Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1624/18 (Z. V.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Oduzimanje imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Primjena blažeg zakona
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1624/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1624/18, rješavajući apelaciju Zorana Vukičevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Vukičevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 K 064668 18 Kvlz od 7. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 064668 17 Kž od 30. januara 2018.

godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 064668 17 K od 20. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Vukičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 7. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 064668 17 Kž od 30. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 064668 17 K od 20. oktobra 2017. godine. Apelant je 28. maja 2018. godine dopunio apelaciju, te osporio i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 K 064668 18 Kvlz od 7. maja 2018. godine, koja je u međuvremenu donesena.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na navode iz apelacije i dopune apelacije.

3. Vrhovni sud je 26. novembra 2019. godine dostavio odgovor na navode iz apelacije i dopune apelacije, Okružni sud 5. novembra 2019. godine, a Osnovni sud i Tužilaštvo 11. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 064668 17 K od 20. oktobra 2017. godine apelant je proglašen krivim zato što je na način detaljno opisan u izreci presude ugrozio bezbjednost drugog lica ozbiljnom prijetnjom da će ga lišiti života, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno je određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti predmetne presude ne učini novo krivično djelo. Apelantu je takođe izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta pobliže opisanih u izreci presude. Apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, a oštećeni V. Đ. (u daljnjem tekstu: oštećeni) s imovinsko-pravnim zahtjevom je upućen na parnicu.

6. Osnovni sud je istakao da je u skladu s obavezom iz člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene i izveo svoje zaključke o dokazanosti činjenica.

7. U odnosu na iskaz oštećenog, Osnovni sud je naveo da je oštećeni, u izjavi datoj u istrazi od 6. aprila 2017. godine, dao dosljedan iskaz, jasno izražavajući da mu je apelant opsovao majku i zaprijetio kako će ga „ubiti“. Osnovni sud je dalje istakao da je iskaz svjedoka N. B. u bitnom sasvim u skladu s iskazom svjedoka S. Ko. (navedenim na str. 3 i 4 presude), kao i da svjedoci S. Ko. i N. B., suprotno tvrdnjama odbrane, izričito potvrđuju svoje prisustvo na licu mjesta. U vezi s iskazom svjedoka S. Kr., Osnovni sud je istakao da je kao policijski službenik opisao prijem prijave i postupanje po njoj neposredno nakon prijema.

8. Cijeneći izvedene dokaze, Osnovni sud je naveo da je našao vjerodostojnim iskaz oštećenog, koji je pojedinačno ocijenjen kao uvjerljiv i logičan, te potvrđen drugim dokazima, i to iskazima svjedoka S. Ko., N. B., S. Kr., ali i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, iz koje proizlazi da je od apelanta oduzet startni pištolj plašljivac (pobliže opisan na stranici 4 presude). Pri tome je Osnovni sud istakao da navedeni dokazi u bitnom opisuju isti događaj i da se međusobno prožimaju i logički dopunjuju čineći cjelinu, bez značajnih odstupanja u pogledu činjenica relevantnih za utvrđenja suda, čiji kredibilitet ni apelantova odbrana nije dovela u pitanje.

9. Nasuprot tome, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti iskaz svjedoka R. M. kao nepristrasan s obzirom na činjenicu da se apelant nalazio s njim u automobilu i s obzirom na njihov drugarski odnos. Nadalje, da je sud utiska da iskaz svjedoka R. M., između ostalog, sadrži dijelove očigledno usmjerene na izbjegavanje bilo kakvog tereta za apelanta koji bi mogao nastati njegovim svjedočenjem (negiranje psovki i prijetnji), ali i, ne isključujući, ličnu zainteresovanost da se cio događaj prezentuje kao bezazlena pošalica (pucanje iz pištolja – plašljivca u blizini oštećenog bez razumne svrhe).

10. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelant, na način opisan u izreci presude, ugrozio bezbjednost oštećenog, što se manifestuje u vidu uplašenosti, osjećaja uznemirenosti i straha, te bojazni za svoj život i tijelo, prijetnjom da će ga ubiti. Nadalje, da u okolnostima predmetnog događaja i utvrđenih činjenica navedene prijetnje nalazi ozbiljnim, odnosno takvim da kod prosječne osobe mogu izazvati osjećaj straha, uznemirenosti i bojazni za sopstveni život i tijelo, kao što je slučaj i kod oštećenog. Pri tome je Osnovni sud istakao da su se apelantovim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona.

11. Osnovni sud je istakao da ne postoje okolnosti iz člana 14 Krivičnog zakona koje isključuju krivicu, te da je apelant bio uračunljiv i da je predmetno krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan da navedenom ozbiljnom prijetnjom nakon dva pucnja iz pištolja može ugroziti bezbjednost oštećenog, kao i da je htio nastupanje takve posljedice, a što proizlazi iz okolnosti konkretnog slučaja.

12. U odnosu na prigovor apelantove odbrane o nepostojanju prijedloga oštećenog kao zakonskog uslova za krivično gonjenje za konkretno krivično djelo, Osnovni sud je istakao da navedeni prigovor nije našao osnovanim jer prijedlog oštećenog postoji, što proizlazi iz zapisnika o saslušanju svjedoka – oštećenog od 6. aprila 2017. godine. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je primijenio krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja konkretnog krivičnog djela, dakle Krivični zakon. Nadalje, da nije našao, niti je to apelantova odbrana pravno argumentovala, osim što je istakla da je Krivični zakonik blaži zakon koji bi sud trebao primijeniti u konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenicu da prijedlog oštećenog za krivično gonjenje ipak postoji u konkretnom slučaju i uzimajući u obzir mjere kazni propisane za konkretno krivično djelo u Krivičnom zakonu i Krivičnom zakoniku.

13. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu zakonom propisanu kaznu za konkretno krivično djelo, uzimajući u obzir svrhu kažnjavanja, sve okolnosti koje utiču na to da kazna bude manja ili veća, pri čemu je kao olakšavajuće okolnosti cijenio apelantov dosadašnji život, njegovu životnu dob, njegove lične i porodične prilike, kao i činjenicu da nije osuđivan, ne nalazeći otežavajućih okolnosti. Osim toga, da je na osnovu člana 62, a u vezi sa članom 56 Krivičnog zakona apelantu izrekao mjeru bezbjednosti oduzimanje predmeta.

14. Presudom Okružnog suda broj 85 0 K 064668 17 Kž od 30. januara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da se uvidom u zapisnik o saslušanju oštećenog, sačinjen na dan izvršenja djela, jasno vidi da je oštećeni izjavio da traži krivično gonjenje apelanta, zbog čega se žalbom neosnovano ukazuje da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. Okružni sud je istakao da je tim odgovoreno i na prigovor primjene blažeg zakona.

16. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud dao dovoljno argumenata zašto je prihvatio dokaze optužbe i dao ocjenu kako pojedinačnih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti, pa je pravilno utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude na osnovu iskaza oštećenog, te svjedoka S. Ko. i N. B., a zatim i pravilno kvalifikovao apelantove radnje kao krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona.

17. Okružni sud je istakao da pucanje iz pištolja, iako se radi o „plašljivcu“ (što oštećenom u tom trenutku nije bilo poznato), te naknadne verbalne prijetnje da će oštećenog naći u gradu i ubiti, zaista jesu ozbiljne prijetnje koje je oštećeni kao takve i shvatio. Nadalje, da tome svjedoči i ponašanje oštećenog nakon upućenih prijetnji, odnosno to što je trčao do policijske stanice da prijavi događaj i što je izgledao uplašeno, a što potvrđuju i svjedoci S. Ko. i N. B.

18. Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor žalbe da sud nije mogao oduzeti pištolj od apelanta jer on nije bio upotrijebljen pri izvršenju djela. Pri tome je Okružni sud istakao da pucanje iz pištolja jeste bilo, uz verbalnu prijetnju, u funkciji zastrašivanja oštećenog, te da je prvostepeni sud pravilno izrekao mjeru bezbjednosti iz člana 62, a u vezi sa članom 56 Krivičnog zakona.

19. Ispitujući presudu u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći sve olakšavajuće okolnosti, a imajući u vidu prirodu i težinu krivičnog djela i ličnost učinioca, pravilno našao da u konkretnom slučaju nije nužna primjena kazne i da se svrha kažnjavanja može postići i samim upozorenjem uz prijetnju kaznom, te da će i ova vrsta krivične sankcije dovoljno djelovati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 K 064668 18 Kvlz od 7. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantovog branioca za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv drugostepene presude.

21. Vrhovni sud je naveo da su kao osnov pobijanja pravosnažne presude zahtjevom eksplicitno označena oba zakonska osnova za podnošenje ovog pravnog lijeka (povreda Krivičnog zakona i povreda prava na odbranu). Nadalje, da je zahtjevom sugerisano da se povrede procesnog zakona koje su učinjene u prvostepenom postupku odnose na pravilnost ocjene kontradiktornih iskaza svjedoka optužbe N. B. i S. Ko. i svjedoka „odbrane” R. M., podvodeći ove propuste pod povredu prava na odbranu. Pri tome je Vrhovni sud istakao da ta povreda nije bila iznesena u žalbi apelantovog branioca protiv prvostepene presude, zbog čega je prema odredbama člana 350 stav 2 ZKPRS isključena mogućnost pozivanja na tu povredu po ovom vanrednom pravnom lijeku i zbog čega taj sud neće razmatrati navedeni prigovor.

22. Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud razmotrio i ocijenio sve relevantne prigovore žalbe na prvostepenu presudu, uključujući i prigovore činjeničnog karaktera, dajući pri tome jasne i detaljne razloge o njihovoj neosnovanosti, inkorporirajući u svoje obrazloženje i razloge u obrazloženju prvostepene presude u segmentu ocjene dokaza provedenih na glavnom pretresu, a koja ocjena ne podliježe zakonskoj mogućnosti preispitivanja po ovom vanrednom pravnom sredstvu. Pri tome je Vrhovni sud istakao da se tvrdnja o povredi prava na odbranu počinjenoj u žalbenom postupku ne može zasnivati na samoj činjenici da istaknuti žalbeni prigovor nije rezultirao željenim ishodom.

23. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da tvrdnja da drugostepeni sud nije obrazložio zašto nije prihvatio tezu odbrane o Krivičnom zakoniku kao blažem zakonu u konkretnom slučaju nema uporište u obrazloženju drugostepene presude jer su razlozi za odbijanje tog žalbenog prigovora dati na stranici 1 obrazloženja presude, posljednji pasus. Takođe, da nema uporište u sadržaju spisa predmeta činjenična tvrdnja da je krivični postupak u ovom predmetu pokrenut po optužnici javnog tužioca i pravosnažno okončan pobijanom presudom bez prijedloga oštećenog. Naime, Vrhovni sud je istakao da je oštećeni svoj stav da traži krivično gonjenje apelanta za navedeno krivično djelo eksplicitno i nedvosmisleno izrazio na zapisniku o saslušanju pred policijom istog dana kada je djelo počinjeno, a da je nakon stupanja na snagu Krivičnog zakonika takav stav sasvim jasno i sasvim određeno ponovio i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je pobijanom presudom pravilno primijenjen Krivični zakon u smislu odredbi člana 4 stav 1 Krivičnog zakona, kada su apelantove radnje pravno kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela jer Krivični zakonik, koji je stupio na snagu nakon izvršenja djela, nije blaži zakon s obzirom na to da za isti oblik krivičnog djela predviđa veći posebni maksimum kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja da je pobijanom presudom učinjena povreda Krivičnog zakona iz člana 312 tačka g) u vezi sa tačkom v) ZKPRS.

24. Vrhovni sud je takođe ukazao na to da se tvrdnja o povredi Krivičnog zakona iz člana 312 tačka a) zasniva na tome da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je, kao rezultat toga, pogrešno primijenio Krivični zakon, pri čemu se u pitanje dovodi pravilnost utvrđenja da je apelant uputio oštećenom verbalnu prijetnju, a zatim da ta radnja, zajedno s radnjom pucanja iz pištolja plašljivca, predstavlja ozbiljnu prijetnju kao bitan elemenat ovog krivičnog djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da tim vanrednim pravnim lijekom nije propisana mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti se povreda Krivičnog zakona može graditi na tezi o manjkavom činjeničnom osnovu presude. Vrhovni sud je zaključio da je prigovor navedenog karaktera neosnovan jer povredu Krivičnog zakona apelant zasniva na reviziji činjeničnog osnova pobijane presude.

25. U odnosu na povredu Krivičnog zakona prema odredbama člana 312 tačka d) ZKPRS, koju je apelantov branilac u zahtjevu zasnovao na tvrdnji da za mjeru bezbjednosti oduzimanja predmeta iz člana 62 KZRS drugostepena presuda nije dala validno obrazloženje, Vrhovni sud je istakao da se prigovor navedenog karaktera ne može podvesti pod navedeni oblik povrede Krivičnog zakona, zbog čega se predmetni prigovor pokazuje kao neosnovan.

26. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan zahtjev apelantovog branioca jer nisu učinjene povrede zakona na koje se pozvao u predmetnom zahtjevu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud nekritički i bezrezervno prihvatio iskaze svjedoka oštećenog, S. Ko. i N. B., a da pogrešno nije prihvatio iskaz svjedoka R. M., koji je bio jedini očevidac događaja, pri čemu je istakao da je takva analiza iskaza svjedoka suprotna članu 295 stav 2 ZKPRS. Apelant ističe da svjedoci S. Ko. i N. B. nisu ni bili na licu mjesta, a što je potvrdio svjedok R. M. Osim toga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti Krivični zakonik („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/2017 od 10. jula 2017. godine) jer se, bez obzira na strože zaprijećenu kaznu, radi o „blažem zakonu“ zbog toga što nije ispunjen uslov za krivično gonjenje, a to je prijedlog oštećenog koji se podnosi tužilaštvu u roku od tri mjeseca od dana kada je oštećeni saznao za krivično djelo i učinioca shodno odredbi člana 213 stav 2 ZKPRS. Nadalje, da je pogrešan stav sudova da zapisnik o saslušanju oštećenog od 6. aprila 2017. godine predstavlja prijedlog za krivično gonjenje. Apelant, takođe, ističe da pucanje iz pištolja plašljivca u vazduh nije u vezi s oštećenim, niti predstavlja elemenat bića predmetnog krivičnog djela, niti je kod apelanta postojao umišljaj da time ugrožava bezbjednost oštećenog, pri čemu apelant ukazuje na princip in dubio pro reo (iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije) prema kojem u slučaju sumnje treba presuditi u korist optuženog. Apelant navodi da je elemenat bića predmetnog krivičnog djela ozbiljna prijetnja, a ne „zastrašivanje“, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud. Apelant tvrdi da inkriminisane riječi koje su sudovi prihvatili da ih je uputio apelant ne pokazuju nedvosmisleno objektivno ozbiljnu prijetnju za život i tijelo oštećenog, zbog čega u apelantovim radnjama nema elemenata bića krivičnog djela za koje je osuđen, što predstavlja povredu Krivičnog zakona na apelantovu štetu. Osim toga, apelant navodi da pištolj plašljivac nije upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, niti je nastao izvršenjem djela, zbog čega nije ispunjen zakonski uslov za izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta. U dopuni apelacije apelant ističe da je shodno odredbi člana 304 stav 7 ZKPRS sud dužan da u obrazloženju da „naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza“, te da takva ocjena u obrazloženju nedostaje. Nadalje, da takvo postupanje u najširem smislu predstavlja povredu prava na odbranu, ali da je pogrešan stav Vrhovnog suda da povreda prava na odbranu nije bila iznesena u žalbi i da je zbog toga isključena mogućnost pozivanja na tu povredu po vanrednom pravnom lijeku. Osim toga, da je pogrešan stav Vrhovnog suda o neosnovanosti tvrdnje da je Krivični zakonik u predmetnoj pravnoj stvari blaži za apelanta u odnosu na Krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela. Apelant smatra da Vrhovni sud nije dao odgovore na pravna pitanja polazeći od pogrešnog stava da se apelantove tvrdnje zasnivaju na reviziji činjeničnog osnova presude. U konačnici, apelant ističe da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene ZKPRS i Krivičnog zakona.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da se prigovor o povredama ustavnih prava sadržanih u članu 6 stav 1 Evropske konvencije ne može zasnivati na prigovorima o činjeničnim nedostacima pobijanih presuda i sljedstveno tome na tim nedostacima zasnivati tvrdnja o povredi Krivičnog zakona jer u nadležnost Ustavnog suda ne spada ispitivanje činjeničnog stanja i primjene prava. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, pobijane presude o svim, za apelanta spornim, pitanjima dale jasne, detaljne i logične razloge u obrazloženju, čija validnost nije dovedena u pitanje argumentima apelacije.

29. Okružni sud je naveo da su svi apelantovi prigovori bili predmet ocjene kako pred tim sudom tako i pred Vrhovnim sudom. Okružni sud je istakao da je oštećeni istog dana kada je prema njemu počinjeno krivično djelo prijavio djelo i počinioca, te na zapisnik o saslušanju izričito izjavio da traži krivično gonjenje izvršioca, premda Krivični zakon, kao tada važeći zakon, odredbama člana 169 nije propisivao da je potreban prijedlog oštećenog za krivično gonjenje ovog krivičnog djela u osnovnom obliku iz stava 1 citirane zakonske odredbe. Nadalje, da je u toku prvostepenog krivičnog postupka donesen Krivični zakonik, koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine, a koji krivično gonjenje za osnovni oblik ovog krivičnog djela iz člana 150 stav 1 uslovljava prijedlogom oštećenog. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je oštećeni i nakon toga, na glavnom pretresu od 17. oktobra 2017. godine, izjavio da ne traži naknadu štete od apelanta, ali da traži njegovo krivično gonjenje. Pri tome je Okružni sud istakao da je pobijanom presudom pravilno primijenjen Krivični zakon kada su radnje apelanta pravno kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona jer Krivični zakonik koji je stupio na snagu nakon izvršenja djela nije blaži zakon s obzirom da za isti oblik krivičnog djela predviđa veći posebni maksimum kazne zatvora. U konačnici, Okružni sud je naveo da nije počinio nikakve povrede ustavnih prava, niti ima povreda prava iz Evropske konvencije na koje se ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Osnovni sud je istakao da smatra neosnovanim navode apelacije, te da su navodi apelacije bili predmet detaljne ocjene u redovnom postupku.

31. Tužilaštvo je navelo da pobijane presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, zasnovane na dokazima provedenim u toku dokaznog postupka, te da su navodi apelacije da je ocjena dokaza očigledno proizvoljna u cijelosti neosnovani. Nadalje, da su prava apelanta maksimalno ispoštovana, te da nijedan od organa koji su učestvovali u konkretnom krivičnom postupku protiv apelanta nije načinio niti jednu povredu Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Ugrožavanje sigurnosti Član 169.

(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema službenom licu u vezi sa vršenjem njegove funkcije, ili prema više lica, ili je učinjeno u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, učinilac će se kazniti zatvorom do tri godine.

Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Umišljaj Član 15.

(1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

(3) Krivično djelo je učinjeno sa eventualnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Uslovna osuda Član 46.

(1) Uslovnom osudom sud učiniocu krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.

(2) Sud može u uslovnoj osudi odrediti da će se kazna izvršiti i ako osuđeni u određenom roku ne vrati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, ne naknadi štetu koju je prouzrokovao krivičnim djelom ili ne ispuni druge obaveze predviđene u krivičnopravnim odredbama. Rok za ispunjenje tih obaveza utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja.

(3) Mjere bezbjednosti, izrečene uz uslovnu osudu, izvršiće se.

Oduzimanje predmeta Član 62. stav 1.

(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca.

33. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka US).

Ugrožavanje sigurnosti Član 150.

(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema službenom licu u vezi sa vršenjem njegove funkcije, ili prema više lica, ili je učinjeno u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(3) Gonjenje za djelo iz stava 1. ovog člana se preduzima po prijedlogu.

34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 304. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Povrede Krivičnog zakona Član 312.

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženi goni - krivično djelo, […]

v) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena,

g) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti,

d) da li je odlukom o kazni, uslovnoj osudi ili sudskoj opomeni, odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlašćenje koje sud ima po zakonu i […].

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 85 0 K 064668 17 Kž od 30. januara 2018. godine. Apelant je dopunom apelacije osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 85 0 K 064668 18 Kvlz od 7. maja 2018. godine kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 7. maja 2018. godine, a da je dopuna apelacije podnesena 28. maja 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

42. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

43. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da su, u vezi s tim, postupili suprotno odredbama ZKPRS. Apelant, takođe, smatra da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti Krivični zakonik kao blaži zakon u odnosu na Krivični zakon, kao i da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen zakonski uslov za izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

46. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

47. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega, na iskazu oštećenog, cijeneći ga vjerodostojnim, uvjerljivim i logičnim, te potvrđenim drugim dokazima – iskazima svjedoka S. Ko., N. B., S. Kr., ali i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta. Takođe, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Osnovni sud nije prihvatio iskaz svjedoka R. M., s obzirom na činjenicu da se apelant nalazio s njim u automobilu i s obzirom na njihov drugarski odnos, smatrajući da predmetni iskaz sadrži dijelove očigledno usmjerene na izbjegavanje bilo kakvog tereta za apelanta, kao i da postoji lična zainteresovanost navedenog svjedoka da se predmetni događaj prikaže kao bezazlena pošalica. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je apelant bio uračunljiv i da je predmetno krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan da navedenom ozbiljnom prijetnjom nakon dva pucnja iz pištolja (plašljivca što oštećeni u trenutku pucanja nije znao) može ugroziti bezbjednost oštećenog, kao i da je htio nastupanje takve posljedice. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud dao dovoljno argumenata zašto je prihvatio dokaze optužbe i dao ocjenu kako pojedinačnih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je drugostepeni sud razmotrio i ocijenio sve relevantne prigovore žalbe na prvostepenu presudu, uključujući i prigovore činjeničnog karaktera, dajući pri tome jasne i detaljne razloge o njihovoj neosnovanosti, inkorporirajući u svoje obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju prvostepene presude u segmentu ocjene dokaza provedenih na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

48. Nadalje, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti Krivični zakonik kao blaži zakon u odnosu na Krivični zakon, ukazujući pri tome na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud primijenio krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja konkretnog krivičnog djela, kao i da nije našao da je Krivični zakonik blaži zakon koji bi sud trebao primijeniti u konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenicu da prijedlog oštećenog za krivično gonjenje ipak postoji i uzimajući u obzir mjere kazni propisane za predmetno krivično djelo u Krivičnom zakonu i Krivičnom zakoniku. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da se iz zapisnika o saslušanju oštećenog jasno vidi da je oštećeni izjavio da traži krivično gonjenje apelanta, a čime je odgovoreno na prigovor primjene blažeg zakona. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je oštećeni svoj stav da traži krivično gonjenje apelanta sasvim jasno i određeno ponovio i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom nakon stupanja na snagu Krivičnog zakonika, te da je u konkretnom slučaju primijenjen Krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela jer Krivični zakonik koji je stupio na snagu nakon izvršenja djela nije blaži zakon s obzirom na to da za isti oblik krivičnog djela predviđa veći posebni maksimum kazne zatvora. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odgovorili na pitanje zašto je primjena odredbi Krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela povoljnija za apelanta, za šta su dali detaljne, jasne i precizne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

49. U odnosu na apelantove navode da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen zakonski uslov za izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je taj sud na osnovu člana 62, a u vezi sa članom 56 Krivičnog zakona apelantu izrekao mjeru bezbjednosti oduzimanje predmeta. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da pucanje iz pištolja jeste bilo, uz verbalnu prijetnju, u funkciji zastrašivanja oštećenog, te da je, kako je to zaključio Okružni sud, prvostepeni sud pravilno izrekao navedenu mjeru bezbjednosti. Ustavni sud, takođe, uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da se apelantov prigovor da drugostepena presuda nije dala validno obrazloženje ne može podvesti pod povredu Krivičnog zakona prema odredbama člana 312 tačka d) ZKPRS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene mjere bezbjednosti, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen materijalno-pravni propis prilikom izricanja mjere bezbjednosti.

50. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Konačno, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, kao i budući da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili primjenu Krivičnog zakona kao blažeg zakona u konkretnom slučaju, te odluku o izrečenoj mjeri bezbjednosti. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1624/18 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio