Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/19 (G. V.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1976/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-1976/19, rješavajući apelaciju Gorana Vlainića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Vlainić protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 001371 18 Gž od 26. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Vlainić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Ilija Đakić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 3. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 001371 18 Gž od 26. prosinca 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obvezan je apelant da tužitelju (Zaštitni fond Republike Srpske) na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant sudjelovao u prometnoj nesreći i tom prilikom upravljao putničkim motornim vozilom koje nije bilo registrirano. Dalje je naveo da je oštećeni (G.K.) podnio zahtjev tužitelju za naknadu materijalne štete (na osnovu zapisnika o oštećenju vozila sačinjenog od strane vještaka mašinske struke, kojim je utvrđeno da je vozilo havarisano i nije u uporabi), a koji je tužitelj ocijenio osnovanim i isplatio oštećenom naknadu u određenom novčanom iznosu. Okružni sud je naveo da je čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da tužitelj pokriva štete koje ne mogu biti nadoknađene obveznim osiguranjem. S tim u vezi, naveo je da tužitelj zadržava prava oštećene strane prema pravnim osobama koje obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja kao i drugim pravnim i fizičkim osobama do iznosa koji je tužitelj isplatio oštećenoj osobi, te ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, tj. vozača koji nije bio osiguran, do iznosa 12 prosječnih neto plaća u Republici Srpskoj (čl. 54. st.2 i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostupanjskog suda kada je obvezao tuženog da tužitelju na ime regresa nadoknadi isplaćeni iznos imajući u vidu da je tužitelj osnovan s ciljem da pokriva štete koje se ne mogu nadoknaditi sustavom obveznog osiguranja od auto odgovornosti. Također, ukazao je da su proizvoljni i neargumentirani apelantovi navodi da je oštećeni jedini krivac za prometnu nesreću, odnosno da sud nije cijenio iskaze svjedoka G.P. i D.J, te naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 7., čl. 123. st. 1. i čl. 126. Zakona i parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje govore o teretu dokazivanja. Konačno, naveo je da apelant nije proveo vještačenje po vještaku odgovarajuće struke radi utvrđenja nastanka prometne nesreće i visine štete pričinjene na vozilu, a same izjave svjedoka ne mogu biti pravno relevantne u pogledu osnova i visine štete. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da sudovi pogrešno tumače odredbe čl. 7. i 123. ZPP-a prebacujući teret dokazivanja na tuženog, pri čemu su propustili da brižljivo i savjesno osjeniti iskaze svjedoka G.P. kao očevidca nezgode i D.J. koji je potvrdio da je vozilo oštećenog nakon nesreće bilo u voznom stanju. S tim u vezi, apelant ističe da je u skladu s čl. 54. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu tužitelj imao pravo na naknadu isplaćene odštete od osobe koja je odgovorna za štetu, čime je tužitelj bio u obvezi dokazati da postoji odgovornost na strani tuženog. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije i povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao svoje tvrdnje o uzroka nastanka prometne nesreće, a imajući u vidu činjenična utvrđenja koja je tužitelj dokazao, usvojio je tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević