Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5035/19 (M. D. i V. D.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član porodičnog domaćinstva
- Neovlašteno lice
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5035/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-5035/19, rješavajući apelaciju Milana Devedlake i Vele Devedlaka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vela Devedlaka protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025015 15 U od 25. listopada 2019. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Devedlaka protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025015 15 U od 25. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Devedlaka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Vela Devedlaka (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) ili apelanti, iz Sarajeva, podnijeli su 30. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025015 15 U od 25. listopada 2019. godine. Također, apelanti su 6. ožujka 2020. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo „prijedlog za izvršenje od 24. siječnja 2020. godine i zabranio poduzimanje bilo kakvih drugih pravnih radnji u vezi predmetnog stana“.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijena je tužba prvoapelanta protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo prostornog uređenja) od 29. rujna 2015. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev prvoapelanta za donošenje rješenja o nastavku korištenja stana, na kome je nositelj stanarskog prava bila M.I..
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo je tuženi organ pravilno izvršio ocjenu provedenih dokaza u skladu sa odredbama čl. 9. Zakona o upravnom postupku, te na siguran način utvrdio sve činjenice odlučne za rješenje spornog pravnog odnosa i na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, utvrdio je da prvoapelant nije bio član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava svoje bake M.I., već je bio član domaćinstva svojih roditelja, te da nije dokazao postojanje faktičke zajednice stanovanja i namjeru življenja u predmetnom stanu u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava (kada je tužitelj bio dijete i imao samo 8. godina). Osim toga, naveo je da se nakon smrti nositelja stanarskog prava i u vrijeme podnošenja zahtjeva (2014.godine) prvoapelant nije nalazio u predmetnom stanu, a što je sve bilo neophodno ispuniti za stjecanje svojstva člana obiteljskog domaćinstva, kako subjektivni (namjera trajnog življenja sa nositeljem stanarskog prava) tako i objektivni elementi (faktičko življenje sa nositeljem stanarskog prava). Dakle, Kantonalni sud je istakao da je tuženi organ pravilno izveo zaključak da prvoapelant u relevantnom vremenskom periodu tj. neposredno prije i za vrijeme smrti nositelja stanarskog prava, nije živio kao član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, već je bio član obiteljskog domaćinstva svojih roditelja.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, kad nije prihvatio kao dokazano da su apelanti živjeli sa nositeljem stanarskog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka d) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Neovlaštena osoba (u odnosu na drugoapelanticu)
6. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da drugoapelantica nije imala svojstvo stranke u postupku u kojem je donesena osporena odluka, te da se, dakle, u tom postupku nije odlučivalo o bilo kakvim njenim pravima ili obavezama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da drugoapelantica nema svojstvo ovlaštene osobe koja bi mogla osporavati navedenu odluku u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-612/17 od 18. srpnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
b)Dopustivost prima facie (u odnosu na prvoapelanta)
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se prvoapelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena od neovlaštene osobe, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević