Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1650/18 (D. O. i M. O.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1650/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1650/18, rješavajući apelaciju Duška Opačića i Milana Opačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Opačića i Milana Opačića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 155889 17 Gž od 15. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Opačić i Milan Opačić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 155889 17 Gž od 15. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 24. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od tuženih 8. oktobra 2019. godine.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. avgusta 2019. godine, a Osnovni sud 19. avgusta 2019. godine. Prvotuženi i drugotuženi su dostavili odgovor na apelaciju posredstvom staraoca za poseban slučaj Nade Medić, zaposlene u JU Centar za socijalni rad Banjaluka. Trećetuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelanti su Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv M. N., O. L., oboje nepoznatog boravišta, koje je pred Osnovnim sudom zastupao staralac za poseban slučaj, zaposlenik JU Centar za socijalni rad Banjaluka, i V. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) radi utvrđenja prava svojine.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 155889 15 P2 od 11. maja 2017. godine utvrđeno je da su apelanti na osnovu dosjelosti i građenja stekli pravo svojine na parceli upisanoj u određeni zk. uložak kao susvojina drugotuženog i R. B. (majke trećetuženog) s dijelom od po ½, te na parceli upisanoj u određeni zk. uložak svojina prvotuženog s dijelom 1/1 (a kojim parcelama, prema stanju katastra, odgovara jedna parcela detaljno navedena u izreci, a koja je upisana kao posjed na ime apelanata s dijelom od po ½ ), te su prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi (trećetuženi, sin R. B., suvlasnice prve parcele) dužni priznati i trpjeti da se u određenim zemljišnoknjižnim parcelama briše ime ranijih vlasnika i da se umjesto njih upiše susvojina apelanata s dijelom od po ½.
7. U obrazloženju prvostepene presude je, između ostalog, navedeno da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti 2. aprila 2004. godine kupili predmetno zemljište od prodavca M. V., na kojem su 2006. godine sagradili dupleks, stambeni objekat, te da se toj gradnji nisu protivili zemljišnoknjižni vlasnici – tuženi. Dalje je istaknuto da je nesporno da apelanti posjeduju i uživaju parcelu koja je predmet tužbenog zahtjeva, te da su u katastru upisani kao posjednici predmetnog zemljišta. Utvrđeno je da je među strankama sporno da li je osnovan tužbeni zahtjev apelanata.
8. Nadalje je navedeno da je apelantima prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora bilo poznato da prodavac (M. V.) nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, ali je bio upisan u katastru kao njihov posjednik. Apelantima je bilo poznato da je prodavac posjedovao ugovor o kupoprodaji koji je zaključio s prednikom trećetuženog, te da taj ugovor nikada nije sproveden u zemljišnim knjigama.
9. Navedeno je da je trećetuženi na ročištu za glavnu raspravu isticao da je njegova majka bila u ugovornom odnosu sa Lj. V. i M. V. (prodavcima nepokretnosti koje su bile u svojini majke trećetuženog) protiv kojih je on, nakon smrti svoje majke, nastavio da vodi spor radi rješavanja njihovih međusobnih obligacionopravnih odnosa u vezi s isplatom kupoprodajne cijene. Navedeno je da je trećetuženi isticao da Lj. V. i M. V. nikada nisu njegovoj majci isplatili cjelokupnu kupoprodajnu cijenu i zbog toga se nisu mogli uknjižiti kao vlasnici predmetnih nepokretnosti u zemljišnim knjigama. Trećetuženi je osporavao predmetni tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti, te je osporavao i cjelokupnu nelegalnu gradnju na tom području.
10. Nadalje je navedeno da je iz određenog posjedovnog lista, zemljišnoknjižnog izvatka (detaljno navedenim na stranici 3 presude), te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 10. novembra 2016. godine utvrđeno da predmetna parcela koja je u posjedovnom listu upisana kao suposjed apelanata s dijelom od ½ odgovara po starom premjeru dijelovima dviju parcela upisanih u odvojenim zk. ulošcima, gdje je u jednom vlasničkom listu jednog dijela parcele upisana susvojina drugotuženog i majke trećetuženog, a u drugom vlasničkom listu na dijelu parcele upisana je svojina prvotuženog s dijelom od 1/1. Navedeno je da je vještak utvrdio da je na tom zemljištu, prema važećem Regulacionom planu, predviđena gradnja individualnih stambenih i pomoćnih objekata. Nadalje je navedeno da su apelanti, nakon kupovine nepokretnosti, zaključili i ugovor o diobi parcela od 12. oktobra 2005. godine.
11. Nadalje se sud pozvao na odredbe člana 58 Zakona o stvarnim pravima (koji reguliše način sticanja svojine na nepokretnostima putem održaja), te je u skladu s tim navedeno da je za održaj potrebna savjesnost, državina i vrijeme. Držalac ima zakonitu državinu ako se ona zasniva na pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine. Utvrđeno je da je nesporno da su tužioci predmetne nepokretnosti stekli kupoprodajom od prodavca nepokretnosti (M. V.) za koga se kasnije utvrdilo da nije upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti u određenim zemljišnim knjigama. U vezi s tim, navedeno je da je, prema ocjeni suda, državina apelanata zakonita jer se zasniva na ugovoru o kupoprodaji. Savjesnost se pretpostavlja i ona mora postojati sve vrijeme roka potrebnog za održaj, te s obzirom na to da tuženi tokom postupka nije sporio savjesnost apelanata, iz toga proizlazi da su apelanti sve vrijeme bili savjesni držaoci predmetnih nepokretnosti. Navedeno je da je nesporno da su apelanti u posjedu nepokretnosti od 2004. godine, te da je od tada do podnošenja tužbe (tužba podnesena 7. novembra 2012. godine) proteklo više od 20 godina, te da su se stekli svi uslovi propisani članom 58 Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Nadalje se sud pozvao na član 24 stav (1) ranijeg Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (koji reguliše način sticanja prava svojine na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat), te se pozvao na član 59 stav (4) Zakona o stvarnim pravima (koji reguliše način sticanja prava svojine na zemljištu ispod objekta i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi). U vezi s tim, navedeno je da je nesporno da su apelanti savjesni kupci i graditelji, da je trećetuženi kao suvlasnik zemljišta (kao i njegov prednik) znao za gradnju, te da se nije njoj protivio, zbog čega su apelanti kao savjesni graditelji stekli zakonske uslove iz člana 59 stav (4) Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava svojine na zemljištu ispod objekta i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi objekta.
12. Protiv prvostepene presude trećetuženi je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga dozvoljenih prema Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 155889 17 Gž od 15. decembra 2017. godine uvažena je žalba trećetuženog, Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 155889 15 P2 od 11. maja 2017. godine je preinačena tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
14. U obrazloženju osporene presude, između ostalog, Okružni sud je ukratko naveo činjenično utvrđenje prvostepenog suda, detaljno navedeno na stranici 2 presude. Nadalje je navedeno da je trećetuženi u žalbi istakao da je prvostepena presuda nezakonita, da je apelantima bilo poznato da prodavac predmetnih nepokretnosti nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik, zbog čega je kupoprodaja bila nezakonita, kao i gradnja. Navedeno je da je trećetuženi isticao da je njegova majka kao savjestan prodavac sa Lj. V. i M. V. zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti, ali da oni nisu „ispoštovali“ odredbe ugovora o isplati kupoprodajne cijene, zbog čega je majka trećetuženog pokrenula spor protiv njih, koji je nastavio voditi trećetuženi, a taj spor još uvijek nije okončan. Zbog navedenog, „prodavci“ se nikada nisu mogli upisati kao vlasnici predmetnih nepokretnosti.
15. Nadalje, Okružni sud je citirao član 58 Zakona o stvarnim pravima, te je u skladu s tim naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti predmetnu nepokretnost (zemljište) stekli kupovinom od prodavca nepokretnosti (M. V.), i to 2. aprila 2004. godine kada su s njim zaključili kupoprodajni ugovor. Navedeno je da M. V. nije bio vlasnik nepokretnosti, što je apelantima bilo poznato prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora, te da su znali da su tuženi u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici tih nepokretnosti. Nadalje je navedeno da se savjesnost pretpostavlja i ona mora postojati sve vrijeme roka potrebnog za dosjelost.
16. U vezi s tim, navedeno je da apelanti nisu bili savjesni držaoci spornih nepokretnosti jer su i prije njihove „kupovine“ znali da njihov prodavac nije vlasnik, već da su vlasnici, tj. suvlasnici prvotuženi, drugotuženi, te prednik trećetuženog. Apelanti su znali da prodavac nepokretnosti predniku trećetuženog (njegovoj majci R. B.) nije isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu za zemljište koje je od nje kupio i da je zbog toga pokrenut spor, zbog čega apelanti nisu ni mogli steći pravo svojine, odnosno susvojine na nepokretnostima. Nadalje je citiran član 59 stav (4) Zakona o stvarnim pravima, te je u skladu s tim navedeno da mogućnost da zemljište i izgrađena zgrada pripadnu graditelju postoji samo ako je graditelj bio savjestan, a vlasnik zemljišta nesavjestan, znao je za gradnju i nije se odmah usprotivio. Navedeno je da apelanti nisu bili savjesni, te u smislu navedene zakonske odredbe nisu ni mogli steći pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, tj. objektima koje nisu legalno izgradili, što je utvrdio i vještak u toku prvostepenog postupka i naveo to u nalazu i mišljenju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Okružni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer je prvostepenu presudu preinačio, u cijelosti je odbio njihov tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na prvotuženog i drugotuženog koji nisu podnijeli žalbu. Apelanti smatraju da Okružni sud nije mogao odbiti njihov tužbeni zahtjev koji se odnosio na prvotuženog i drugotuženog jer oni protiv prvostepene presude nisu ni podnijeli žalbu, te je prvostepena presuda u odnosu na njih postala pravosnažna. Apelanti navode da je trećetuženi podnio žalbu zbog svih zakonskih razloga, ali da on nema pravni interes za podnošenje žalbe jer sadržaj njegove žalbe ukazuje na obligacionopravni odnos koji je zasnovan između njega i prodavca predmetnih nepokretnosti, a taj obligacionopravni odnos nije u vezi s potraživanjem apelanata, niti s materijalnim pravom na koje se apelanti pozivaju.
18. Apelanti navode da su sporno zemljište kupili isključivo na osnovu posjeda, na njemu su sagradili svoje kuće, a činjenično stanje i dokazi provedeni tokom postupka dokazuju da su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine održajem. Navedeno je da je Okružni sud paušalno i proizvoljno vršio procjenu savjesnosti posjeda apelanata, a naročito jer trećetuženi, a ni njegov pravni prednik nikada nisu spriječili apelante u gradnji, što dokazuje da je trećetuženi bio nesavjestan u tom odnosu, a da je ispunjena pretpostavka savjesnosti kod apelanata.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju redovni sudovi su naveli tok predmetnog postupka, kako je i navedeno u činjeničnom dijelu odluke.
20. U odgovoru na apelaciju starateljica za poseban slučaj je navela da je prvostepenom sudu predložila da se posebno cijeni osnovanost prigovora trećetuženog, a u vezi sa suvlasničkim odnosom prvotuženog i trećetuženog koji su nepoznatog boravišta. Navela je da u cijelosti ostaje pri navodima datim u odgovoru na tužbu i tokom postupka pred prvostepenim sudom.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
1.2. Sticanje na osnovu zakona Sticanje održajem Član 58.
(1)Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2)Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(3)Vrijeme potrebno za održaj počinje teći onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjega dana potrebnog za održaj.
(4)U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.
(5)Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.
Građenje na tuđem zemljištu Član 59.
(1)Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta.
(2)Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da mu se preda u državinu njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionog prava.
(3)Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjestan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; i u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po opštim pravilima obligacionog prava.
(4)Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgađanja usprotivio daljoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
(5)Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgađanja usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjega stanja.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
[…]
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 224.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
5) preinačiti prvostepenu presudu.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
[…] Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 362.
Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari) ;
2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari […];
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 155889 17 Gž od 15. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 19. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti osporavaju navedenu presudu Okružnog suda, te tvrde da im je njom prekršeno pravo iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode jer su apelanti tražili utvrđivanje prava svojine na određenim nepokretnostima, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjivi.
32. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud svoju odluku obrazložio u skladu sa standardima prava na pravično suđenje ili je prilikom odlučenja o osnovanosti žalbenih navoda trećetuženog proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
34. Ustavni sud najprije zapaža da su tuženi u predmetnom slučaju jedinstveni, materijalni suparničari kao vlasnici, odnosno suvlasnici spornih nepokretnosti. Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku prvotuženi i drugotuženi nepoznatog boravišta i da ih je pred prvostepenim sudom zastupao staralac za poseban slučaj koji nije podnio žalbu na prvostepenu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je protiv prvostepene presude trećetuženi podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga dozvoljenih po ZPP, te da je njom, kao i tokom postupka osporavao u cijelosti osnovanost tužbenog zahtjeva i sve pravne radnje koje su apelanti preduzeli s prodavcem predmetnih nepokretnosti.
35. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom materijalnom suparničarstvu, o konkretnoj pravnoj stvari se moglo riješiti samo na jedinstven način. Naime, kako je trećetuženi u cijelosti osporavao pravni posao koji su apelanti preduzeli s prodavcem predmetne nepokretnosti (koja u trenutku preduzimanja tog pravnog posla nije bila u svojini prodavca nepokretnosti, već u svojini – susvojini prvotuženog, drugotuženog i prednika trećetuženog), a Okružni sud je našao da taj pravni posao nije bio u skladu sa zakonom, odlučujući u predmetnom postupku na jedinstven način, odnosno preinačavajući prvostepenu presudu i odbijajući u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata, Okružni sud nije proizvoljno prekoračio svoja ovlašćenja propisana procesnim zakonom.
36. Suprotno navodima apelanata, Okružni sud je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku zašto je usvojio žalbu trećetuženog, te zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio njihov tužbeni zahtjev, pri tom dajući jasne razloge zašto apelanti kao nesavjesni imaoci predmetnih nepokretnosti nisu u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima na osnovu održaja mogli steći pravo svojine na nepokretnostima, za što je dao jasne i argumentovane razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. U daljnjem analiziranju obrazloženja zaključka Okružnog suda Ustavni sud nije našao proizvoljnost u ocjeni činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom, niti u primjeni relevantnih odredbi procesnog i materijalnog zakona, zbog čega Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na ostale navode
39. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud prilikom odlučivanja o podnesenoj žalbi trećetuženog prekoračio svoja ovlašćenja propisana procesnim zakonom. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen zbog toga što oni kao nesavjesni držaoci predmetnih nepokretnosti, u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima, nisu na osnovu održaja mogli steći pravo svojine, za što je dao jasne i precizne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Nema kršenja prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević