Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4520/19 („POLO“ d.o.o. Kalesija)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4520/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4520/19, rješavajući apelaciju „POLO“ d.o.o. Kalesija, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „POLO“ d.o.o. Kalesija protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029232 18 U od 17. rujna 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „POLO“ d.o.o. Kalesija protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029232 18 U od 17. rujna 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „POLO“ d.o.o. Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Tatjana Gajić odvjetnica iz Tuzle, podnio je 22. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 029232 18 U od 17. rujna 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Suda BiH odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) od 28. lipnja 2018. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika od 19. listopada 2016. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog organa od 9. rujna 2016. godine, kojim je apelantu utvrđena dodatna obveza PDV-a u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su porezni organi nakon postupka potpune kontrole PDV-a, utvrdili apelantu dodatni razrez PDV obveze, od čega apelant tužbom osporava dio koji se odnosi na PDV obračunat na taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata. Dalje je naveo da su porezni organi utvrdili da je apelant na osnovu realiziranih količina naftnih derivata vršio uplate takse na račun trezora, ali da taksu nije uključivao u poreznu osnovicu, pa je prvostupanjski organ na iznose naplaćene takse, utvrdio dodatnu PDV obavezu, zaključivši da se javni prihodi (taksa) uključuju u poresku osnovicu za obračun PDV-a, primjenom čl. 20. st. 1. i 2. Zakona o PDV-u. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da prema čl. 20. st. 2. točka 1. Zakona o PDV-u, u poreznu osnovicu za obračun PDV-a, se uračunava akciza, carina i druge uvozne dadžbine kao i ostali javni prihodi osim PDV-a. Dakle, istakao je da su porezni organi pravilno primijenili materijalno pravo, jer je sporna taksa javni prihod, koji se uračunava u obračun PDV-a u skladu s navedenom odredbom. Kako se apelant nije pridržavao navedenih zakonskih odredbi kojima je propisano da je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan spornu taksu iskazati kao dodatni artikl na fiskalnom računu, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak poreznih organa da se radi o naplati namjenskog javnog prihoda koji je u ustanovljen Zakonom o naftnim derivatima. Konačno, Sud BiH je ukazao da je Ustavni sud BiH u istoj činjenično pravnoj situaciji donio odluku pod brojem AP-627/17, kojom je kao neosnovana odbijena apelacija u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, dok je u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odbacio zato što je je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pogrešno primijenio odredbu čl. 20. st. 2. točka 1. Zakona o PDV-u, iz razloga što se PDV fakturira krajnjem kupcu i on se kao takav može koristiti u poslovne svrhe, dok se PDV na spornu taksu ne fakturira krajnjem kupcu nego predstavlja direktan trošak prometnika naftnih derivata.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević