Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4865/19 („KOMPLAST“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4865/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4865/19, rješavajući apelaciju „KOMPLAST“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „KOMPLAST“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 008334 19 Pž od 9. listopada 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 008334 11 Ip 2 od 12. lipnja 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te navode o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „KOMPLAST“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 008334 19 Pž od 9. listopada 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 008334 11 Ip 2 od 12. lipnja 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. „KOMPLAST“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Hrvoje Galić, podnio je 17. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ip 008334 19 Pž od 9. listopada 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ip 008334 11 Ip 2 od 12. lipnja 2019. godine.
2. Općinski sud je rješenjem od 12. juna 2019 godine djelomično usvojio apelantov prigovor (kao ovršenika) izjavljen protiv rješenja o ovrsi broj 64 0 Ip 008334 09 Ip od 10. siječnja 2011. godine i izmijenio rješenje o ovrsi tako što je dozvolio ovrhu temeljem pravomoćne i ovršne presude od 28. svibnja 2002. godine, te je obvezao apelanta da tražitelju ovrhe („NARONAPLAST“ d.o.o. Metković – u stečaju) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, na ime pojedinačno određenih računa i na ime troškova ovršnog postupka, dok je u preostalom dijelu apelantov prigovor odbijen kao neutemeljen i u tom dijelu rješenje o ovrsi održano na snazi.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 9. listopada 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 12. juna 2019. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je 2004. godine između tražitelja ovrhe i apelanta zaključen Sporazum o vraćanju duga, kojim su ugovorne strane regulirale svoje obveze i učinile nespornim ukupan dug. Dalje je naveo da se apelant obvezao nastaviti suradnju s tražiteljem ovrhe shodno ugovoru o kupovini i nabavci robe, te od tražitelja ovrhe nabavljati robu u razdoblju od pet godine. Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke nedvojbeno proizilazi da je apelant izvršio dio obveza u određenom novčanom iznosu, kao i to da do 2008. godine apelant nije imao carinski broj slijedom čega nije mogao sklopiti ugovor o kupovini i nabavci robe s tražiteljem ovrhe koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj. S tim u vezi, naveo je da su neutemeljeni apelantovi navodi da je uredno izmirio svoju obvezu, jer nije dovoljno da apelant to potraživanje samo paušalno pobija nego je trebao pružiti i dokaze da je izvršio obvezu, a što nije učinio. Također, istakao je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao da na njegovoj strani ne postoji krivnja u pogledu proteka roka od skoro četiri godine od sklapanja sporazuma do dobivanja carinskog broja, jer proizilazi da je apelant svojim ponašanjem, odnosno nepostupanjem za usklađivanje poslovanja s odredbama Zakona o gospodarskim društvima izravno prouzročio sudske postupke koji su posljedično doveli do nemogućnosti dobivanja carinskog broja, a samim time i do nepoštovanja sporazuma. Konačno, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da, bez svoje krivnje nije mogao iznijeti dokaze na koje se poziva u žalbi, a odnose se na to da je stečajni postupak tražitelja ovrhe okončan, odnosno da je to društvo brisano, pa sukladno odredbi čl. 207. st.1. Zakona o parničnom postupku ti žalbeni prigovori nisu ni uzimani u razmatranje.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, navodi da je izveo kao dokaz izvješće stečajnog upravitelja o tijeku stečajnog postupka i stanju stečajne mase iz 2015. godine iz kojeg proističe, da predmetno potraživanje ne postoji u stečajnoj masi tražitelja ovrhe, odnosno da je i tražitelj ovrhe suglasan da je apelant izmirio cjelokupan dug. Također, apelant je istakao da zbog činjenice da je stečajni postupak okončan, odnosno da tražitelj ovrhe više ne postoji, ne može biti ni daljnjeg vođenja predmetnog ovršnog postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na učinkovit pravni lijek
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na osnovu pravomoćne odluke - presude. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević