Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3979/18 (Č. P.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 372
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3979/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3979/18, rješavajući apelaciju Čedomira Pejakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Čedomira Pejakovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031452 17 Gž 5 od 24. novembra 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Čedomiru Pejakoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Čedomiru Pejakoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Čedomira Pejakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031452 17 Gž 5 od 24. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031452 16 P 3 od 6. aprila 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Čedomir Pejaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031452 18 Rev od 12. aprila 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031452 17 Gž 5 od 24. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031452 16 P 3 od 6. aprila 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1233/18 od 23. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 031452 17 Gž 5 od 24. novembra 2017. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i UniCredit Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. decembra 2019. do 26. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Privredne banke Sarajevo - Osnovna banka Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene) 4. januara 1990. godine.
7. Osnovni sud je 14. februara 1991. godine donio presudu kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Postupajući po žalbama pravnog prednika tužene i apelanta, Viši sud u Banjoj Luci je 20. maja 1993. godine donio rješenje kojim je ukinuo navedenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Rješenjem od 11. aprila 2005. godine Osnovni sud je utvrdio da je predmetna tužba povučena. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je 9. februara 2006. godine donio rješenje kojim je ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. Osnovni sud je 1. februara 2010. godine donio rješenje kojim se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje i odbacio predmetnu tužbu. Postupajući po žalbama tužene i apelanta, Okružni sud je 24. juna 2010. godine donio rješenje kojim je navedeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. U ponovljenom postupku apelant je proširio tužbeni zahtjev i na Republiku Srpsku.
11. Osnovni sud je 3. oktobra 2011. godine donio presudu kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Republiku Srpsku, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu odbio.
12. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i Republike Srpske, 26. juna 2012. godine donio presudu kojom je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na Republiku Srpsku, dok je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu.
13. Vrhovni sud je presudom od 12. juna 2013. godine djelimično usvojio apelantovu reviziju, ukinuo presudu Okružnog suda od 26. juna 2012. godine u dijelu odluke u odnosu na tuženu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu odbio reviziju.
14. Okružni sud je 18. marta 2014. godine donio presudu kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu.
15. Vrhovni sud je presudom od 27. maja 2015. godine usvojio reviziju tužene, ukinuo navedenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
16. Okružni sud je rješenjem od 8. oktobra 2015. godine uvažio apelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu od 3. oktobra 2011. godine u pobijanom odbijajućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Osporene odluke
17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031452 16 P 3 od 6. aprila 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu po osnovu ispunjenja ugovora o deviznoj štednoj knjižici od 22. maja 1980. godine isplati ugovorenu kamatu od 10% za period od 4. januara 1987. do 26. septembra 1997. godine u iznosu od 20.487,96 KM sa zateznom (domicilnom kamatom) po stopi koja se plaćala na oročene štedne uloge u DM valuti počev od 26. septembra 1997. do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine do isplate na tako dobijeni iznos, preračunatu u KM valutu, zakonsku zateznu kamatu propisanu Zakonom o visini stope zatezne kamate do isplate, uz obavezu tužene da apelantu nadoknadi troškove postupka, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
18. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su predmet spora devizna novčana sredstva koja je apelant položio kod pravnog prednika tužene i da se radi o sredstvima po osnovu računa stare devizne štednje, te da je u predmetnoj pravnoj stvari, kao lex specialis, mjerodavan Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužena u toku cijelog postupka isticala materijalnopravni prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja. Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi (od 4. januara 1990. godine) zahtijevao isplatu razlike ugovorenih, a neisplaćenih, kamata uz obračun kamata na obračunate kamate za svaku godinu, da je podneskom od 22. aprila 2004. godine zahtijevao isplatu duga na ime manje obračunate i isplaćene devizne kamate za period od 1. jula 1986. do 31. decembra 1988. godine uz zakonsku zateznu kamatu od 1. januara 1989. godine. Nadalje, navedeno je da je podneskom od 9. oktobra 2008. godine apelant zahtijevao isplatu duga na ime manje obračunate i isplaćene devizne kamate za period od 1. jula 1986. do 23. juna 2008. godine u iznosu od 28.439,75 KM, uz zakonsku zateznu kamatu za period od 23. juna 2008. godine do isplate, a podneskom od 22. septembra 2009. godine iznos od 28.439,75 evra u protivvrijednosti u KM. Osnovni sud je istakao da je apelant podneskom od 30. decembra 2009. godine prvi put zahtijevao ugovorenu kamatu od 1. jula 1986. do 23. juna 2008. godine u iznosu od 83.468,28 KM. Ukazao je da se u konkretnom slučaju radi o povremenim davanjima koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, kako je to propisano odredbom člana 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da je apelant zahtjev za isplatu ugovorene kamate od 10 %, kao povremenog potraživanja, postavio u podnesku od 30. decembra 2009. godine, Osnovni sud je zaključio da je to potraživanje zastarjelo. S tim u vezi je istakao da se tužena u konkretnom slučaju nije pridržavala ugovornih odredaba o visini kamatne stope, jer je propustila da obračuna kamatu prema stopi koja je ugovorena, te da je pala u docnju od trenutka kada je propustila da u cjelini obračuna kamatu prema ugovorenim odredbama, od kada teče rok zastarjelosti predmetnog potraživanja. Osnovni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 373 ZOO, samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. S tim u vezi je istakao da je najstarije dospjelo potraživanje od 4. januara 1987. godine, slijedom čega je zaključio da je zastarjelo i samo pravo iz koga proističu povremena davanja. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o ispunjenju ugovorne obaveze i da se na predmetno potraživanje treba primijeniti opšti zastarni rok iz odredbe člana 371 ZOO s obzirom na to da se radi o zahtjevu za isplatu ugovorene kamate, koja predstavlja povremeno potraživanje. Pri tome je naglasio da je apelantovo potraživanje zastarjelo i kada bi se na njega primijenio opšti zastarni rok. U konačnici, Osnovni sud je naveo da se nije posebno bavio visinom predmetnog potraživanja i ocjenom dokaza u tom pravcu.
19. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031452 17 Gž 5 od 24. novembra 2017. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda na način da je tužena obavezana da po osnovu ispunjenja ugovora o deviznoj štednoj knjižici od 22. maja 1980. godine isplati apelantu ugovorenu kamatu od 10% za period od 4. januara 1987. godine do 31. decembra 1988. godine u iznosu od 2.868,75 KM sa zateznom (domicilnom) kamatom po stopi koja se plaća na oročene štedne uloge u DM valuti počev od 1. januara 1989. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine na tako dobijeni iznos preračunat u KM valutu zakonsku zateznu kamatu propisanu Zakonom o visini stope zatezne kamate do isplate, dok je u ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove prvostepenog postupka.
20. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant 22. maja 1980. godine sa prednikom tužene zaključio ugovor o oročenju deviznog štednog uloga na iznos od 11.965,76 DM i rok od 24 mjeseca uz ugovorenu kamatnu stopu od 10%. Zatim, navedeno je da je prednik tužene ugovorenu kamatu obračunavao zaključno sa 30. junom 1986. godine, a od 1. jula 1986. godine je jednostrano smanjio visinu ugovorene kamate zbog čega je apelant podnio predmetnu tužbu. Takođe je utvrđeno da je apelant 26. septembra 1997. godine podnio prvostepenom sudu drugu tužbu protiv prednika tužene radi isplate deviznog štednog uloga, koji zahtjev je usvojen presudom od 4. novembra 1999. godine, na koji način je predmetni ugovor raskinut. Nadalje, Okružni sud je naveo da su djelimično osnovani apelantovi žalbeni navodi. Naime, ukazao je da je odredbama člana 372 ZOO propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojim se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (stav 1), te da isto važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja (stav 2). Zatim je ukazao da je odredbom člana 373 ZOO propisano da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja (stav 1), te da, kada zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti (stav 2). S tim u vezi je istakao da je apelant tužbom od 4. januara 1990. godine zahtijevao da mu prednik tužene isplati ugovorenu a neplaćenu kamatu za period od 1. jula 1986. godine do 31. decembra 1988. godine u iznosu od 1.403,00 DM u dinarskoj protivvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1989. godine do isplate. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da nije zastarjelo apelantovo potraživanje za period od 4. januara 1987. godine do 31. decembra 1988. godine s obzirom na to da taj zahtjev egzistira od podnošenja tužbe 4. januara 1990. godine. Nadalje je naveo da je apelant preinačenom tužbom od 9. oktobra 2008. godine tražio isplatu ugovorene kamate za period od 1. jula 1986. godine do 23. juna 2008. godine u iznosu od 28.439,75 KM, a zahtjevom od 23. marta 2017. godine od 4. januara 1987. godine do 26. septembra 1997. godine u iznosu od 20.487,96 KM. S obzirom na to da je potraživanje od 1. januara 1989. godine do 26. septembra 1997. godine prvi put utuženo 9. oktobra 2008. godine, Okružni sud je zaključio da je ono zastarjelo. Pri tome je istakao da potraživanje od 1. januara 1989. godine predstavlja najstarije potraživanje i da je od tog dana do 1. januara 1994. godine proteklo pet godina, te je, shodno odredbi člana 373 st. 1 i 2 ZOO, zastarjelo i pravo iz koga proističu povremena potraživanja. Slijedom navedenog Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev za period od 1. januara 1989. godine do 26. septembra 1997. godine. U konačnici, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da se u konkretnom slučaju imao primijeniti rok zastarjelosti propisan odredbom člana 371 ZOO, jer ugovorena kamata koju tužilac u ovoj pravnoj stvari traži predstavlja samostalno potraživanje, koja je svrstana u kategoriji povremenih davanja, na koja se primjenjuje rok zastarjelosti propisan odredbom člana 372 stav 1 ZOO.
21. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 031452 18 Rev od 12. aprila 2018. godine apelantova revizija je odbačena.
22. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. S tim u vezi je istakao da u konkretnoj situaciji vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 17.619,21 KM s obzirom na to da je pobijanom presudom od 24. novembra 2017. godine djelimično preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda od 6. aprila 2017. godine na način da je apelantu na ime ugovorene kamate dosuđen iznos od 2.868.75 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Pri tome je naglasio da na navedeni zaključak nije od uticaja ni činjenica da je apelant tokom postupka vrijednost spora označio sa 68.468,77 KM, jer je, shodno odredbi člana 321 stav 2 ZPP, označena vrijednost spora u tužbi mjerodavna ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje kada su zaključili da je 2008. godine prvi put utužio potraživanje za period od 1. januara 1989. do 26. septembra 1997. godine s obzirom na to da je takav zahtjev postavio u inicijalnoj tužbi iz 1990. godine u kojoj je jasno naglasio da traži isplatu „razlike ugovorenih, a neisplaćenih kamata (…) za svaku godinu do isplate“, koji zahtjev nikada nije povukao, niti ograničio. Nadalje, navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na predmetno potraživanje primijenili zastarni rok propisan odredbom člana 372 stav 1 ZOO, jer smatra da je u konkretnom slučaju sud bio dužan primijeniti opšti zastarni rok propisan odredbom člana 371 ZOO s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o ispunjenju ugovorne obaveze. Apelant, takođe, navodi da predmetni postupak traje 28 godina, te da se dužina trajanja postupka sama po sebi ima smatrati povredom prava na suđenje u razumnom roku. Navodi da je od donošenja odluke Višeg suda u Banjoj Luci od 20. maja 1993. godine do rješenja Osnovnog suda od 11. aprila 2005. godine kojim je predmetna tužba povučena prošlo više od 10 godina. Apelant navodi da je u navedenom rješenju sud pogrešno zaključio da apelant nije uredio tužbu u skladu sa nalogom suda na koji način je predmetni postupak, isključivo krivicom suda, trajao dodatne dvije godine, do donošenja rješenja Okružnog suda od 9. februara 2006. godine. Nadalje, navodi da su od navedene odluke do donošenja rješenja Osnovnog suda od 1. februara 2010. godine, kojim se taj sud proglasio apsolutno nenadležnim, prošle četiri godine. U konačnici, apelant je naveo da su redovni sudovi u predmetnom postupku pribjegavali „jo-jo“ praksi, prebacujući predmet sa jedne na drugu instancu, a što je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Svetlana Orlova protiv Rusije prepoznao kao otežavajuću okolnost kod koje je moguće da se ustanovi kršenje Evropske konvencije i ako ukupna dužina postupka ne djeluje prekomjerno. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud dodijeli naknadu od 150,00 KM za svaku godinu trajanja predmetnog postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. U konačnici je naveo da mu je u predmetnom postupku dosuđeno 17.619,21 KM manje, te da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
24. Okružni sud je naveo da je predmetni spis zaprimio na postupanje 25. jula 2017. godine, da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava za šta je taj sud dao obrazloženje u osporenoj odluci, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, kao ni njegovo pravo na imovinu.
25. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da su navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu neosnovani. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
26. Tužena je navela da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani i pravno neutemeljeni s obzirom na to da je apelant tužbenim zahtjevom od 4. januara 1990. godine zahtijevao kamatu za period od 4. januara 1987. do 31. decembra 1988. godine, te da je tek u preinačenom tužbenom zahtjevu od 9. oktobra 2008. godine zahtijevao razliku ugovorenih, a neisplaćenih kamata za period od 1. jula 1986. do 23. juna 2008. godine. Navela je da je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja su, shodno odredbama čl. 372 i 373 ZOO, zastarjela. Takođe je navela da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu, jer novčani iznos od 17.619,21 KM ne predstavlja njegovu imovinu.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
Zastarjelost samog prava Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
[…] VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1233/18 od 23. aprila 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 24. novembra 2017. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 031452 18 Rev od 12. aprila 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda od 24. novembra 2017. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantu 28. decembra 2017. godine, a apelacija u predmetu broj AP 1233/18 podnesena 23. februara 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. aU odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da je apelantovo potraživanje, izuzev perioda od 4. januara 1987. godine do 31. decembra 1988. godine, zastarjelo, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant prvi put zahtijevao ugovorenu kamatu za period od 1. januara 1989. godine do 26. septembra 1997. godine preinačenom tužbom od 9. oktobra 2008. godine, nakon proteka roka od tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja, propisanog odredbom člana 372 stav 1 ZOO. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da je Okružni sud obrazložio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni opšteg zastarnog roka propisanog odredbom člana 371 ZOO s obzirom na to da se predmetno potraživanje odnosi na kamatu, koja predstavlja povremeno potraživanje. U konačnici, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud pri tome ukazao da je od dana dospjelosti najstarijeg utuženog potraživanja protekao rok od pet godina propisan odredbom člana 373 ZOO, slijedom čega je zaključio da je zastarjelo i samo pravo iz koga proističu utužena povremena potraživanja. Dovodeći u vezu odlučenje Okružnog suda sa odredbama čl. 372 i 373 ZOO i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u njegovom postupanju, te stoga zaključuje da navedenim postupanjem nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1.Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je apelant 4. januara 1990. godine pokrenuo predmetni postupak. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (op. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do okončanja postupka, dakle, period od oko 21 godinu i 10 mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno oko 27 godina i 10 mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi isplate duga. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom sudskom postupku.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je navedena dužina trajanja predmetnog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na njih ukazali. S druge strane, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak ukupno trajao oko 21 godinu i 10 mjeseci, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, za koju dužinu trajanja redovni sudovi nisu dali razloge koji bi mogli uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Okružni sud dao jasno i detaljno obrazloženje da je apelantovo potraživanje, izuzev dosuđenog dijela, zastarjelo, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević