Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2370/19 (Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2370/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2370/19, rješavajući apelaciju Privrednog društva "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 236310 18 Rev od 21. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 236310 15 Rsž od 27. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 236310 18 Rev od 21. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 236310 15 Rsž od 27. februara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništeno je apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. februara 2012. godine kao nezakonit akt, te je apelant obavezan da tužitelja (M.P.) vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove za koje ispunjava uslove školske spreme i radnog iskustva. Također, obavezan je apelant da tužitelju isplati naknadu plaće za naznačeni period u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da u korist tužitelja izvrši uplatu zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznos neto isplaćene naknade plaće za naznačeni period u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant, nakon što je saznao da je tužitelj po nalogu apelantove direktorice finansija M.P. u periodu od 1. januara do 15. decembra 2011. godine ukrao i spalio apelantovu službenu dokumentaciju u prisustvu rukovaoca kotlovnice, 13. januara 2012. godine imenovao disciplinsku komisiju radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti M.P. i drugih zaposlenika, pa i tužitelja. Vrhovni sud je dalje naveo da je u disciplinskom postupku sačinjen i izvještaj o činjeničnom stanju - Revizija stanja zaliha trupaca, oglednog drveta i piljevine na dan 16. decembar 2011. godine od strane Društva za reviziju i poslovni konsalting od 8. februara 2012. godine, nakon čega je apelant 20. februara 2012. godine donio rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog teže povrede radne dužnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je navedena apelantova odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer je donesena nakon isteka propisanog roka iz člana 89. Zakona o radu (15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz), te naglasio da je pravilno prvostepeni sud na osnovu člana 96. Zakona o radu poništio ovu odluku i obavezao apelanta na način pobliže naveden u izreci prvostepene odluke. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant za činjenicu otuđenja imovine njegove od strane pojedinih zaposlenika saznao prije 13. januara 2012. godine, te da je od tog dana u okviru roka iz člana 89. Zakona o radu objektivno imao dovoljno vremena da izvrši njihovu provjeru, jer se sva potrebna dokumentacija i drugi dokazi o postupanju zaposlenika koje je trebalo prikupiti nalazila kod apelanta. Vrhovni sud je naveo da utvrđivanje tih činjenica izvan zakonom propisanog roka ne može štetno uticati na prava tužitelja, kojem je otkaz dat na osnovu člana 88. Zakona o radu. Također, Vrhovni sud je naveo da nije cijenio apelantove navode kojima osporava utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpunog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjen Zakon o radu i Zakon o parničnom postupku. Također, apelant navodi da se odluka u ovoj pravnoj stvari ne može donijeti bez preispitivanja utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je bitno za primjenu materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević