Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/18 (N. Đ.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2501/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2501/18 rješavajući apelaciju Nade Đurović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Đurović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 046736 16 Rev od 1. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Đurović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Dragan Radović advokat iz Doboja, podnijela je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 046736 16 Rev od 1. februara 2018. godine.
2. Osnovni sud je, odlučujući po tužbi apelantice, u ponovnom postupku donio presudu broj 85 0 P 046736 15 P 3 od 24. juna 2016. godine kojom je utvrđeno da je ništav Ugovor o prodaji nekretnine – predmetnog poslovnog prostora (pobliže označenog u izreci presude) od 14. marta 2014. godine zaključen između Grada Doboja i Medžlisa islamske zajednice Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi). Slijedom toga tuženi su obavezani da trpe da se na osnovu predmetne presude izvrši brisanje upisa vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i uspostavi prijašnje vlasničko i posjedovno stanje koje je postojalo prije uknjiženja drugotuženog kao vlasnika predmetnog poslovnog prostora., te su obavezani da apelantici naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 9.257,10 KM.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka (uvid u brojne materijalne dokaze, procjene vrijednosti predmetnog poslovnog prostora, iskaza apelantice i saslušanih svjedoka) Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi, kao zakupodavac, sa apelanticom, kao zakupcem, 12. augusta 2011. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora. Dalje, prvotuženi-načelnik opštine Doboj je u tri navrata (23. novembra 2012. godine, 12. januara 2013. godine i 13. novembra 2013. godine) donosio odluke o prodaji predmetnog poslovnog prostora koje su u konačnici oglašene neuspješnim. Naime, prve dvije prodaje su oglašene neuspješnim iz razloga što nije pristigla nijedna ponuda, dok je treća prodaja oglašena neuspješnom jer nisu pristigle tri uredne ponude (ponuda drugotuženog oglašena neurednom, dok je ponuda apelantice bila ispod procijenjene vrijednosti). Nakon toga, drugotuženi je pismenim putem dostavio prvotuženom ponudu za kupovinu predmetnog poslovnog prostora putem neposredne pogodbe u kojoj je ponudio cijenu koja je veća od procijenjene. Razmatrajući navedenu ponudu Komisija za javnu prodaju nekretnina (imenovana od strane prvotuženog) je utvrdila da su ispunjeni uslovi da se predmetni poslovni prostor može prodati putem neposredne pogodbe i isto je predložila gradonačelniku prvotuženog koji je 27. januara 2014. godine donio odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora drugotuženom. Dalje, prvotuženi i drugotuženi su 14. marta 2014. godine zaključili kod notara ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora nakon čega se drugotuženi upisao kao vlasnik istog.
4. Osnovni sud je naveo da je apelantica na osnovu ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora (kojim je između ostalog navedeno da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme i da zakup traje do prodaje predmetnog poslovnog prostora) stavljena u položaj privremenog korisnika kako je to predviđeno odredbom člana 6. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostora i garaža (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), zbog čega su neosnovani navodi apelantice da nema status privremenog korisnika i da joj prvotuženi nije otkazao Ugovor o zakupu iz 2011. godine uz ostavljanje otkaznog roka. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je apelantica kao zakupac bila obaviještena o svim prodajama predmetnog poslovnog prostora, te da je svoju ponudu (koja je bila ispod procijenjene vrijednosti) dostavila tek na treću prodaju, dok prema odredbi člana 8. stav 1. Zakona o privatizaciji prodajna cijena ne može biti niža od njene tržišne vrijednosti. Obzirom da je vrijednost predmetnog poslovnog prostora procijenjena na iznos od 94.573,40 KM, to je i treća prodaja oglašena neuspješnom jer nisu pristigle tri uredne ponude odnosno, budući da je Komisija konstatovala da je ponuda apelantice (od 51.001,00 KM) neprihvatljiva, jer je ispod procijenjene vrijednosti odnosno ispod početne prodajne cijene. Osnovni sud je istakao da je procedura prodaje predmetnog poslovnog prostora izvršena u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji i Uredbom o postupku javne prodaje poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u državnoj svojini (u daljnjem tekstu: Uredba), ali da odluka o prodaji predmetnog poslovnog prostora (koja je prethodila navedenoj proceduri) nije donesena od strane ovlaštenog lica. Naime, odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora je donio načelnik opštine (sada gradonačelnik grada) što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, na što je osnovano ukazala apelantica. S tim u vezi Osnovni sud je citirao odredbu člana 30. Zakona o lokalnoj samoupravi i istakao da nije mogao prihvatiti navode tuženih da je tadašnji načelnik opštine odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora donio na osnovu Odluke o načinu i uslovima prodaje poslovnih prostora i garaža u vlasništvu opštine Doboj koju je 28. oktobra 2010. godine donijela Skupština opštine Doboj. Ovo iz razloga što se radi o odluci opšteg karaktera u kojoj nisu navedeni pojedinačni poslovni prostori čija će se prodaja vršiti na osnovu te odluke, niti je u istoj navedeno da se odnosi na prodaju poslovnih prostora po osnovu Zakona o privatizaciji. Osim toga, članom 1. navedene odluke je predviđeno da će se pod uslovima i na način regulisan ovom odlukom provesti prodaja poslovnih prostora i garaža u vlasništvu opštine Doboj putem javne prodaje – licitacije, dok niti jednom odredbom te odluke nije predviđena mogućnost prodaje neposrednom pogodbom, kao u konkretnom slučaju. Dakle, obzirom da je prvotuženi postupak prodaje predmetnog poslovnog prostora proveo na osnovu odluke načelnika opštine (bez odluke Skupštine opštine Doboj koja je obavezna kada se radi o raspolaganju imovinom opštine/grada), na taj način je postupio protivno odredbi člana 30. alineja 11. Zakona o lokalnoj samoupravi. Osnovni sud je zaključio da je, obzirom na navedeno, Ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 14. marta 2014. godine između prvotuženog i drugotuženog, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, ništav, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev apelantice. Osnovni sud smatra da povreda navedene odredbe nije otklonjena ni podnošenjem Informacije o prodatim poslovnim prostorima i garažama u vlasništvu grada Doboj u periodu od 2010. godine do 2015. godine od strane gradonačelnika Doboja i Zaključkom Skupštine grada Doboj od 13. aprila 2016. godine o prihvatanju navedene Informacije gradonačelnika, obzirom da je svemu ovome trebala da prethodi odluka Skupštine grada o prodaji predmetnog poslovnog prostora. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi člana 383., 386. stav 1. 387. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu :ZPP), a u vezi sa Tarifnom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT).
5. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 046736 16 Gž 3 od 23. septembra 2016. godine djelimično je uvažena žalba porvotuženog i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka na način da su obavezani tuženi da apelantici na ime troškova postupka isplate iznos od 7.940,10 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i pravilno izveo zaključak da odluka o prodaji poslovnog prostora (koju je donijela Skupština opštine Doboj) ne može biti validan pravni osnov za izvršenu prodaju predmetnog poslovnog prostora. Dalje, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se navedena odluka Skupštine opštine ne odnosi na prodaju poslovnih prostora i garaža po osnovu Zakona o privatizaciji, kao i da niti jednom odredbom te odluke nije predviđena mogućnost prodaje poslovnog prostora neposrednom pogodbom, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Okružni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude nije našao da je ista zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka iz člana 2., 8. i 123. ZPP budući da je prvostepeni sud pravilno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene pravilno izveo zaključak da je tužba apelantice osnovana. S druge strane, Okružni sud je naveo da prvotuženi pravilno ukazuje da je prvostepeni sud apelantici dosudio troškove postupka (koji se odnose na sastavljanje prijedloga za određivanje sudske mjere obezbjeđenja i troškova održanog ročišta po tom osnovu u iznosu od 1.200,00 KM) iako apelantica nije uspjela sa prijedlogom. Shodno navedenom, Okružni sud je prihvatio kao osnovan žalbeni navod prvotuženog i umanjio troškove postupka za iznos od 1200,00 KM, kao i za iznos od 117,00 KM koliko prvotuženom pripada na ime troškova sastava žalbe u skladu sa njegovim uspjehom u postupku po žalbi.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 046736 16 Rev od 1. februara 2018. godine usvojena je revizija prvotuženog i preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev, dok je obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je mjerodavno pravo za privatizaciju odnosno prodaju poslovnih prostora u državnoj svojini, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o prodaji, bio Zakon o privatizaciji i Uredba. Vrhovni sud je istakao da su pogrešno nižestepeni sudovi zaključili da odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora nije donio nadležni organ opštine Doboj (prednik prvotuženog) odnosno, da je ta odluka donesena protivno odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi kojim su regulisane nadležnosti organa opštine, odnosno grada, zbog čega je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je odredbom člana 30. alineja 11. Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da je u nadležnosti skupštine opštine, odnosno grada, između ostalog i donošenje odluka o pribavljanju, upravljanju i raspolaganju imovinom opštine, odnosno grada. U vezi s tim je istaknuto da je Skupština Opštine Doboj na sjednici održanoj 28. oktobra 2010. godine donijela odluku o načinu i uslovima prodaje poslovnih prostora i garaža u vlasništvu Opštine Doboj (objavljena u „Sl. glasniku Opštine Doboj“ broj 6/10) i kojom je (članom 1.) propisano da će se, pod uslovima i na način regulisan tom odlukom, provesti prodaja poslovnih prostora i garaža u vlasništvu Opštine Doboj putem javne prodaje. Također, kako to primjećuju nižestepeni sudovi, navedenom odlukom nije naveden niti jedan poslovni prostor pojedinačno, što u konkretnoj situaciji znači da je opština tom odlukom regulisala prodaju svih poslovnih prostora i garaža u svom vlasništvu, pa tako i predmetnog poslovnog prostora. Osim toga, bez značaja je što Opština Doboj u svojoj odluci nije propisala neposrednu pogodbu kao mogući način prodaje poslovnih prostora i garaža. Naime, u vrijeme donošenja navedene odluke bio je na snazi Zakon o privatizaciji kao jedini propis koji reguliše način otuđenja poslovnih zgrada, prostora i garaža iz državne u privatnu svojinu. Vrhovni sud je naveo da navedeni Zakon propisuje mogućnost prodaje poslovnih prostora neposrednom pogodbom, ali ne uređuje način prodaje, odnosno privatizacije poslovnih prostora koji je detaljno uređen tek Uredbom o postupku javne prodaje koja predviđa mogućnost prodaje neposrednom pogodbom (nakon tri bezuspješne javne prodaje). Navedena uredba stupila je na snagu 7. novembra 2012. godine, što znači da je odluka opštine donesena ranije i nije mogla predvidjeti neposrednu pogodbu i uslove pod kojima se ona provodi kao način prodaje poslovnih prostora. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, nije bilo prepreka da se navedena uredba primjeni neposredno prilikom kupoprodaje predmetnog poslovnog prostora između tuženih, kako je to i učinjeno u konkretnoj situaciji.
9. Vezano za zaključak nižestepenih sudova da je načelnik Grada Doboja donoseći odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora prekoračio svoje nadležnosti prema odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi gube iz vida da je citiranim Zakonom (odredbom člana 43. alineja 5.) propisano da je u nadležnosti načelnika opštine (grada), između ostalog, da sprovodi lokalnu politiku u skladu sa odlukama skupštine opštine (grada), izvršava lokalni budžet i obezbjeđuje primjenu odluka i drugih akata skupštine. S obzirom na navedeno proizilazi da je načelnik u primjeni i izvršenju odluke Skupštine Opštine Doboj (od 28. oktobra 2010. godine) mogao donijeti u skladu sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi odluku o prodaji svakog pojedinačnog, pa i predmetnog poslovnog prostora, pa je pogrešan stav nižestepenih sudova da je zbog nenadležnosti organa za donošenje konkretne odluke predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Naime, čak i kada bi se smatralo da odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora nije mogao donijeti načelnik opštine, treba imati u vidu da iz provedenih dokaza proizilazi da je Skupština Grada Doboj (zaključkom donesenim na sjednici 13. aprila 2016. godine) prihvatila informaciju načelnika Grada Doboj o prodatim poslovnim prostorima u vlasništvu Grada Doboj u periodu 2010. do 2015. godine u kojem se pominje i predmetni poslovni prostor. Ovakav zaključak skupštine grada nema karakter „primanja znanju", nego pristanak, odnosno prihvatanje svih radnji koje je preduzeo načelnik grada u pogledu prodaje poslovnih prostora i garaža u vlasništvu Grada Doboj. Ovome u prilog ide i činjenica da Skupština Grada Doboj, niti bilo koji nadležni organ nije pokretao postupak nadzora nad odlukama načelnika grada o prodaji poslovnih prostora u pogledu njihove zakonitosti u smislu odredbi člana 83. do člana 92. Zakona o lokalnoj samoupravi, niti je Pravobranilaštvo Republike Srpske podnijelo tužbu za poništenje ugovora u smislu odredbe člana 9. stav 3. Zakona o privatizaciji. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud je u pobijanoj presudi pogrešno primijenio odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi kao materijalnog propisa, zbog čega je o reviziji prvotuženog odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio u skladu sa odredbama čl. 386. stav 1., 387., 396. i 397. stav 2. ZPP i važeće AT, te prema uspjehu stranaka u postupku.
Apelacioni navodi
10. Apelantica smatra da je osporenom presudom prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu prava na koje se poziva apelantica je detaljno navela hronologiju predmetnog postupak u kojem je donesena osporena odluka Vrhovnog suda navodeći da je ista donesena uz povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelantica smatra da, suprotno zaključku Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju dokazala činjenične i pravne navode iz tužbe, dok je osporena presuda nerazumljiva, nejasna i nema razloga o odlučnim činjenicama. S tim u vezi apelantica je ukazala da nije raspravljena odlučna činjenica da li je načelnik opštine-Grada Doboja imao ovlaštenje da sporni poslovni prostor proda neposrednom pogodbom, kao i da li drugotuženi ima status lica koje ima pravo učešća u neposrednoj pogodbi. Također, apelantica smatra da je osporena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava – ZOO, Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o privatizaciji i Uredbe, te imajući u vidu da sa prvotuženim ima zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora smatra da je na konkretni slučaj trebalo primijeniti samo relevantne odredbe ZOO i odredbe samog ugovora o zakupu. Osim toga, apelantica navodi da Skupština Opštine Doboj nikada nije donijela odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora, već da postoji samo uopštena odluka o prodaji poslovnih prostora bez naznačenja konkretnih identifikacionih podataka o poslovnom prostoru.
Relevantni propisi
11. Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 98/04, 71/10, 30/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 6.
Svi ugovori o zakupu i drugi ugovori i akti o korišćenju nekretnina koje su predmet prodaje prestaju da važe na dan stupanja na snagu ovog zakona.
Sva lica koja na osnovu ugovora i akata iz stava 1. ovog člana ili bez pravnog osnova koriste ove nekretnine smatraju se privremenim korisnicima.
Privremeni korisnik ima pravo nesmetanog korišćenja nekretnine i obavezu plaćanja zakupnine, odnosno naknade i drugih troškova korišćenja do dana predaje nekretnine u posjed prodavca.
[…] Član 8.
Ugovorena prodajna cijena nekretnine ne može biti niža od njene tržišne vrijednosti u vrijeme zaključenja ugovora.
Pod tržišnom vrijednošću nekretnine smatra se tržišna vrijednost utvrđena po propisima o porezu na prenos nekretnina i prava.
Ako ugovorena cijena ne dostiže tržišnu vrijednost nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora, ugovor o prodaji nekretnine može se poništiti.
Član 9.
[…] Pravobranilaštvo Republike Srpske podnosi tužbu za poništenje ugovora u roku od šest mjeseci od dana njegovog prijema, ako utvrdi da je ugovorena prodajna cijena niža od tržišne vrijednosti nekretnine.
12. Zakon o lokalnoj samoupravi (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
2.1. Skupština općine Član 30.
Skupština općine je organ odlučivanja i kreiranja politike općine. Njene najvažnije nadležnosti su sljedeće:
[…]
- donosi odluke o pribavljanju, upravljanju i raspolaganju imovinom općine, […] Član 43.
Nadležnosti načelnika općine su sljedeće:
[…]
- provodi lokalnu politiku u skladu sa odlukama skupštine, izvršava lokalni budžet i obezbjeđuje primjenu odluka i drugih akata skupštine, […]
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, nesporno utvrđeno da je ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Uredbom. Dalje, suprotno apelacionim navodima, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora nije donio nadležni organ odnosno, da je ta odluka donesena protivno odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je načelnik u primjeni i izvršenju odluke Skupštine Opštine Doboj (od 28. oktobra 2010. godine kojom je regulisana prodaja svih poslovnih prostora i garaža u vlasništvu opštine/grada, pa tako i predmetnog poslovnog prostora) mogao donijeti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi odluku o prodaji predmetnog poslovnog prostora. Osim toga, Vrhovni sud je visinu troškova postupka utvrdio na osnovu uspjeha stranaka u postupku primjenom relevantnih odredbi ZPP i AT. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
17. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je razmotrio i navode koje apelantica ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević