Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2898/18 ("PST" d.o.o. Kotor Varoš)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zakup
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2898/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2898/18, rješavajući apelaciju PST d.o.o. Kotor Varoš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija PST d.o.o. Kotor Varoš podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 105139 17 Pž od 28. februara 2018.
godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 105139 13 Ps od 9. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. PST d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Mišo Golub, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105139 17 Pž od 28. februara 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 105139 13 Ps od 9. novembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog suda i Opštine Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni privredni sud i tužena su dostavili odgovore 15. oktobra 2019. godine, a Viši privredni sud 28. oktobra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 105139 13 Ps od 9. novembra 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105139 17 Pž od 28. februara 2018. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime štete zbog raskida ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji u vezi s postavljanjem zastavica na stubovima javne rasvjete na području tužene koji je zaključen između apelanta i tužene, a dalje i u vezi s raskidom ugovora o iznajmljivanju reklamnih ramova na stubovima javne rasvjete na području tužene, koji je zaključen 21. decembra 2009. godine između apelanta i SZR Texoprint Čelinac (u daljnjem tekstu: zakupoprimac), isplati iznos od 49.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2011. godine kao dana nastanka štete pa do isplate i da se obaveže tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji čiji je broj preciziran u presudi, zaključen između apelanta i tužene, da se obaveže apelant da tuženoj za period od 1. jula 2005. godine do 31. jula 2010. godine isplati novčani iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. jula 2010. godine do isplate, kao i da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelant i tužena nakon obavljenog postupka javnih nabavki zaključili ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji 1. jula 2005. godine na period od 10 godina, kojim ugovorom se tužena obavezala da će na svojoj teritoriji na stubovima javne rasvjete, minimum 200 stubova, omogućiti postavljanje reklamnih ramova, a apelant se obavezao plaćati naknadu za svaku postavljenu reklamu po 24,00 KM. Utvrđeno je da je prilikom izmjene stubova za rasvjetu 2010. godine tužena skinula reklamne ramove, te je pismenim dopisom pozvala apelanta da postavi nove, a sve radi modernizacije ulične rasvjete, te je upozorila apelanta da ukoliko to ne učini da će se smatrati da je ugovor raskinut sa 1. avgustom 2010. godine. Kako je utvrđeno, apelant nije postupio u skladu sa zahtjevom tužene ni u naknadno ostavljenom roku. Nadalje je utvrđeno da je apelant kao zakupodavac, prije raskida navedenog ugovora koji je imao s tuženom, sa zakupoprimcem 21. decembra 2009. godine zaključio ugovor o zakupu reklamnih ramova na stubovima, te je ugovoreno da će ugovor o zakupu trajati od 1. januara 2010. godine do 1. jula 2015. godine, a da obaveza plaćanja zakupnine za 150 ramova (24,00 KM po ramu) u iznosu od 49.500,00 KM dospijeva za naplatu 1. januara 2011. godine. Utvrđeno je da ugovor o zakupu nije realizovan jer je zakupoprimac saznao za raskid ugovora između apelanta i tužene. Osim toga, navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da u finansijskim knjigama stranaka nema evidentiranog dugovanja i potraživanja iz predmetnog poslovnog odnosa.
7. U obrazloženju je navedeno da je Okružni privredni sud u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem zaključio da je ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji između apelanta i tužene raskinut, te da apelant, shodno odredbama čl. 154 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi s odredbom člana 189 istog zakona, nije dokazao da je ugovor o zakupu koji je zaključen između apelanta i zakupoprimca proizveo pravno dejstvo, zbog čega taj sud smatra da nema osnova za naknadu štete. Nadalje je obrazloženo da je ugovor o zakupu raskinut prije dospjelosti obaveze i da slijedom toga apelant nije dokazao da je izgubio dobitak, niti ga je mogao izgubiti, koji je mogao osnovano očekivati.
8. Osim toga, obrazloženo je da je apelant stekao pravo na postavljanje reklamnih ramova nakon sprovođenja postupka javnih nabavki u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. Predmet ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji koji se zaključuje nakon izbora najpovoljnijeg ponuđača u skladu s navedenim zakonom, kako je obrazloženo, mora da bude identičan raspisanom pozivu i datoj ponudi, a ugovor može da bude zaključen samo s izabranim najpovoljnijim ponuđačem, što je u konkretnom slučaju apelant. Kako je obrazloženo, odredbom člana 39 stav 4 navedenog zakona propisano je da izabrani najpovoljniji ponuđač svoja prava iz predmetnog ugovora ne može prenositi na treća lica bez saglasnosti vlastodavca, u konkretnom slučaju tužene, odnosno da se za prenošenje prava iz ugovora mora imati saglasnost druge ugovorne strane, tj. pravnog lica koje je raspisalo oglas za nabavku u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, da bi apelant mogao na treće lice prenijeti prava za postavljanje reklamnih ramova na uličnu rasvjetu na osnovu ugovora o zakupu i da bi taj ugovor bio pravno valjan morala je postojati izričita saglasnost tužene, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Slijedom toga, kako je obrazloženo, apelant ne može ni zahtijevati naknadu štete zbog izgubljene zarade zbog nerealizacije nesprovedenog pravnog posla. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je nesporno dokazao da mu je nastala materijalna šteta, a da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 39 stav 4 Zakona o javnim nabavkama jer je svrha ugovora koji je apelant zaključio s tuženom u tome da apelant postavi reklamne ramove-zastavice, što je apelant i učinio, da bi potom u okviru svoje poslovne djelatnosti iznajmljivao te reklamne ramove pojedinačno ili u zbiru trećim licima radi njihovog reklamiranja. Apelant navodi da je pogrešno utvrđena činjenica da je zakupoprimcu ustupio pravo da postavlja reklamne ramove jer ih je apelant sam postavio i da nisu, kako su to zaključili redovni sudovi, izigrani propisi o javnim nabavkama, niti je odstupljeno od identiteta poziva i date ponude, te da mu je zbog svega toga prekršeno pravo na preduzetništvo. Navodi i da iz takvog pogrešnog stava redovnih sudova proizlazi da je svrha saradnje apelanta i tužene bila da apelant u tako maloj opštini koristi 200 ramova za reklamiranje samog sebe, što se, prema apelantovom mišljenju, protivi pravnoj logici i zdravoj pameti. Apelant navodi i da mu je samom činjenicom da nije moguće izjaviti reviziju zbog male vrijednosti spora prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek, te da je iz toga vidljivo i da nije imao suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
10. Viši privredni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
11. Okružni privredni sud je naveo da ostaje pri navodima i argumentima istaknutim u njegovoj odluci, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
12. Tužena je navela da apelant niti jednim argumentom zasnovanim na zakonu nije doveo u pitanje odluke redovnih sudova zbog čega je apelacija neosnovana i treba je odbiti.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 39. st. 1. i 4.
(1) Ugovorni organ nudi ugovor onom kvalifikovanom ponuđaču koji je dostavio najniže ocijenjenu prihvatljivu ponudu u skladu sa odredbama čl. 35. do 37. ovog zakona. Ugovor se zaključuje u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine o obligacijama. Nijedan ugovor ne može da se zaključi u periodu od 15 dana od datuma kada su ponuđači obaviješteni o rezultatu u skladu sa stavom (1) člana 38. ovog zakona.
(4) Dobavljač kojem je dodijeljen ugovor neće sklapati podugovor ni o jednom bitnom dijelu ugovora bez prethodnog pismenog odobrenja ugovornog organa. Elementi ugovora koji se podugovaraju i identitet podugovarača obavezno se saopštavaju ugovornom organu blagovremeno prije sklapanja podugovora.
Ugovorni organ će dobavljača obavijestiti o svojoj odluci u roku od 15 dana nakon prijema saopštenja, navodeći razloge u slučaju odbijanja. Dobavljač kojem je dodijeljen ugovor snosi punu odgovornost za realizaciju ugovora.
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
a) Pravo na žalbu Član 203.
Protiv presude donijete u prvom stepenu stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, 30 dana nakon dostavljanja prepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima ovaj rok je 15 dana.
Blagovremeno izjavljena žalba sprečava da presuda postane pravosnažna u dijelu koji se pobija žalbom.
O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
Revizija Član 237.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da se preispita sudska praksa.
U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105139 17 Pž od 28. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
23. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču apelantovog prava na naknadu materijalne štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.
24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica.
26. Dovodeći u kontekst obrazloženja redovnih sudova sa citiranim odredbama Zakona o javnim nabavkama i ZOO, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili da su činjenice predmeta ostale nerazjašnjene ili pogrešno utvrđene. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasna i argumentovana obrazloženja o primjeni odredbi člana 39 Zakona o javnim nabavkama i odredbi čl. 124, 154 i 155 ZOO kojim je regulisano pitanje prava na jednostrani raskid dvostranog ugovora i uslova za nastanak i naknadu štete. Ustavni sud zapaža da su pri tom redovni sudovi obrazložili da apelant nije ispunio svoju obavezu koju je preuzeo potpisujući ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji s tuženom jer nije postavio nove reklamne ramove, dok je, s druge strane, zaključio ugovor sa zakupoprimcem za koji nije tražio odobrenje od tužene, što je suprotno odredbama Zakona o javnim nabavkama, te da nije dokazao da mu je u takvom kontekstu stvari nastala šteta u smislu ZOO. Ustavni sud smatra da su takva obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da ih apelant svojim navodima i tvrdnjama nije doveo u pitanje. Osim toga, Ustavni sud naglašava da apelantu nije bio uskraćen pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu s obzirom na to da je apelant pod istim uslovima kao i tužena predlagao i provodio dokaze u svoju korist, imao mogućnost da ospori i osporavao je dokaze tužene, te da je koristio pravne lijekove predviđene zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
28. Osim toga, apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer nije mogao izjaviti reviziju s obzirom na to da je vrijednost spora u njegovom predmetu ispod zakonom propisanog cenzusa.
29. Član 13 Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.
30. Ustavni sud podsjeća da je obezbjeđivanje djelotvornog pravnog lijeka iz člana 13 Evropske konvencije jedno od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima. Garancijom prava na pravni lijek jemči se pravo svim licima da izjavljivanjem žalbe ili drugog propisanog pravnog lijeka, pod jednakim uslovima, traže od nadležnog organa da preispita akt kojim je odlučeno o njihovim pravima, obavezama ili na zakonu zasnovanom interesu. Član 13 Evropske konvencije zauzima posebno mjesto, ne samo u okviru Konvencije već u cjelokupnom sistemu evropske zaštite ljudskih prava jer direktno obavezuje državu ugovornicu da štiti ljudska prava u okviru sopstvenog pravnog sistema. Ustavni sud podsjeća da član 13 Evropske konvencije izričito propisuje obavezu država da, shodno članu 1 Evropske konvencije, štite ljudska prava i osnovne slobode prvenstveno u okviru sopstvenog pravnog sistema. Ovaj član stoga zahtijeva da država propiše domaće pravno sredstvo za postupanje po „dokazivoj pritužbi“ u odnosu na Konvenciju i da na odgovarajući način otkloni kršenje (vidi Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, stav 152, ECHR 2000-XI). Obim obaveze države ugovornice po članu 13 Evropske konvencije varira zavisno od prirode aplikantove tužbe, „djelotvornost pravnog sredstva“ tumačena u smislu člana 13 ne zavisi od izvjesnosti povoljnog ishoda za aplikanta. Istovremeno, pravni lijek zajemčen članom 13 mora da bude „djelotvoran“ i u praksi i po zakonu, u smislu sprečavanja navodnog kršenja ili njegovog nastavljanja ili obezbjeđivanja odgovarajućeg otklanjanja kršenja koje se već dogodilo. Ukoliko samo po sebi jedno pravno sredstvo ne ispunjava zahtjeve iz člana 13 Evropske konvencije, to može učiniti skup pravnih sredstava predviđenih domaćim zakonima (vidjeti Kudła, gore citiran, stavovi 157–158 i Wasserman protiv Rusije (br. 2), br. 21071/05, stav 45, 10. april 2008. godine).
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. od 203 do 236 ZPP kao relevantnim propisom u odnosu na pravne lijekove propisano pravo na žalbu kao redovnom pravnom lijeku protiv prvostepene presude. Osim toga, istim zakonom je, članom 237, propisano u kojim slučajevima se može koristiti revizija kao vanredni pravni lijek i pri tom je određeno koje uslove mora zadovoljavati svaki konkretan predmet da bi protiv konačne presude u tom predmetu mogla biti izjavljena revizija, a između ostalih kriterijuma propisan je i imovinski cenzus koji se odnosi na vrijednost spora. U konkretnom slučaju vrijednost spora nije zadovoljila uslove iz navedenog člana 237 ZPP, pa apelant nije mogao da koristi reviziju kao vanredni pravni lijek. Propisivanje uslova za izjavljivanje u ovom slučaju vanrednog pravnog lijeka u potpunosti je u ovlasti zakonodavca, kako je to i predviđeno navedenim principima Evropske konvencije, a što ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Shodno navedenom, apelantu je na raspolaganju bila žalba kao konačni djelotvorni pravni lijek, odnosno kao pravno sredstvo za postupanje po „dokazivoj pritužbi“. Navedeno pravno sredstvo – žalbu apelant je u konkretnom slučaju i koristio. Činjenica da ta žalba nije rezultirala povoljnim rezultatom za apelanta, odnosno nije u postupku pred redovnim sudovima stekla status „dokazive pritužbe“ takođe ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek jer, kako je već rečeno, pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva i garancije za pozitivno djelovanje, odnosno uspjeh tog pravnog lijeka. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su utvrdili da je apelant mimo odredbi člana 39 Zakona o javnim nabavkama zaključio ugovor s trećim licem
– zakupoprimcem kojim je na zakupoprimca prenio prava i obaveze koje je stekao na osnovu javnog nadmetanja za postavljanje i korišćenje reklamnih ramova i povodom toga zaključenog ugovora s tuženom, a da pri tom nije tražio prethodnu saglasnost tužene za zaključenje takvog ugovora, te da nije dokazao da mu je u takvim okolnostima nastala šteta.
34. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je zakonodavac predvidio uslove koje predmet treba zadovoljiti da bi se mogla izjaviti revizija kao vanredni pravni lijek, a da je, shodno tome, predvidio i žalbu kao konačan djelotvoran pravni lijek u takvim slučajevima, a koju je apelant i koristio.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević