Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3434/18 (E. Č.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Finansijska konsolidacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3434/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3434/18, rješavajući apelaciju Ehmedina Čehaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ehmedina Čehaje podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 071981 18 Rsži od 11. aprila 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 071981 18 I od 2. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ehmedin Čehaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 071981 18 Rsži od 11. aprila 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Rs 071981 18 I od 2. marta 2018. godine.
2. Apelant je 22. januara 2018. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, u kojem je predložio izvršenje na novčanim sredstvima „Binas“ d.d. Bugojno (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi namirenja potraživanja apelanta koja su mu dosuđena pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda broj 46 0 Rs 071981 16 Rs od 3. marta 2017. godine, te radi izmirenja troškova izvršnog postupka.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 Rs 071981 18 I od 2. marta 2018. godine, odbačen je kao nedozvoljen apelantov prijedlog za izvršenje.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Odlukom o finansijskoj konsolidaciji privrednog društva „Binas“ d.d. Bugojno broj 354/2015 od 12. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o finansijskoj konsolidaciji izvršenika), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) odobrila pokretanje postupka finansijske konsolidacije izvršenika, sa većinskim učešćem državnog kapitala, te je odredila da postupak finansijske konsolidacije počinje sa danom stupanja na snagu odluke i da ne može trajati duže od 10. jula 2017. godine. Dalje je naveo da je Odlukom o izmjeni Odluke o finansijskoj konsolidaciji izvršenika broj 1504/2017 od 15. novembra 2017. godine produžen rok trajanja postupka konsolidacije do 10. jula 2019. godine. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbu člana 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o finansijskoj konsolidaciji), kojom je propisano da se u toku postupka finansijske konsolidacije ne mogu pokretati postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društvom sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. Dalje je citirao odredbu člana 8. stav 1. istog zakona, kojom je propisano da odluku o finansijskoj konsolidaciji društva sa većinskim učešćem državnog kapitala donosi Vlada, odnosno vlada kantona, gradsko ili općinsko vijeće. Općinski sud je istaknuo da je odredbom člana 9. stav 4. navedenog zakona propisano da od stupanja na snagu odluke iz člana 8. stav 1. do završetka postupka finansijske konsolidacije društva sa većinskim učešćem državnog kapitala zastarijevanja ne teče za potraživanja prema društvu sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. Općinski sud je ocijenio nedozvoljenim apelantov prijedlog za izvršenje, imajući u vidu da je Vlada donijela Odluku o finansijskoj konsolidaciji izvršenika i da ta konsolidacija traje do 10. jula 2019. godine, te sadržaj odredbe člana 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, što je u skladu sa pravnim shvatanjem Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) iznesenim u odluci broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 Rs 071981 18 Rsži od 11. aprila 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeno rješenje zasnovano na nepravilnoj primjeni člana 9. stav 1. Zakona o finansijskoj konsolidaciji. S tim u vezi, obrazložio je da je nesporno da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (22. januara 2018. godine) nad izvršenikom trajao postupak konsolidacije po Odluci o izmjeni Odluke o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od 15. novembra 2017. godine kojom je produžen rok trajanja postupka konsolidacije iz Odluke o finansijskoj konsolidaciji izvršenika do 10. jula 2019. godine. Dalje je naveo da je prvostepeno rješenje zasnovano i na odluci Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda koje je, odlučujući po zahtjevu Općinskog suda, donijelo odluku broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine u kojoj je između ostalog, zauzeo pravno shvatanje da pravne posljedice pokretanja postupka finansijske konsolidacije nastupaju danom stupanja na snagu odluke o finansijskoj konsolidaciji (u konkretnom slučaju privrednog društva Konfekcija ,,Borac“ d.d. Travnik), da svi postupci izvršenja koji su pokrenuti prije stupanja na snagu odluke o finansijskoj konsolidaciji se nastavljaju, te da će sud prijedlog za pokretanje postupka izvršenja podnesen nakon stupanja na snagu odluke o finansijskoj konsolidaciji odbaciti. Kantonalni sud je istaknuo da činjenica da se radi o potraživanju za period od 6. marta 2014. godine do 31. decembra 2015. godine, a da se Odluka o finansijskoj konsolidaciji izvršenika odnosi na potraživanja dospjela do 30. septembra 2013. godine, ne utiče na zakonitost rješenja Općinskog suda. S tim u vezi, obrazložio je da je odredbom člana 9. stav 1. Zakona o financijskoj konsolidaciji propisano da se u toku trajanja finansijske konsolidacije, protiv privrednog subjekta sa većinskom državnim kapitalom, ne mogu pokretati postupci prinudne naplate, a da je u konkretnom slučaju, prijedlog za izvršenje podnesen 22. januara 2018. godine a postupak konsolidacije izvršenika traje do 10. jula 2019. godine.
7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Također, smatra da se osporenim rješenjima krši princip prava na pristup sudu i princip prava na izvršenje pravomoćne sudske odluke, imajući u vidu da sud po službenoj dužnosti i bez osnova odbacuje prijedlog za izvršenje, bez prigovora izvršenika, te se krši princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant ističe da su osporene odluke suprotne i čl. 8. i 10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, u pogledu dužine trajanja konsolidacijskog postupka. Također smatra da je na njega stavljen pretjeran teret u procesu naplate potraživanja od izvršenika koji se bavi namjenskom industrijom, čime je očito diskriminiran u odnosu na povjerioce koji naplaćuju potraživanja od dužnika koji se ne bave namjenskom industrijom, što predstavlja povredu na jednako postupanje. Poziva se na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Kačapor i drugi protiv Srbije, Marinković protiv Srbije itd., kojim je utvrđena odgovornost Republike Srbije zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih sudskih odluka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o finansijskoj konsolidaciji, ukazali da je u konkretnom slučaju apelantov prijedlog za izvršenje nedozvoljen jer je podnesen u toku postupka finansijske konsolidacije izvršenika. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticale sličnog činjeničnog i pravnog stanja - postupci izvršenja pravosnažnih presuda protiv izvršenika koji je u postupku finansijske konsolidacije (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2862/16 od 11. oktobra 2018. godine i AP 3374/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su redovni sudovi postupali u skladu s pozitivno-pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević