Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2817/18 (R. M. i P. M.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Materijalna šteta
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja · čl. 2
- Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2817/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2817/18, rješavajući apelaciju Rasima Mujezinovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Mujezinovića i Pašana Mujezinovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 046055 17 Gži 2 od 14. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Mujezinović i Pašan Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šerića, koje zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 046055 17 Gži 2 od 14. februara 2018. godine.
2. Apelanti su 9. februara 2011. godine Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli prijedlog za izvršenje protiv MVP „Spreča“ d.d. Tuzla (u daljnje tekstu: izvršenik) na osnovu izvršne isprave - presude Kantonalnog sudu broj 03 0 P 005185 10 Gž od 27. augusta 2010. godine (u daljnjem tekstu: izvršena isprava), radi naplate neisplaćene kamate u iznosu od 30.541,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka, na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode na njegovom transakcijskom računu kod banke.
3. Općinski sud je rješenjem broj 32 0 I 0046055 10 I od 14. februara 2012. godine odredio predloženo izvršenje.
4. Odlučujući po prigovoru izvršenika, Općinski sud je rješenjem broj 32 0 I 046055 10 I od 17. jula 2014. godine, usvojio prigovor i rješenje o izvršenju obustavio u dijelu naplate glavnog duga na ime neisplaćenih zakonskih zateznih kamata u iznosu od 29.543,29 KM, dok je ostavio na snazi u dijelu naplate zakonskih zateznih kamata u iznosu od 997,86 KM sa zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka (stav I), te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova za odgovor na prigovor i sastav podneska (stav II).
5. Odlučujući o žalbama apelanata i izvršenika, Kantonalni sud je rješenjem broj 32 0 I 046055 14 Gži od 27. aprila 2016. godine, uvažio žalbe i prvostepeno rješenje ukinuo u stavu I izreke, te predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je predmet ovog izvršnog postupka zakonske zatezne kamate (kao glavni dug) na pravomoćno dosuđeni iznos naknade materijalne štete, dosuđene u aktuelnoj valuti u KM u vrijeme utvrđivanja štete, na iznos od po 1.203,00 KM, i to za 1991., 1992., 1998., 1999., 2000., 2001. i 2002. godinu, a prema izvršnoj ispravi. Dalje je naveo da među strankama nije sporno da je izvršenik po izvršnoj ispravi izmirio glavni dug, a da je 18. oktobra 2010. godine (nakon izvršnosti izvršne isprave) na ime zakonske zatezne kamate apelantima uplatio iznos od 7.583,45 KM. Istaknuo je da je, u suštini, među strankama tokom prvostepenog postupka sporan način obračuna zakonske zatezne kamate, pa je prvostepeni sud odredio i vještačenje po vještaku ekonomsko finansijske struke, koji je u pisanom nalazu i mišljenju izvršio obračun zakonskih zateznih kamata u četiri varijante (A, B, C i D), a prvostepeni sud je u svojoj odluci prihvatio varijantu (D) nalaza vještaka. Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju vještak ni u jednoj od datih varijanti nije izvršio obračun zakonske zatezne kamate od dana puštanja u opticaj konvertibilne marke, pri čemu je prvostepeni sud bez osnova odbio prijedlog izvršenika da vještak u tom smislu izvrši dopunu nalaza. Stoga, kako po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije pravilno raspravio i utvrdio sve pravno relevantne činjenice od kojih zavisi osnovanost prigovora izvršenika, pa time i opstojnost donesenog rješenja o izvršenju, posebno sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, niti pobijana odluka sadrži odgovarajuće razloge o odlučnim činjenicama koje su trebale biti stvarni i pravni osnov za donošenje pravilne i zakonite odluke, usvojene su žalbe stranaka kao osnovane i prvostepeno rješenje ukinuto u stavu I izreke, te predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. U ponovnom postupku, rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 046055 10 I od 4. januara 2017. godine, usvojen je prigovor izvršenika, obustavljeno u cijelosti izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 14. februara 2012. godine i ukinute sve provedene izvršne radnje.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo sve četiri varijante obračuna zakonskih zateznih kamata iz nalaza i mišljenja vještaka, te prihvatio varijantu obračuna (D) nalaza i mišljenja vještaka sa dopunom nalaza i mišljenja od 7. septembra 2016. godine da je izvršnik dužan apelantima na ime kamata na glavni dug po izvršnoj ispravi ukupan iznos od 6.734,69 KM. S tim u vezi, obrazložio je da je vještak u ovoj varijanti pravilno uzeo da je dužničko povjerilački odnos nastao u vrijeme početka perioda dosuđenih izvršnom ispravom uz primjenu kamatnih stopa po članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate (iz 1989. godine), koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuje kao republički zakon, u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije odnosno Bosne i Hercegovine uvećane za 20%, članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate (iz 1996. godine), čiju visinu propisuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom, članu 2. Zakona o visini stope zatezne kamate (iz 1998. godine) po godišnjoj stopi od 18%, a za period kraći od godine dana primjenom konformnog metoda obračuna zatezne kamate, s tim da je u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate (koji je stupio na snagu 8. decembra 2001. godine) kamatna stopa snižena na 12% godišnje. Takođe, Općinski sud je prihvatio i dio nalaza koji se odnosi na izuzimanje ratnog perioda iz obračuna kamata. S tim u vezi, obrazložio je da u tom periodu nije bila u opticaju konvertibilna marka kao sredstvo plaćanja, a kamatne stope zbog obezvređivanja domaće valute (BH dinar) su bile enormno visoke (npr. 1992. godine 72% godišnje, 1993. i 1994. godine 52,80 % mjesečno), tako da bi primjenom tako visokih kamatnih stopa na u to vrijeme nevažeću valutu kamate višestruko premašivale realni iznos naknade materijalne štete po izvršnoj ispravi. Općinski sud je prihvatio dopunu nalaza jer zakonska zatezna kamata na predmetni dug koja je dosuđena izvršnom ispravom može da teče jedino od uvođenja KM valute. Kako je izvršenik 18. oktobra 2010. godine uplatio iznos od 7.583,45 KM apelantima na ime zakonskih zateznih kamata na glavni dug a ukupan iznos duga iznosi 6.734,69 KM, Općinski sud je zaključio da je potraživanje apelanata, po članu 47. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik više nije mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 I 046055 17 Gži 2 od 14. februara 2018. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje, te odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom apelanata ukazuje da sud u izvršnom postupku nije ovlašten da preispituje zakonitost odluke koja predstavlja izvršni naslov, pa time ni tok zakonske zatezne kamate određen u izvršnoj ispravi, a koja je u konkretnom slučaju na dosuđene iznose glavnog duga od po 1.203,00 KM godišnje, dosuđena po dospijeću svakog pojedinog godišnjeg iznosa, pa do isplate (za dosuđeni iznos od 1991. godine, zakonska zatezna kamata teče od 1. januara 1992. godine i tako dalje), tako da se tok zakonske zatezne kamate nije mogao u izvršnom postupku obračunavati počev od uvođenja u opticaj KM tj. od 22. juna 1998. godine. S tim u vezi, obrazložio je da se izneseni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 11. aprila 2011. godine (kojim je izvršena dopuna Zaključka Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. marta 2003. godine, objavljenog u Biltenu broj 2/3 i 1/05, da zakonska zatezna kamata na materijalnu štetu teče od nastanka štete), odnosi na parnice u kojima je tužba podnesena prije uvođenja u opticaj KM, a ne na pravosnažne i izvršne odluke u postupku izvršenja, kakav je konkretan slučaj, na osnovu koje izvršne isprave je doneseno rješenje o izvršenju. Istaknuto je da izvršenik u prigovoru nije ni tvrdio da je izvršna isprava u pogledu toka zakonske zatezne kamate ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili da je bez učinka, nego je među strankama samo sporan način obračuna pripadajuće zakonske zatezne kamate dosuđene izvršnom ispravom. Takođe, po mišljenju Kantonalnog suda, s pravom apelanti žalbom ukazuju da prvostepeni sud nije imao osnova da iz obračunskog perioda za zakonsku zateznu kamatu iz izvršne isprave izuzme ratni period, ali žalba pogrešno smatra da se visina kamatne stope na dosuđeni iznos štete u KM, mogla obračunavati za cio period od 1. januara 1992. do 12. januara 2006. godine prema Zakonima koji su bili u primjeni u tom periodu (propisi pobrojani u tabeli TI na strani 5. osnovnog nalaza vještaka), dakle i za period kada nije bila u opticaju KM valuta.
11. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Kantonalnog suda, u situaciji kada je dosuđena naknada materijalne štete na ime izgubljene dobiti u KM valuti i visini u vrijeme presuđenja, a predmetnom izvršnom ispravom, dosuđena zakonska zatezna kamata po dospijeću svakog pojedinačno dosuđenog iznosa, to se zakonska zatezna kamata mogla obračunati samo po stopi koja je važila u vrijeme presuđenja (12%), a za period i za vrijeme određeno u izvršnoj ispravi, bez izbacivanja ratnog perioda, kako je to vještak obračunao u varijanti (A) nalaza i mišljenja, a ne po kamatnim stopama kako je to vještak učinio u varijanti (C) nalaza, što žalba neosnovano smatra pravilnim, a niti u varijanti (D) nalaza i dopune nalaza vještaka, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud. Stoga, kako u okviru iznesenih žalbenih prigovora i razloga pobijane odluke, Kantonalni sud i po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, zaključio je da je obračun zakonske zatezne kamate za period iz izvršne isprave pravilan po varijanti (A) nalaza i mišljenja vještaka. Istaknuo je da je u toj varijanti vještak pravilno pošao od toga da je dužničko povjerilački odnos nastao danom donošenja presude - izvršne isprave (27. augusta 2010. godine), šteta iskazana u valuti KM tj. u aktuelnoj valuti u vrijeme utvrđivanja štete, a po stopi zakonske zatezne kamate od 12% u vrijeme donošenja presude o iznosu materijalne štete, po Zakonu o visini stope zatezne kamate (iz 1998. godine). S tim u vezi, obrazložio je da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je vještak u toj varijanti pogrešno primijenio zakon, tj. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, jer suprotno slijedi iz sadržine nalaza vještaka, kao što slijedi i da vještak u ovoj varijanti nije izuzeo ratni period, tako da je po toj varijanti vještak našao da kamate za period od 1. januara 1991. godine do 12. januara 2006. godine iznose 7.539,94 KM. Shodno navedenom, kako je izvršenik 18. oktobra 2010. godine na ime zakonskih zateznih kamata već isplatio iznos od 7.583,45 KM, a apelantima na glavni dug pripada po izvršnoj ispravi zakonska zatezna kamata u iznosu od 7.539,94 KM, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odlučio kao i izreci prvostepene odluke. Naime, ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je potraživanje apelanata prestalo po odredbi člana 47. tačka
8. ZIP (ispunjenjem), ali ne po varijanti (D) nalaza i dopune nalaza vještaka, nego iz prethodno navedenih razloga, tj. da je potraživanje apelanata prestalo imajući u vidu pravilan obračun vještaka iz varijante (A) osnovnog nalaza i mišljenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata i prvostepeno rješenje potvrdio.
12. Apelanti navodi da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrde da redovni sudovi samoinicijativno i nedopušteno preinačavaju izvršenu ispravu, a uz to, Kantonalni sud uvodi retroaktivnu primjenu zakona, i to onih kojima nije predviđena njihova retroaktivna primjena. Ističu da su time sudovi favorizovali izvršenika i stavili ga u povoljniji položaj u odnosu na apelante. Navode da je izvršnik isplatio naknadu štete za godine prije puštanja u opticaj KM, pa je nejasno zašto je sporna isplata kamata u KM. Apelanti smatraju da je istrajavanjem sudova na stavu da se zakonska zatezna kamata može obračunavati samo do dana puštanja u opticaj konvertibilne marke, stranke dovode u neravnopravan položaj a izvršna isprava mijenja i izvršenik favorizuje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud opširno naveo razloge kojima se vodio kada je zaključio da se u konkretnom slučaju zakonska zatezna kamata obračunava na način kako je to vještak obračunao u varijanti (A) nalaza i mišljenja, kao i razloge kada je utvrdio da je potraživanje apelanata prestalo ispunjenjem po odredbi člana 47. tačka 8. ZIP. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine utvrdio da odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“, br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stavio van snage navedene odredbe (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/19). Međutim, navedeno se ne može dovesti u vezi sa konkretnim predmetom, u kojem je Kantonalni sud prilikom obračuna zakonske zatezne kamate primijenio Zakon o visini stope zatezne kamate (iz 1998. godine), čiju primjenu, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud nije ocijenio proizvoljnom. Vezano za apelacione navode koji se tiču navodnog kršenja načela jednakosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu apelanti imali priliku da se suprotstave svojim navodima i argumentima drugoj strani, te da ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević