kao što svjedoci navode, o zgradi na dva sprata, dakle etažnoj svojini. Naime, sud ne može na pouzdan način utvrditi da li je stan na kome je sada vlasnik tuženi onaj stan koji je izuzet od nacionalizacije kao poseban dio stambene zgrade upisan u predmetni zk. uložak kao svojina apelantovog oca. Osnovni sud je ukazao da se iz iskaza saslušanih svjedoka takođe ne može utvrditi da li je potraživani stan upravo stan tuženog jer je samo jedan od svjedoka bio u predmetnoj zgradi, s tim da ni on nije siguran da li je stan tuženog upravo onaj stan koji je izuzet od nacionalizacije i koji je ostao u svojini apelantovog prednika (s obzirom na to da se radi o zgradi na dva sprata i sa tri stana), a ostali svjedoci čak ne znaju gdje se stan nalazi. U vezi s tim je ukazao da se iz navedenog može zaključiti da je apelant po osnovu nasljedstva stekao svojinu na određenom dvosobnom stan, ali nije shodno odredbama čl. 7, 123 i 126 ZPP dokazao da je stan na kome je upisan kao vlasnik upravo stan tuženog.

12. Osim navedenog, Osnovni sud je naglasio da apelant traži predaju stvari od vlasnika. U vezi s tim je ukazao da, ukoliko bi se imalo smatrati da je stan koji apelant potražuje upravo onaj stan upisan u predmetni zk. uložak, u konkretnom slučaju ne bi bilo mjesta primjeni člana 37 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa jer tuženi nije držalac stana, već njegov vlasnik. Zatim je istakao da je odredbom člana 41 stav 2 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno da kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi tih lica iste jačine prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Budući da je tuženi vlasnik stana koji je po osnovu kupoprodaje stekao predmetni stan, kao i s obzirom na činjenicu da se on trenutno nalazi u tom stanu, Osnovni sud je naveo da se ne može tražiti od njega da taj stan preda apelantu jer apelant tokom postupka nije dokazao jači pravni osnov.

13. Okružni sud je 23. novembra 2017. godine donio Presudu broj 71 0 P 048236 17 GŽ 2 kojom je apelantova žalba odbijena, te prvostepena presuda potvrđena.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelant dokazao da je upisan kao vlasnik određenog dvosobnog stana, međutim, da nije dokazao da je taj stan upravo stan tuženog. Naime, rješenje o nacionalizaciji od 13. decembra 1961. godine ne sadrži podatke o površini stana koji je ostavljen u svojinu apelantovom ocu, niti je površina stana navedena u predmetnom zk. ulošku. Zatim je ukazao da se ni svjedok A. G. nije mogao izjasniti o predmetnom stanu jer je tvrdio da zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan ima dva sprata i tri stana, da je bio u stanu kod tuženog i da je tada zatekao tuženog s kojim je obavio razgovor i kada su razgovarali o stanu da se neki brojevi nisu poklapali, pa nisu bili sigurni da li se radi o predmetnom stanu. Prema tome, apelant iskazom ovog svjedoka kao i ostalim dokazima nije dokazao da je predmetni stan njegova svojina. Pored navedenog je ukazao da apelant nije dokazao da tuženi predmetni stan drži bez pravnog osnova s obzirom na to da je tuženi upisan s pravom svojine 1/1 dijela u knjizi uloženih ugovora, i to po osnovu kupoprodaje. Nadalje, tuženi je navedeni stan stekao teretno i u posjedu je stana, a apelant nije dokazao da u smislu odredbe člana 41 stav 2 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ima jači pravni osnov.

15. Vrhovni sud je 18. aprila 2018. godine donio Presudu broj 71 0 P 048236 18 Rev kojom je odbio apelantovu reviziju.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelantov prednik bio vlasnik dvosobnog stana upisanog u predmetni zk. uložak i da je apelant taj stan naslijedio, ali da nikada nije bio u njegovom posjedu. Naime, od smrti oca 1964. godine pa do 2000. godine kada je podnio zahtjev za raspravljanje zaostavštine, dakle u periodu od skoro 40 godina, apelant nije polagao nikakva prava u pogledu navedenog stana, a iz izjava svjedoka, koji su njegovi najbliži srodnici (apelantovi sin, kćerka i unuk), može se zaključiti da oni i ne znaju gdje se sporni stan tačno nalazi, te da samo pretpostavljaju da bi to mogao da bude stan koji u posjedu drži tuženi. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da stan koji je apelant naslijedio od oca i stan čiju predaju u posjed traži imaju samo dvije zajedničke karakteristike, a to je da se oba nalaze u istoj ulici i da su oba na prvom spratu, sve ostalo je različito. U vezi s tim je ukazao da se stan koji je apelant naslijedio nalazi na kućnom broju 33, a stan čiju predaju traži na kućnom broju 23, te da je moguće da je u međuvremenu došlo do promjene kućnog broja, ali to apelant nije dokazao. Nadalje, stan čija se predaja u ovom sporu traži površine je 63 m², a površina stana koji je apelant naslijedio nije poznata. Stan čija se predaja traži se nalazi u zgradi koja zauzima površinu od 95 m², dok dvorište ove zgrade ima površinu od 1.376 m², a zgrada u kojoj se nalazi stan koji je apelant naslijedio je sagrađena na parceli površine 450 m². Vrhovni sud je naglasio da je opštepoznata činjenica da se stanje nepokretnosti po starom i novom premjeru, odnosno zemljišnoknjižno i katastarsko stanje često ne podudara, ali je na apelantu bio teret dokazivanja da je stan čiju predaju traži identičan stanu koji je on naslijedio i po osnovu toga se u zemljišnim knjigama upisao kao njegov vlasnik. Takođe je naglasio da nije prihvatljiv navod revizije da je od apelanta traženo da dokaže nešto što se ne može dokazati jer se identitet stana mogao utvrditi vještačenjem iz geodetske struke, koji dokaz apelant nije predložio niti izveo.

17. Vrhovni sud je naveo da i pod pretpostavkom da stan koji se u zemljišnim knjigama vodi kao apelantova svojina odgovara stanu koji se u knjizi uloženih ugovora vodi kao svojina tuženog ne bi bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva za predaju stana s obzirom na to da tuženi ima pravni osnov za korišćenje stana (kupoprodajni ugovor) na osnovu kojeg se uknjižio kao vlasnik u javnim evidencijama (iz podataka u spisu proizlazi da je tuženi taj stan kupio od lica koje je isti stan otkupilo u postupku privatizacije državnih stanova). Takođe je naveo da se iz priloženog posjedovnog lista jasno vidi da se sporni stan prije privatizacije vodio na SIZ-u stanovanja Banja Luka, što opovrgava apelantovu tvrdnju da taj stan nije bio u državnoj svojini.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/ 3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant je, između ostalog, istakao da osporene presude nisu adekvatno obrazložene „posebno imajući u vidu činjenicu da se iz presuda ne može utvrditi niti vidjeti zbog čega su sudovi donijeli takve presude“. Takođe je istakao da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjene odredbe čl. 2, 3, 4, 9, 20, 21, 33, 37 i 41 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-ravnim odnosima, člana 19 Zakona o privatizaciji državnih stanova i člana 4 stav 1 Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjiga uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, kao i odredbi čl. 7, 8 i 123 ZPP. Apelant smatra da njegov tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen.

20. U vezi s pravom na suđenje u razumnom roku, apelant je ukazao da je predmetni postupak okončan tek donošenjem presude Vrhovnog suda od 18. aprila 2018. godine, odnosno da je od podnošenja tužbe (11. juna 2001. godine) do okončanja konkretnog postupka protekao rok od 18 godina.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene presude, te da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva. Takođe je istakao da je opštepoznato da je u određenoj ulici (u kojoj apelant potražuje predmetni stan) veći broj zgrada porušen i da su na mjestu porušenih zgrada sagrađeni novi objekti, pa da je apelant u konkretnom sporu morao da dokaže da stan koji je naslijedio od oca još uvijek postoji, što on nije dokazao, niti je dokazao da postoji identitet između stana koji u posjedu drži tuženi kao njegov vlasnik i stana koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao svojina apelantovog oca.

22. Okružni sud je istakao da obrazloženje presude koju apelant osporava sadrži dovoljno jasne pravne razloge, te da je u saglasnosti s relevantnim utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena presuda. Zatim je istakao da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbaci kao prima facie, odnosno da se odbije.

23. Osnovni sud je istakao da u svemu ostaje pri svojoj odluci od 28. aprila 2017. godine, te da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme pokretanja predmetnog parničnog postupka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Nosioci i predmet prava svojine Član 9.

Građanin može imati pravo svojine na stvari koje služe za zadovoljavanje njegovih ličnih potreba i interesa, kao i ličnih potreba i interesa članova njegove porodice.

Građanin može imati pravo svojine na stambenim zgradama i stanovima, poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama i sredstvima rada.

Građanin može koristiti stvari iz stava 2. ovog člana za sticanje dohotka na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37. st. 1. i 2.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Član 41. stav 2.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

25. Zakon o privatizaciji državnih stanova RS – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 72/07, 59/08, 58/09 i 71/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.

Ugovor o otkupu stana je pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu kao posebnom dijelu zgrade, prava zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i prava korišćenja na pripadajućem zemljištu, pod uslovima i na način određen zakonom.

Prava iz stava 1. ovog člana stiču se upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nekretnina i upisom u knjigu o položenim ugovorima.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. st. 1. i 2.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048236 18 Rev od 18. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđenja svojine i predaje u posjed. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv. U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke.

36. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno naveo sve izvedene dokaze, šta proizlazi iz tih dokaza, te je svoje zaključke zasnovao na tim dokazima pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava. Osnovni sud je jasno obrazložio, između ostalog, da apelant nije dokazao postojanje identičnosti stana koji je na apelantovo ime upisan u predmetni zk. uložak i stana koji je potraživao u predmetnom parničnom postupku, a na kojem stanu je tuženi upisan kao vlasnik u knjigu uloženih ugovora. Takođe je jasno ukazao da u slučaju da se i uzme u obzir da je stan tuženog upravo onaj stan na kojem je apelant upisan u predmetni zk. uložak, da s obzirom na to da je tuženi vlasnik stana, koji je po osnovu kupoprodaje stekao predmetni stan, da se ne može tražiti od njega da taj stan preda apelantu jer apelant tokom postupka nije dokazao jači pravni osnov. Takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti su potvrdili i drugostepeni sud i Vrhovni sud ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude, kao i revizione odluke proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud razmotrili apelantove žalbene, tj. revizione navode, te da su dali jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i materijalnog prava, na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, sa odlučenjem redovnih suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 11. juna 2001. godine, a da je 18. aprila 2018. godine donesena odluka (Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048236 18 Rev) kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak ukupno trajao 17 godina i oko 10 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

41. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

42. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 17 godina i 10 mjeseci, što je neprihvatljivo dug period za predmetni parnični postupak, te bi se navedena dužina trajanja postupka mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u odgovoru na apelaciju uopšte nisu osvrnuli na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, odnosno nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da su redovni sudovi donijeli pet odluka u navedenom periodu (prva presuda donesena nakon oko 13 godina od podnošenja tužbe), od toga četiri presude i jedno rješenje (kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je period od 17 godina i 10 mjeseci, u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka, za što odgovornost snose redovni sudovi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.275,00 KM.

46. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao 17 godina i 10 mjeseci, a za koju dužinu trajanja postupka redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge, odnosno nisu dali bilo kakve razloge.

49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4424/18 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio