Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3712/18 (M. H, S. T, S. M, Z. J, E. D. i E. A.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 214
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3712/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3712/18, rješavajući apelaciju M. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. H., S. T., S. M., Z. J., E. D. i E. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 020707 16 Rev od 18. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 020707 15 Gž od 5. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 020707 12 P od 8. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. H., S. T., S. M., Z. J., E. D. i E. A. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 020707 16 Rev od 18. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 020707 15 Gž od 5. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 020707 12 P od 8. septembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 5. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 6. decembra 2019. do 13. decembra 2019. godine.
4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 020707 12 P od 8. septembra 2015. godine obavezan je M. A. da tužiocu isplati iznos od 88.138,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom, obavezani su apelanti da tužiocu isplate ukupan iznos od 66.072,34 KM, odnosno da tužiocu isplate iznos od po 11.012,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom, obavezani su apelanti i M. A. da solidarno tužiocu isplate iznos od 4.648,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknade troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je tužilac na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 26. decembra 2008. godine obavezan da plati H. A. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) iznos od 51.569,97 KM i tuženom M. A. iznos od 68.457,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.648,85 KM, koja presuda je preinačena odlukom Vrhovnog suda od 15. marta 2012. godine tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje je naveo da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i uplatnica, nesporno utvrđeno da je tužilac po pravomoćnoj presudi od 26. decembra 2008. godine na ime naknade štete isplatio predniku apelanata iznos od 51.569,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 14.502,37 KM, i na ime troškova postupka iznos od 2.924,42 KM, a M. A. na ime naknade štete iznos od 68.467,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 19.670,90 KM i na ime troškova postupka iznos od 2.924,425 KM. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako je došlo do prelaza sredstava iz imovine jednog lica u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi (stav 1), te da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao (stav 4). Također je ukazao da je odredbom člana 214. ZOO propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom člana 210. ZOO, odnosno da su apelanti stekli bez osnova novčane iznose iz izreke presude s obzirom na to da je kauza po kojoj su iste primili donošenjem presude Vrhovnog suda naknadno otpala, pa su apelanti kao sticaoci dužni utužene novčane iznose vratiti tužiocu. Nadalje je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da je predmetna tužba trebala biti odbačena jer je u vrijeme njenog podnošenja prednik apelanata već bio umro. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da tužba nikada nije dostavljena na odgovor predniku apelanata, pa u odnosu na njega nije ni zasnovana parnica. Naveo je da je nakon što je na dostavnici o uručenju predmetne tužbe za prednika apelanata naznačeno da je umro, sud rješenjem pozvao tužioca da ispravi i dopuni tužbu i dostavi izvod iz matične knjige umrlih za prednika apelanata, te je tužilac ispravio tužbu na način da je kao tužene označio apelante kao njegove nasljednike, te je tužba dostavljena apelantima koji su dali odgovor na tužbu. Pri tome je naglasio da prednik apelanata nije ni primio odgovor na tužbu, pa se u konkretnom slučaju nije radilo o preinačenju tužbe, te da se, shodno odredbama čl. 56, 57. i 58. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o preinačenju tužbe može raditi tek nakon dostavljanja tužbe na odgovor, odnosno nakon što počne teći parnica među strankama u smislu odredbe člana 60. stav 1. ZPP. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbom člana 143. Zakona o nasljeđivanju propisano da nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine (stav 1), te da kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva (stav 3). U vezi s tim je istakao da, prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke, ukupna vrijednost parcela koje su apelanti naslijedili iznosi 135.168,11 KM, a ukupan iznos koji tužilac potražuje od apelanata iznosi 66.072,34 KM, što je manje od vrijednosti naslijeđene imovine. Pri tome je naglasio da je nesporno da su se apelanti neosnovano obogatili za iznos od 66.072,34 KM s obzirom na to da je njihov prednik umro 9. maja 2007. godine, odnosno tokom prvostepenog postupka, radi naknade štete kada presuda Općinskog suda od 26. decembra 2008. godine nije bila ni donesena, tako da je naplaćeni iznos pripao apelantima. U konačnici je naveo da je prilikom odlučivanja o kamati imao u vidu odredbu člana 277. stav 1, u vezi sa čl. 214. i 414. stav 1. ZOO, te je dosudio kamatu od dana podnošenja tužbe s obzirom na to da su u konkretnom slučaju apelanti bili savjesni sticaoci stečenog bez osnova.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 020707 15 Gž od 5. januara 2016. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud počinio povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 56, 57, 58, 60, 67. i 379. ZPP i da je bio dužan odbaciti tužbu u odnosu na njih. U vezi s tim je istakao da je apelantima, kao nasljednicima iza njihovog prednika kao prvobitno tuženog, dostavljena uređena tužba s prilozima na odgovor, shodno odredbi člana 69. ZPP, te da je u odnosu na njih parnica počela teći dostavljanjem tužbe na odgovor, kako je to propisano odredbom člana 60. ZPP. Pri tome je naglasio da je prvostepeni sud, odlučujući o tom prigovoru, dao pravilne i potpune razloge, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da nije utvrdio da su im isplaćeni utuženi iznosi. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke i uplatnica, utvrdio da je tužilac po presudi Općinskog suda od 26. decembra 2008. godine isplatio tuženom M. A. iznos od 88.138,05 KM, a predniku apelanata iznos od 66.072,34 KM, te da je uplata izvršena na račun advokata Zahida Hadžića. Naveo je da je nesporna činjenica da je Vrhovni sud presudom od 15. marta 2012. godine preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je tužiočeva imovina prešla u imovinu apelanata po osnovu koji je naknadno „otpao“, te da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev pravilnom primjenom odredbe člana 210. stav 4. ZOO.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 020707 16 Rev od 18. aprila 2018. godine odbijena je revizija apelanata.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te da je drugostepena presuda pravilno i zakonito donesena. Istakao je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je, nakon donošenja odluke Vrhovnog suda od 15. marta 2012. godine, otpao osnov za isplaćene novčane iznose, te da su se na taj način stekli uvjeti propisani odredbama čl. 210, 214. i 277. stav 1. ZOO, kao i odredbama člana 143. st. 1. i 3. Zakona o nasljeđivanju. Vrhovni sud je naglasio da je navedeno potraživanje, suprotno revizionim prigovorima, moguće realizirati do iznosa naslijeđene imovine. S obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su apelanti naslijedili imovinu u vrijednosti od 135.168,11 KM, zaključio je da je navedeni uvjet za povrat neosnovano primljenih novčanih sredstava ispunjen. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori nisu bili od utjecaja na drugačije rješenje predmetne pravne stvari, te da ih, stoga, nije posebno obrazlagao. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da Vrhovni sud nije dao ocjenu njihovih revizionih navoda koji se odnose na njihovu stranačku sposobnost, a koji su odlučni za predmetnu pravnu stvar, što smatraju nespojivim s načelom prava na pravično suđenje. Navode da su redovni sudovi povrijedili odredbe čl. 56, 57, 58. i 60. ZPP i da je predmetna tužba morala biti odbačena s obzirom na to da je prednik apelanata umro četiri godine prije podnošenja tužbe, zbog čega nije mogao biti tužen, niti su apelanti mogli preuzeti vođenje parnice. Navode da nisu bili prvobitno označeni kao tuženi, niti su ikada dali pristanak da stupe na mjesto tuženog umjesto svog pravnog prednika. Nadalje navode da tužilac nije „prijavio“ predmetno potraživanje u „ostavinsku masu“, pa apelanti nisu ni mogli naslijediti to dugovanje. Također navode da tužilac nije dokazao odlučnu činjenicu da je utuženi novčani iznos isplatio niti apelantima, niti njihovom predniku, te da su redovni sudovi, stoga, pogrešno primijenili odredbu člana 210. stav 4. ZOO. b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi i predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
14. Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se poziva u apelaciji.
15. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da obrazloženje odluke tog suda sadrži odgovore na navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu. V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
[…] (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58.
(1)Tužilac može, do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitno tuženog tuži drugu osobu.
(2)Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak. (3)Lice koje stupa u parnicu namjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
6. Postojanje parnice Član 60.
(1)Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.
(2)U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od trenutka kad je o tom zahtjevu obavještena protivna stranka. (3)Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.
(4)Ako među istim strankama već teče druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.
(5)Sud će u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li već teče druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.
Član 67.
(1)Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;
2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;
3) da o istom zahtjevu već teče parnica;
4) da je stvar pravnosnažno presuđena;
5) da je o predmetu spora sklopljeno sudsko poravnanje;
6) da se tužilac pred sudom odrekao tužbenog zahtjeva;
7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili 8) da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona.
[…]
18. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Obim odgovornosti nasljednika Član 143.
Nasljednik odgovora za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine.
[…] Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.
[…] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 020707 16 Rev od 18. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je Vrhovni sud povrijedio njihovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je donošenjem odluke Vrhovnog suda od 15. marta 2012. godine u konkretnom slučaju otpao pravni osnov temeljem kojeg je utuženi novčani iznos isplaćen predniku apelanata posredstvom njegovog punomoćnika, na koji način je ispunjen uvjet stipuliran odredbom člana 210. stav 4. ZOO. Pri tome su naglasili da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinačenju tužbe s obzirom na to da prednik apelanata nije primio tužbu na odgovor i između njega i tužioca nije ni počela teći parnica u smislu odredbe člana 60. ZPP, pa samim tim ni apelanti nisu preuzeli parnicu, već je litispendencija originarno i uspostavljena između tužioca i apelanata. Ustavni sud primjećuje da je tužba u konkretnom slučaju prvobitno podnesena protiv prednika apelanata koji je prije podnošenja tužbe umro, te stoga nije ni mogao primiti tužbu na odgovor, pa između njega i tužioca parnica nikada nije ni počela teći. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se podnošenjem tužbe sudu zasniva samo dvostrani odnos između tužioca i suda, te da se tek dostavljanjem tužbe na odgovor taj odnos proširuje i na tuženog, koji se tek tada upoznaje s tužbenim zahtjevom i tek tada se uspostavlja litispendencija između parničnih stranaka u pogledu konkretnog tužbenog zahtjeva. Podnesak kojim je tužilac kao tužene označio apelante, kao nasljednike prvobitnog tuženog, smatra se novom tužbom s obzirom na to da litispendencija između tužioca i prednika apelanata nikada nije ni uspostavljena, pa nije ni postojala nikakva procesna smetnja da se zasnuje parnica između apelanata i tužioca, niti je postojao jedan od razloga stipuliranih odredbom člana 67. ZPP da bi redovni sudovi odbacili predmetnu tužbu. Stoga se zaključak redovnih sudova da nisu bili dužni odbaciti predmetnu tužbu, suprotno navodima apelanata, ne ukazuje proizvoljnim. U pogledu navoda apelanata da u predmetnom postupku nije utvrđena odlučna činjenica da li je utuženi novčani iznos isplaćen apelantima ili njihovom predniku, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su na osnovu uplatnica, kao i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdili da je utuženi novčani iznos isplaćen punomoćniku apelanata.
29. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da je propuštanjem da da odgovor na njihove revizione navode, koje su smatrali odlučnim, Vrhovni sud povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje, u segmentu obrazložene sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, inter alia, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da ostali revizioni prigovori nisu bili od utjecaja na drugačije rješenje predmetne pravne stvari, te da ih stoga nije posebno obrazlagao. Iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud cijenio i prigovore apelanata u pogledu njihove stranačke sposobnosti u predmetnoj parnici, ali ih nije smatrao relevantnim. Ustavni sud primjećuje i da su navedene prigovore apelanata razmotrili i Općinski i Kantonalni sud, koji su o tome dali jasne i precizne razloge, te stoga načelo obrazložene sudske odluke u konkretnom slučaju nije podrazumijevalo obavezu Vrhovnog suda da posebno obrazloži navedeni revizioni prigovor.
30. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi nisu odbacili predmetnu tužbu, koja je prvobitno podnesena protiv prednika apelanata koji je umro prije nego je primio tužbu na odgovor, nakon čega je tužilac kao tužene označio apelante, a u obrazloženju osporenih odluka su dali jasne, detaljne i precizne razloge za stav da je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet stipuliran odredbom člana 210. stav 4. ZOO, u čemu Ustavni sud nije našao nikakvu proizvoljnost u njihovom postupanju.
33. Ustavni sud, također, zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su navode o povredi tog prava zasnovali na istim tvrdnjama o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da su oni neosnovani.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević