Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1717/18 (S. S.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1717/18

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1717/18, rješavajući apelaciju Semira Sakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Semira Sakića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 016513 17 KŽ od 13. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Semir Sakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sabina Glavović-Vlahović, advokat iz Mostara, podnio je 17. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 K 016513 17 KŽ od 13. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 23. oktobra do 16. decembra 2019. godine Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 K 0016513 15 K od 29. oktobra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Predmetno krivično djelo je učinio tako što je ozbiljnom prijetnjom ugrozio sigurnost oštećenog M. K. na način da ga je više puta pozivao na telefon i slao mu SMS poruke, čiji je sadržaj preciziran u izreci prvostepene presude, a što je kod oštećenog izazvalo uznemirenje i strah za vlastitu sigurnost, kao i za sigurnost njegove porodice.

6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku izveo dokaze uvidom u precizirane materijalne dokaze, te da je saslušao oštećenog M. K., a izveo je i dokaz čitanje iskaza iz istrage svjedokinje N. K., u skladu s odredbom 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantovu odgovornost za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret utvrdio, između ostalog, na osnovu iskaza saslušanog svjedoka – oštećenog M. K., koji je u potpunosti ocijenio kao jasan i hronološki tačan, a kao takav je potkrijepljen i materijalnom dokumentacijom u vidu fotografija na kojima se vidi sadržaj primljenih poruka. Naime, Općinski sud je naveo da je oštećeni M. K. izjavio da je, nakon što su mu počele stizati predmetne poruke, prvo sa svog broja nazvao sporni broj da bi upozorio pošiljaoca na njegovo neprimjereno i prijeteće ponašanje, ali mu se niko nije javio. Međutim, oštećeni je nazvao sporni broj s drugog broja i javio mu se apelant, kojeg je lično poznavao budući da je ranije bio vjenčan sa kćerkom svjedokinje N. K., koja je sestra oštećenog M. K. Općinski sud je dalje naveo da oštećeni M. K. smatra da ga je apelant uznemiravao zbog sukoba koji on ima s njegovom sestrom, svjedokinjom N. K., povodom neriješenih finansijskih pitanja. Općinski sud je također naveo da je oštećeni M. K. izjavio da je apelant i njegovu sestru, svjedokinju N. K., uznemiravao telefonom, te da oštećeni smatra da je uslijed svega toga apelant i njemu prijetio.

7. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije opravdano apelantovo insistiranje da je nužno da se na osnovu zaključenog sporazuma s određenim telekom operaterom dokaže da sporni broj s kojeg su upućivane prijeteće poruke pripada njemu. Naime, Općinski sud je naveo da je općepoznato da se brojevi mobilne telefonije mogu kupiti u slobodnoj prodaji bez predočavanja ličnih dokumenata, zbog čega je sud tu činjenicu utvrđivao i na osnovu drugih dokaza: saslušanja svjedoka, uvida u izvode telekom operatera, kao i specifikacije poziva telekom operatera na osnovu koje je utvrđeno da je najveći broj poziva sa spornog broja upućen sa teritorije Mostara, gdje apelant ima prebivalište.

8. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 016513 17 KŽ od 13. decembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da apelant smatra da mu je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu jer mu, i nakon što je apelant više puta tražio, nije dostavio dokaze Tužilaštva kako bi apelant mogao pripremiti svoju odbranu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da niti jednim članom ZKPFBiH nije propisana tužiočeva obaveza da odbrani dostavlja dokaze. Kantonalni sud je istakao da je članom 241. stav 2. ZKPFBiH propisano da nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, a koje pravo, prema stavu tog suda, apelantu u toku prvostepenog postupka nije bilo uskraćeno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u potpunosti prihvaća analizu dokaza koju je izveo prvostepeni sud i zaključke koje je iz te analize izveo. Kantonalni sud je, prije svega, naveo da apelant prigovara da se iskaz svjedokinje N. K. dat u istrazi nije mogao koristiti u ovom postupku. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je taj iskaz sačinjen u policiji u trenutku kada je N. K. prijavila prijetnje koje je dobivala od apelanta putem telefona, između ostalog i sa spornog broja. Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja N. K. bila pozvana na glavni pretres, međutim ona je bila nedostupna sudu, pa je njen iskaz pročitan i nije bilo zakonske smetnje da se čita. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, prema nalaženju tog suda, nije povrijeđeno ni načelo neposrednosti time što je pročitan iskaz svjedokinje N. K. jer iz spisa zaista proizlazi da svjedokinja, osim na adresi u Bosni i Hercegovini, prebiva i u Švedskoj. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedokinje N. K. nedvosmisleno proizlazi da je i ona dobivala prijetnje SMS porukama sa spornog broja i da joj je te prijetnje upućivao apelant, njen bivši zet. Kantonalni sud je također naveo da je oštećeni M. K. bio izričit da je sve navedene prijetnje dobio sa istog korisničkog broja, a to je potvrđeno i fotodokumentacijom, kao i specifikacijom poziva. Kantonalni sud je naveo da oštećeni M. K. nije bio u sukobu s apelantom, ali je bio vrlo decidiran kada je pojasnio da mu se prilikom drugog pozivanja spornog broja javio apelant kojeg je odmah prepoznao. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se žalbom ukazuje da se sadržaj navedenih poruka ne bi mogao smatrati prijetnjom, nego eventualno uvredom. Međutim, prema nalaženju tog suda, kada takve poruke učestalo dolaze s nepoznatog broja telefona, u različito doba dana i s preciziranim sadržajem koji se odnosi na život oštećenog, onda to jesu ozbiljne prijetnje podobne da kod lica stvore osjećaj straha i ugroženosti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Apelant navodi da sudovi nisu ispravno cijenili dokaze i da odluka o njegovoj krivici nije mogla biti zasnovana samo na iskazima oštećenog M. K., svjedokinje N. K. i materijalnom dokazu

– specifikaciji poziva. Apelant, također, smatra da sud nije bez razumne sumnje utvrdio da njemu pripada telefonski broj s kojega su upućivane poruke prijetećeg sadržaja. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu sud nije učinio dostupnim dokaze optužbe kako bi mogao pripremiti svoju odbranu. Apelant, dalje, navodi da je povrijeđeno načelo neposrednosti u izvođenju dokaza jer nisu ispunjeni uvjeti da se na glavnom pretresu pročita iskaz svjedokinje N. K., odnosno da je sud „trebao uložiti dodatni napor i preduzeti odgovarajuće prinudne mjere kako bi osigurao njeno prisustvo na glavnom pretresu“, te da mu nije data mogućnost da unakrsno ispita svjedokinju. Osim toga, apelant smatra i da postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela za koje je osuđen.

b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu iz osporene odluke, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a niti ostala prava zagarantirana Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Općinski sud je naveo da je prvostepeni postupak u cijelosti proveden u skladu s važećim procesno-pravnim odredbama, uz maksimalno poštovanje svih osnovnih ljudskih prava proklamiranih Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Tužilaštvo je navelo da smatra da je apelacija neosnovana jer sudovi nisu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 183.

Ugrožavanje sigurnosti (1)Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

(…)

16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 241.

Podizanje optužnice (...)

(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni odnosno optuženi i branilac, imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.

(...)

Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (…) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

(…) Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 016513 17 KŽ od 13. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

24. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

25. Apelant, prije svega, smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, kao i da ti dokazi nisu bili dovoljni da se donese zaključak o njegovoj krivici. Apelant, također, navodi da mu sud nije učinio dostupnim dokaze Tužilaštva, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

27. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

28. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku. Naime, prvostepeni sud je na prvom mjestu značaj dao iskazu oštećenog M. K., koji je detaljno analizirao i ocijenio kao potpuno jasan, hronološki tačan i potkrijepljen drugim dokazima. Nadalje, da je prvostepeni sud iskaz oštećenog M. K. doveo u vezu i s materijalnim dokazima, prije svega s fotografijama prijetećih poruka, kao i sa specifikacijom poziva koja ukazuje da su prijeteće poruke većinski stizale s teritorije grada Mostara, gdje apelant ima prebivalište. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud analizirao i lični odnos oštećenog i apelanta, pa je utvrdio da se zaista lično poznaju odranije, kao i odnos u kojem se nalaze. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u cijelosti potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud iskaz oštećenog kao ključni dokaz doveo u vezu s potkrepljujućom izjavom koju je svjedokinja N. K. dala policiji u vrijeme kada je prijavila da je i ona primala prijeteće poruke sa istog korisničkog broja, za koji je tvrdila da pripada upravo apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ova dva iskaza doveo u vezu, pa je na osnovu toga utvrdio jasnu vezu između apelanta, oštećenog i svjedokinje N. K., te je podržao zaključke prvostepenog suda o apelantovoj krivici za predmetno krivično djelo, tako da apelant neosnovano tvrdi „da postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela za koje je osuđen“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant isticao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu sud nije učinio dostupnim dokaze optužbe. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da nije došlo do povrede apelantovog prava u ovom segmentu. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao da je apelant od momenta podizanja optužnice imao pravo uvida u sve spise i dokaze, te da mu to pravo tokom postupka nije uskraćeno.

29. Nadalje, apelant navodi da je povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza jer je na glavnom pretresu pročitan iskaz svjedokinje N. K. iz istrage iako nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za to, te da mu nije data mogućnost da tu svjedokinju ispita.

30. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji vrijede i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25–27).

31. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da iz prakse Evropskog suda proizlazi jasan stav da optuženo lice ima pravo da uzme učešće na raspravi i da se predmet iznese pred sud, te da svi dokazi „u principu“ treba da budu izneseni u prisustvu optuženog na glavnoj raspravi kako bi optuženi ovim dokazima (optužbe) mogao da suprotstavi svoje argumente. Ako nije postojala adekvatna i propisna prilika da optuženi ispita svjedoka, njegova presuda ne može isključivo ili uglavnom biti zasnovana na svjedočenju svjedoka kojeg nije bio u mogućnosti da ispita. Evropski sud je veoma striktan i jasan oko tumačenja ove odredbe koja ne ostavlja prostora za izuzetke od ovog pravila. Međutim, Evropski sud je također jasno zauzeo stav da ako je ovakav dokaz korišten (konkretno izjava data u nekom „predkrivičnom“ postupku, policija istraga i slično), taj dokaz može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu.

32. Slijedeći navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno naveo da je apelantova krivica, prije svega, utvrđena na osnovu izjave oštećenog M. K., koju su potvrdili provedeni materijalni dokazi i iskaz svjedokinje N. K. koji je pročitan na glavnom pretresu. Osim toga, odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je uporedio iskaze ova dva svjedoka i našao da su u bitnom saglasni, i zaključio da oštećeni nije bio u sukobu s apelantom, te je u konačnici i potvrdio prvostepenu presudu. U vezi s tim, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da su s aspekta pravičnosti suđenja redovni sudovi dali jasno obrazloženje zašto je korišten iskaz svjedokinje N. K. dat u istrazi, pozivajući se na propisanu zakonsku mogućnost, te su taj dokaz na veoma jasan i uvjerljiv način doveli u vezu s drugim dokazima iz postupka, pogotovo iskazom oštećenog koji je dao izjavu na glavnom pretresu, čime su zadovoljeni standardi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud pozivao svjedokinju N. K., međutim svjedokinja je bila nedostupna sudu, a sud je imao saznanja da svjedokinja, osim u Bosni i Hercegovini, boravi i u Švedskoj, uslijed čega je koristio mogućnosti propisane zakonom i pročitao je iskaz na glavnom pretresu. Također, apelantov navod da nisu ispunjeni uvjeti da se na glavnom pretresu pročita iskaz svjedokinje N. K. i da nisu preduzete sve mjere da se osigura prisustvo, bez daljnje konkretizacije koje su to mjere i šta je propust suda, ne upućuje na zaključak da sud nije sve i preduzeo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3642/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da u krivičnom postupku protiv apelanta nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je sud dao jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke, ocjenom provedenih dokaza, iz kojih je izveo svoje zaključke o utvrđenim činjenicama, koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim.

35. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije jer je sud opravdao svoje razloge zbog kojih je čitao iskaz svjedoka na glavnom pretresu, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, što u datoj situaciji ne krši standarde prava na pravično suđenje.

36. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1717/18 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio