Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3421/19 (D. Z.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Privatni život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3421/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine u predmetu broj AP-3421/19, rješavajući apelaciju Džafera Zubače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se apelacija Džafera Zubače podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 009398 19 Kv 11 od 6. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Džafer Zubača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa advokat Mirsada Beganović-Žutić iz Sarajeva, podnio je 28. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 009398 19 Kv 11 od 6. augusta 2019. godine.

2. Protiv apelanta, kao osumnjičenog, se vodi krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. st. 1. i 3. KZ FBiH, u sticaju sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 32. KZ FBiH, te krivičnog djela Primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 54. KZ FBiH. Postupak izricanja i ukidanja mjera zabrane

3. Pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 009398 18 Kv 4 od 27. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Kantonalnog tužilaštva Zenica za produženje pritvora prema apelantu, te je umjesto pritvora apelantu (zajedno sa ostalim osumnjičenima u predmetnom krivičnom postupku) izrečena mjera zabrane preduzimanja svih poslovnih aktivnosti u JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići, odnosno PJ Šumarija Vareš. Također je rješenjem apelantu izrečena mjera zabrane posjećivanja svih poslovnih prostorija JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići, odnosno PJ Šumarija Vareš i Kantonalne uprave za šumarstvo Zenica - Odjeljenje Vareš. Pored toga, apelantu kao osumnjičenom je izrečena mjera zabrane međusobnog sastajanja sa ostalim osumnjičenima, te zabrana sastajanja sa svjedocima.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 009398 19 Kpp2 od 7. marta 2019. godine prema apelantu su produžene mjere zabrane izrečene pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda od 27. aprila 2018. godine, za još dva mjeseca, tj. u periodu od 8. marta 2019. godine do 8. maja 2019. godine, kada će se ponovo ispitati primjena izrečenih mjera. Rješenjem je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje mjera zabrane. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su prema apelantu (i ostalim osumnjičenima) mjere zabrane izrečene umjesto pritvora, tj. pritvorskih razloga definisanih u članu 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a s obzirom da se i mjerama zabrane, kao blažim mjerama u odnosu na pritvor, može uspješno sprovesti krivični postupak. S tim u vezi je konstatovano da se apelant i ostali osumnjičeni nalaze na slobodi od 8. marta 2018. godine, odnosno od momenta odbijanja prijedloga za produženje pritvora i u sudskom spisu nema dokaza da su pokušali prekršiti bilo koju od izrečenih mjera zabrane, a što sve ukazuje na to da se krivični postupak može uspješno sprovesti i sa izrečenim mjerama zabrane, koje kao takve teže ne pogađaju osumnjičene, a pomažu efikasnosti provođenja istrage. Nadalje je Kantonalni sud istakao da su navodi apelantovog prijedloga neosnovani iz istig razloga koji su navedeni za osumnjičenog Kamenjaša, jer se zasnivaju na istim razlozima (pobliže opisani na strani 5 rješenja) na kojima se zasniva i prijedlog imenovanog, a odnosi se na dužinu trajanja postupka, koji ne traje dugo u smislu da se prava su prava osumnjičenog povrijeđena.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 009398 19 Kv 10 od 18. marta 2019. godine odbijena je između ostalog žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja o produženju mjera zabrane sudije za prethodni postupak od 7. marta 2019. godine.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 009398 19 Kpp 22 od 26. jula 2019. godine, kojeg je donio sudija za prethodni postupak, su između ostalog ukinute mjere zabrane izrečene pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda od 27. aprila 2018. godine, a posljednji put rješenjem Kantonalnog suda od 7. marta 2019. godine sa 8. majom 2019. godine.

7. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, Kantonalni sud naveo da i dalje postoji osnovana sumnja na izvršenje radnji koje se apelantu stavlja na teret, odnosno da postojanje osnovane sumnje u apelantovom slučaju nije upitno, a što proizlazi iz dokaza koji su priloženi u spisu, a što je obrazloženo u svim dosadašnjim odlukama Kantonalnog suda donesenim u toku istrage. Međutim, kako mjere traju šest mjeseci, Kantonalni je naveo da je to dovoljan rok u kome su mogle biti preduzete sve istražne radnje, oduzeta dokumentacija, saslušani svjedoci i preduzete druge radnje kojima se obezbjeđuju dokazi. Ovo pogotovo iz razloga jer je i period trajanja istrage prije određivanja mjera dug, pa nije opravdano da mjere i dalje traju. Navedeno je zatim da je istraga trebala biti uspješno provedena, bez obzira na brojnost preduzimanja istražnih radnji, uzimajući u obzir njenu dužinu trajanja i zbog njenog dugog trajanja posljedice ne bi trebalo da snose apelant i ostali osumnjičeni, posebno kada su u pitanju mjere za obezbjeđenje njihovog prisustva za uspješno vođenje krivičnog postupka radi čega su mjere i ukinute ovim rješenjem.

Osporeno rješenje o produženju mjera zabrane

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 009398 19 Kv 11 od 6. augusta 2019. godine žalba Kantonalnog tužilaštva je uvažena, te prvostepeno rješenje sudije za prethodni postupak preinačeno i prema apelantu, zajedno sa ostalim osumnjičenima, produžene mjere zabrane izrečene pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda od 27. aprila 2018. godine, s tim da će se postojanje potrebe primjene izrečenih mjera preispitivati svaka dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja.

9. U obrazloženju rješenja je Kantonalni sud naveo da se osnovano u žalbi navodi da je nejasno na koji način su mjere zabrane prestale, s obzirom da se u obrazloženju prvostepenog rješenja navodi da je prilikom ispitivanja potrebe daljeg trajanja izrečenih mjera zaključeno da one suviše dugo traju i da ih treba ukinuti, dok se zatim navodi da su mjere zabrane prestale nedonošenjem rješenja o produženju mjera zabrane. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je nejasno da li su mjere zabrane prestale po sili zakona nedonošenjem rješenja o produženju mjera zabrane ili pak prvostepenim rješenjem, na osnovu meritorne ocjene. U tom smislu je navedeno da je sudija za prethodni postupak načinio bitnu povredu ZKP FBiH, jer nije postupio po članu 140b stav 7. ZKP FBiH, jer mjere zabrane mogu prestani samo ukidanjem jer za njima ne postoji dalja potreba, a istekom vremena odnosno, uslovno rečeno, po sili zakona samo kod slučaja trajanja mjera zabrane do pravosnažnosti presude ako osobi nije izrečena kazna zatvora ili do upućivanja na izdržavanje kazne ako je osobi izrečena kazna zatvora. Potom je Kantonalni sud naveo da sud provodi postupak u kojem preispituje postojanje potrebe primjene izrečenih mjera, a koji mora rezultirati donošenjem odluke, te da je u konkretnom slučaju sud na takvo postupanje bio obavezan svojim rješenjem od 7. marta 2019. godine, a što je izostalo nakon 8. maja 2019. godine. Nadalje je Kantonalni sud ukazao da je pogrešno od strane sudije za prethodni postupak vezivanje dužine trajanja mjera zabrane za dužinu trajanja istrage, kao i za potencijalnu opasnost od povreda prava na suđenje u razumnom roku. Osnovano žalba ističe da sud nije ispitivao daljnju potrebu trajanja mjera zabrane shodno svrsi i cilju koji se njima želi postići kao ni shodno činjeničnom stanju koje je poslužilo kao osnov za njihovo izricanje, već je svoju odluku donio na osnovu činjenice da mjere zabrane traju duže od šest mjeseci i shodno tome zaključio da iste isuviše dugo traju. Navedeno je da je ovakav zaključak sudije za prethodni postupak paušalan, jer se u obrazloženju prvostepenog rješenja ne navode dokazi iz kojih proizlaze činjenice i okolnosti koje bi dovele do ovakvog zaključka.

10. Nadalje je Kantonalni sud naveo da se osnovano u žalbi navodi da sudija za prethodni postupak nije cijenio da li je prestala opasnost od ponavljanja krivičnog djela od strane osumnjičenih, jer su mjere zabrane izrečene kao zamjena za mjeru pritvora koji je bio određen i iz razloga propisanog u članu 146. stav l. tačka c) ZKP FBiH. Naime, ukazano je da postojanje osnovane sumnje nije osporeno, te da ona proizlazi iz niza materijalnih dokaza, koje je sudija za prethodni postupak jasno navodio u ranijim rješenjima, a koje dokaze vijeće nema potrebu ponovno obrazlagati u ovom rješenju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovano ukinute mjere zabrane, to se preinačenjem prvostepenog rješenja produžuju mjere zabrane (određene u rješenju od 27. aprila 2018. godine), jer i dalje postoji mogućnost utjecaja na svjedoke, te ponavljanje krivičnog djela. Konačno, Kantonalni sud je naveo da će se svaka dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja postojanje potrebe primjene izrečenih mjera preispitivat, s obzirom da je sudija za prethodni postupak donio prvostepeno rješenje o ukidanju mjera zabrane sa 8. majem 2019. godine. Uspješno sprovođenje krivičnog postupka osigurava se mjerama zabrane koje su izrečene, odnosno produžene prema osumnjičenim licima, a mjere zabrane mogu trajati sve dok za to postoji potreba, odnosno kako je to definisano odredbom člana 140.b. stav 5. ZKP FBiH.

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropska konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropska konvencije. Povreda navedenih prava se, prema navodima apelacije, ogleda zbog toga što Kantonalni sud u osporenom rješenju (od 6. avgusta 2019. godine) nije precizirao period za koji se produžavaju mjere zabrane, odnosno datum do kojeg najkasnije mogu trajati. Nadalje, apelant navodi da je povreda prava na slobodu kretanja i prebivalište i prava na pravično suđenje sadržana i u propustu Kantonalnog suda da izvrši redovnu kontrolu opravdanost mjera zabrane (period od 8. maja do 26. jula 2019. godine) te u skladu sa tim donese na zakonu zasnovano rješenje. Također, povreda navedenih prava se ogleda i u propustu Kantonalnog suda da obrazloži osnovanu sumnju, kao i razloge za produženje mjera zabrane, s obzirom da se taj sud u osporenom rješenju poziva samo na ranija svoja rješenja, konstatujući da nema potrebu ponovo obrazlagati u novom (osporenom) rješenju. U tom smislu, apelant ukazuje i na propust Kantonalnog suda da ispita je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno jesu li izrečene mjere zabrane zaista i dalje neophodne. Konačno, apelant navodi da je povreda prava na djelotvoran pravni lijek sadržana i u propustu Kantonalnog suda da, prilikom donošenja osporenog rješenja, apelantu kao osumnjičenom omogući ulaganje žalbe na takvo rješenje, navodeći da je taj sud mogao i trebao vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje i time mu omogućiti ulaganje djelotvornog pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te utvrdi povredu navedenih prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantu u predmetnom krivičnom postupku prvobitno bila određena mjera pritvora, koja mjera je naknadno (rješenjem Kantonalnog suda od 27. aprila 2018. godine) zamijenjena izricanjem mjera zabrane i to zabranom preduzimanja svih poslovnih aktivnosti u označenim pravnim licima i nadležnoj kantonalnoj upravi, kao i zabranom posjećivanja svih poslovnih prostorija označenih pravnih lica, te zabranom međusobnog sastajanja sa ostalim osumnjičenima i zabranom sastajanja sa svjedocima. Navedene mjere zabrane apelant primarno dovodi u vezu sa ograničenjem njegovog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a potom i u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije, pri tome ne precizirajući u čemu se konkretno ogleda kršenje navedenih prava izuzev ukazivanja na navodne proceduralne propuste počinjene od strane redovnih sudova prilikom vršenja redovne sudske kontrole opravdanosti egzistiranja izrečenih mjera zabrane apelantu.

14. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, treba podsjetiti da je Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera one ne pokreću pitanje garancija prava na slobodu kretanja, te da stoga ispitivanju osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti sa aspekta, ne kako to predlaže apelant, već u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi Odluka o dopustivosti broj AP-3357/19 od 19. februara 2020. godine, st. 13-16, dostupna na www.ustavnisud.ba)

15. Ustavni sud nadalje ističe da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu naprijed navedene principe u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je identične navode, u svjetlu istih činjenično-pravnih pitanja raspravio u svojoj praksi u naprijed citiranom predmetu broj AP-3357/19, kojima je također bilo pokrenuto pitanje proizvoljnosti postupanja redovnih sudova u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnjeg egzistiranja izrečenih mjera zabrane.

17. U navedenoj odluci broj AP-3357/19 (stav 18), Ustavni sud je zaključio da sagledavajući postupak u cjelini „ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni u konkretnom slučaju sud primijenio pozitivnopravne propise […] preinačujući prvostepeno rješenje sudije za prethodni postupak (od 26. jula 2019. godine) i ostavljajući i dalje na snazi izrečene mjere na osnovu rješenja Kantonalnog suda od 27. aprila 2018. godine. Pri tome, Ustavni sud konstatuje i da iz obrazloženja navedenog rješenje sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda od 26. jula 2019. godine, kojim su apelantu ukinute izrečene mjere zabrane, ne proizlazi da su u apelantovom slučaju prestali egzistirati posebni uslovi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH (koluzijska i iteracijska opasnost), već da je razlog ukidanja izrečenih mjera zabrane isključivo trajanje mjera zabrane u kontekstu dužine istrage u predmetnom postupku. Stoga, imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da se apelant nalazi na slobodi […], te da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor zamijenjen mjerama koje su po svojoj naravi blažeg karaktera, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odlučenju Kantonalnog suda iz osporene odluke na apelantovu štetu, a kojom odlukom se osigurava efikasno vođenje predmetnog krivičnog postupka-istrage. Ni ostali navodi apelanta istaknuti u apelaciji nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente iz kojih bi proizašla sumnja da je izrečenim mjerama zabrane u konkretnom slučaju ugrožen bilo koji aspekt prava obuhvaćenih garancijama iz člana 8. Evropske konvencije, a niti drugih prava na koja se apelant pozvao (član II/3.e) Ustava i član 6. i

13. Evropske konvencije), osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, a imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani“.

18. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci broj AP-3357/19.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3421/19 (D. Z.) | Sudska praksa | Aktio