Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-452/18 (A. K.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Imunitet
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivična optužba - utvrđivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-452/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 452/18, rješavajući apelaciju Anesa Kurbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anesa Kurbegovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anes Kurbegović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Edina Rešidović i Aida Beganović-Handanagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mu odgodio izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 452/18 od 27. februara 2018. godine kojom je apelantov zahtjev odbio (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine kojom je, između ostalih optuženih, apelant proglašen krivim za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima razbojništvo iz člana 233. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u odnosu na tačku 8. izreke presude, u daljnjem tekstu: KZRS) i razbojništvo iz člana 233. stav 2. KZRS u vezi sa članom 20. KZRS ( u odnosu na tačku 9. izreke presude), pa ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

6. Naime, apelant je proglašen krivim što je zajedno sa 11 imenovanih optuženih lica, kao i drugih neimenovanih i u ovom predmetu neoptuženih lica postao pripadnik međusobno povezane i organizirane grupe ljudi u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, koja je organizirana s ciljem da međusobnim povezivanjem i dogovaranjem, povezivanjem i dogovaranjem sa drugim licima i samostalno organiziraju, pripremaju i vrše djela koja u međusobnoj povezanosti radnji i posljedica imaju obilježja krivičnih djela propisanih KZBiH, KZFBiH i KZRS, koje po strukturi pripadnika grupa, te strukturi i posljedicama krivičnih djela koja vrše nadilaze granice entiteta u BiH i međunarodne granice BiH u smislu člana 7. stav 2. tačka b. Zakona o Sudu BiH [...]. Tako je apelant proglašen krivim da je na način opisan pod tačkom 8. izreke presude (tačka 9. izmijenjene optužnice, zajedno sa Mladenom Mičićem) pristupio grupi za organizirani kriminal radi izvršenja krivičnog djela razbojništvo na štetu „Pavlović internacional banke“, da su prethodno pripremili potrebnu opremu i oružje, da su na osnovu informacija koje su dobili od Slaviše Borasa i Mladena Mičića prikupili saznanja o načinu i vremenu transporta novca, da su na način opisan u presudi pripremili zasjedu, te su navedene uloge pripadnika grupe, između ostalih, L2 je imao zadatak da osmatra prilazni put, te je tu informaciju, nakon što je uočio vozilo sa novcem, proslijedio telefonom R.S., koji je obučen u karakterističnu odjeću radnika na održavanju putova naredio vozaču vozila, kojim su upravljala dva radnika „Pavlović internacional banke“, da stane da bi u to vrijeme sa bočnog pristupnog šumskog puta automobilu prišli apelant, M.M. i M.V. i pod prijetnjom vatrenim oružjem i upotrebom fizičke snage savladali i vezali radnike banke sredstvima za vezivanje, te ih zajedno sa njihovim vozilom prevezli na ranije dogovoreno mjesto u šumi pored putne komunikacije, gdje su otuđili novac u navedenom iznosu, nakon čega su se udaljili u pravcu Sarajeva, podijelili otuđeni novac, te sa tog mjesta organizirano, uz pomoć Nikole Berjana, došli do granice BiH, gdje su prešli u Republiku Srbiju, nakon čega su izvršili utrošak otuđenog novca, ulažući u nekretnine i drugo. Pod tačkom 9. izreke presude (tačka 10. izmijenjene optužnice) je opisano da je apelant pristupio organiziranoj grupi, u smislu člana 1. stav 20. KZ, koju je organizirao E.D., te da su po prethodnom dogovoru 9. novembra 2005. godine, nakon što je E.D. od njemu poznatog lica dobio dojavu da transport novca iz Sarajeva kreće u Novu banku Istočno Sarajevo, sa unaprijed podijeljenim zadacima, krenuli iz apelantovog stana u Sarajevu s namjerom da vozilo presretnu, da iz njega otuđe novac, pa su dalje opisane preduzete radnje optuženih, između ostalih apelanta, izvršene s namjerom da otuđe novac, prijetnja oružjem radnicima banke i pucanje iz oružja u šoferšajbnu (M.M.), upotreba vatrenog oružja zaštitara s namjerom da se odbrane od napada, te da je u toj razmjeni vatre L2 zadobio prostrijelnu ranu ruke, a da su apelant i ostali navedeni pobjegli sa lica mjesta na način opisan u presudi.

7. U obrazloženju presude je navedeno da su optužnicom bila obuhvaćena ukupno 32 lica zbog više krivičnih djela navedenih u optužnici, propisanih KZBiH, KZFBiH i KZRS. U prvostepenoj presudi su obrazloženi razlozi za spajanje i razdvajanje postupka u odnosu na određena optužena lica (str. 34-39). U tom smislu je, između ostalog, u presudi navedeno da je po prijedlogu Tužilaštva BiH Sud BiH donio odluku o razdvajanje postupka u odnosu na određene optužene, jer su ti optuženi sa Tužilaštvom BiH sklopili sporazum o priznanju krivice. Zatim su navedene apelantove završne riječi. Tako je na strani 46 navedeno da je apelant prigovorio na iskaz svjedoka L-2, dodajući da je svjedok Damir Gonđić naveo da je sa njim kontaktirao neki Anes, ali da to nije lice prisutno u sudnici. Odbrana je isticala da nije poznato po čijoj naredbi je vršeno vještačenje, gdje su bili pohranjeni predmeti iz auta, pa je dokaz T-82 nezakonit, te da nije van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Apelant je u završnoj riječi dodao da nije istina da je svjedok Sead Trepalovac potvrdio navode optužnice.

8. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je svjedok L-2 imao mjere zaštite, da je svjedočio na glavnom pretresu putem videokonferencijske veze iz Višeg suda u Beogradu, kao i da je odluka o davanju imuniteta ovom svjedoku (iako interna tužilačka odluka) dostavljena odbranama optuženih (zbog unakrsnog ispitivanja koje je trebalo da uslijedi nakon direktnog).

9. Od strane 56 Sud BiH je ukazao na prigovore na dokaze, navodeći da su branioci optuženih tokom cijelog postupka prigovarali na gotovo svaki dokaz koji je prezentiran. U paragrafu 158. Sud BiH je naveo da su apelant i ostali navedeni optuženi prigovorili na zakonitost dokaza Tužilaštva T.95-akt Okružnog tužilaštva Banja Luka - Odjeljenje za istragu i bezbjednost (navedenog broja i datuma) sa prilozima: zapisnik o prikupljanju izjave od svjedoka Seada Trepalovca od 23. novembra 2009. godine, zapisnik o vraćanju predmeta, potvrda o otpustu lica lišenog slobode Seada Trepalovca i drugi, te da su odbrane navele da je evidentno da je navedeno lice imalo status osumnjičenog i da je tužilac bio dužan da navede koji dio njegovog iskaza iz istrage je kontradiktoran iskazu sa glavnog pretresa. Sud BiH je ukazao da je, suprotno navodima branilaca, kao dokaz T.95 uložen zapisnik o prikupljanju izjave od svjedoka Seada Trepalovca, kao i drugi dokumenti, među kojima i potvrda o otpustu lica lišenog slobode. Navedeno lice se ne spominje ili tretira kao osumnjičeno ni u jednom od spomenutih, odnosno uloženih dokaza, nego kao svjedok, kako je saslušan i na glavnom pretresu, kada mu je tužilac predočio izjavu koju je dao 23. novembra 2009. godine (T.95), te ukazao na određene razlike u njegovom kazivanju tada i na glavnom pretresu i dao mu priliku da ih objasni, a što je svjedok i uradio. S tim u vezi, njegov iskaz od 23. novembra 2009. godine pravilno je, a suprotno navodima branilaca, uložen kao dokaz, u skladu sa odredbom člana 273. stav 1. ZKPBiH.

10. Također, Sud BiH je, odlučujući o prigovorima odbrana - (konkretno) zakonitosti pribavljanja dokaza T.140 - zapisnik o saslušanju svjedoka L2 od 30. januara 2013. godine u vezi sa navodima odbrane (Bojana Cvijana) da je zapisnik sačinjen protivno odredbi člana 151. stav 2. ZKP, odnosno da ga je sačinilo ovlašteno službeno lice u svojstvu zapisničara, ukazao na član 151. stav 2. ZKP. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju u uvodu zapisnika jasno naznačeno da je on sastavljen „na lokaciji na teritoriji opštine Zvornik, BiH, poznatoj OSL SIPA-e“, dakle, van službenih prostorija, pa činjenica da je ovlašteno službeno lice ujedno i zapisničar ne čini predmetni zapisnik nezakonitim s obzirom na to da zakon dozvoljava takvo postupanje baš u takvim slučajevima.

11. U paragrafu 167. Sud BiH je naveo da je apelant prigovorio dokazu Tužilaštva T-82, navodeći da nije poznato po čijoj je naredbi vršeno vještačenje, kao i gdje su bili pohranjeni predmeti iz auta. Sud BiH je najprije ukazao da se, ustvari, radi o dokazu T-94, koji je na glavnom pretresu izložio vještak Munib Dedović, koji je sačinio predmetni nalaz i mišljenje, te detaljno izložio svoj nalaz na glavnom pretresu, a koji je odbrana imala priliku osporiti, što je propustila da učini, te je ove navode odbio kao neosnovane.

12. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, posebno osvrnuo na iskaze svjedoka koji su dobili imunitet (Anđelka Veljančića i L2), odnosno na iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice (bliže opisano na str. 85-92. presude), ukazujući pri tome na teorijske standarde u vezi sa statusom navedenih svjedoka, te dovodeći ih u kontekst prakse Ustavnog suda, ali ukazujući da je prilikom davanja iskaza ovih svjedoka ocijenio njihovo držanje i ponašanje, da je ocijenio konzistentnost njihovih iskaza u sudnici, uporedio činjenice o kojima je pojedini svjedok svjedočio sa činjenicama koje su iznijeli drugi svjedoci, te sa utvrđenim materijalnim dokazima a sve kako bi utvrdio da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima. U suštini, u ovom dijelu se Sud BiH, uglavnom, bavio iskazom svjedoka Veljančića. Također, pozivajući se na odredbe ZKP, kao i na navode odbrane da je „imunitet određenim svjedocima od tužioca dat kada su imali status osumnjičenih lica“, Sud BiH je naveo (paragraf 207) da zakon propisuje da se imunitet daje svjedoku, a u praksi se vrlo često dešava da se imunitet daje i licu koje je bilo osumnjičeno, da bi nakon toga dobilo status svjedoka i imunitet, jer tužilac određuje procesni položaj određenog lica u postupku. U paragrafu 222. Sud BiH je, također, naveo da je imao u vidu razlike u iskazima ovih svjedoka datim na glavnom pretresu i u istrazi, što je pojasnio.

13. Na strani 94. Sud BiH je naveo relevantne odredbe materijalnog prava, ukazujući šta je Tužilaštvo trebalo da dokaže. U svjetlu navedenog Sud BiH je potom elaborirao na detaljan način pojedine tačke (izmijenjene) optužnice u odnosu na svakog optuženog, te je Sud BiH, razmatrajući prvu tačku izreke presude (koja se nije odnosila na apelanta), u paragrafu 296. naveo da je svjedok L2 na glavnom pretresu (8. jula 2015. godine) odstupio od svoje izjave koju je dao u istrazi, te da je tada naveo da mu nije ništa poznato (u vezi sa pokušajem ubistva Đorđa Ždrale), pa je, pojašnjavajući razlike u iskazima, naveo da je do razlika došlo manipulacijom istražitelja SIPA-e, pri čemu je naveo da ga postupajući tužilac lično nije ucjenjivao. Međutim, Sud BiH je naveo da nije mogao prihvatiti ovakav navod svjedoka zbog nekoliko razloga (paragraf 297). Prije svega, svjedoku je dat imunitet od krivičnog gonjenja, te u tom smislu prilikom davanja izjave u istrazi nije imao nikakav motiv da lažno svjedoči ili da govori neistinu zbog eventualnog straha od procesuiranja. Nadalje, svjedok na glavnom pretresu nije znao jasno i argumentirano objasniti zašto njegov iskaz iz istrage nije tačan, nego je uporno navodio da je na njega vršen pritisak da kaže nešto što nije istina. Međutim, ako se uzme u obzir da je svjedok prilikom davanja izjave u istrazi navodio činjenice koje su samo njemu lično bile poznate, jer je neposredni učesnik predmetnih događaja, i da je njegov iskaz u potpunoj saglasnosti sa iskazima drugih svjedoka na koje se nadovezuje, jasno je da je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka iz istrage, a ne sa glavnog pretresa, jer je taj njegov iskaz (na glavnom pretresu) očigledno bio usmjeren na to da izbjegavanjem odgovora na postavljena pitanja ili negiranjem prethodnog iskaza diskreditira iskaze drugih svjedoka u čemu, svakako, zbog navedenih razloga nije uspio.

14. U odnosu na tačku 8. izreke presude, Sud BiH je naveo šta je optuženima (apelantu i Mladenu Mičiću) stavljeno na teret optužnicom, te šta je bila obaveza Tužilaštva da dokaže u odnosu na apelanta. Sud BiH je naveo da je bilo nesporno da se desilo razbojništvo na štetu „Pavlović internacional banke“ navedenog dana, što proizlazi iz materijalne dokumentacije koju je sud naveo u paragrafu 548, a što su potvrdili i svjedoci navedeni u paragrafu 549, radnici banke. Osim radnika banke, Sud BiH je imao u vidu iskaze svjedoka Nikole Berjana, L2, Slaviše Bovara, koji su svjedočili o predmetnom događaju, čije izjave je Sud BiH naveo u par. 558-560. Sud BiH je naveo izjavu svjedoka L2 iz istrage od 30. januara 2013. godine. Također, Sud BiH je naveo da je svjedok na glavnom pretresu negirao sve što je naveo u iskazu od 30. januara 2013. godine, te da je naveo da ostaje kod izjave sa glavnog pretresa, da je zapisnik od 30. januara sačinjen u njegovom stanu, o čemu ima videozapis. Dalje, nakon što je utvrdio da se događaj desio onako kako je to navedeno u izmijenjenoj optužnici, Sud BiH je utvrdio apelantove radnje (i Mladena Mičića, paragraf 561) uzimajući u obzir sve dokaze i Tužilaštva i odbrane. U odnosu na apelanta i navod da je neposredno učestvovao u događaju, Sud BiH je imao (osim navedenih dokaza) u vidu iskaz svjedoka L2 ( paragraf 566. i dalje). Pri tome Sud BiH je naveo da je u zapisniku u istrazi svjedok L2 jasno i detaljno naveo apelantovu ulogu, da su se dogovori odvijali u njegovom stanu, da je prilikom razbojništva vozio vozilo. Iako je na glavnom pretresu svjedok L2 (jednako kao i svjedok Srpko Ružić) negirao sve što je ranije rečeno, Sud BiH je ustanovio da se ima pokloniti vjera iskazu svjedoka L2 iz istrage, jer je ona detaljna, precizna i potkrijepljena iskazima svjedoka koje sud navodi (paragraf 567- iskazima radnika banke prema kojima je izvršeno razbojništvo, kao i Nikole Berjana, koji je bio u pratnji i Slaviše Bobara). Dakle, Sud BiH je zaključio da se iskazu ovog svjedoka iz istrage u cijelosti ima pokloniti vjera, uključujući dio koji se odnosi na apelanta iako apelantovu krivicu ne temelji samo na iskazu ovog svjedoka nego i na drugim potkrepljujućim iskazima (radnika banke, svjedoka Berjana i Bobara), te je Sud BiH ustanovio da je van razumne sumnje dokazano da je apelant neposredni izvršilac krivičnog djela. U ovom dijelu Sud BiH je ukazao i na iskaz svjedoka Veljančića (ko je učestvovao u krivičnom djelu i navođenje detalja krivičnog djela, te da je apelant kupio „audi“ novcem iz ovog djela, dokaz OI-8). Dalje je Sud BiH naveo da je imao u vidu iskaz svjedoka odbrane Ružića, ali da ga nije mogao prihvatiti, jer nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom i osporen je saglasnim iskazima drugih svjedoka (paragraf 568). Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama (i Mladena Mičića), i to kao neposrednog izvršioca, koji je postupao sa umišljajem, kao pripadnik grupe, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništvo iz člana 233. KZRS.

15. U odnosu na tačku 9. izreke presude, sud je opet ukazao šta je apelantu stavljeno na teret optužnicom i šta je bio zadatak Tužilaštva da dokaže (u odnosu na apelanta da je pristupio organiziranoj grupi ljudi, da je bio u automobilu koji je presreo vozilo kojim je vršen transport novca i da je izašao iz vozila i pokušao da izvrši razbojništvo). Tako je sud na osnovu materijalne dokumentacije ustanovio da je došlo do pokušaja razbojništva na štetu „Nove banke“ (paragraf 574), a što je potvrđeno i iskazima svjedoka (Seada Trepalovca i drugih navedenih u paragrafu 575), dok je detalje o organizaciji i pripremi ovog krivičnog djela i ulogama pojedinih lica dao svjedok L2. U vezi sa ovom tačkom, Sud BiH je naveo iskaz svjedoka L2 (iz istrage od 30. januara 2013. godine), pa dalje iskaze ostalih saslušanih svjedoka (u čijim iskazima je ustanovio potvrdu o ranjavanju L2, a potvrdu iskaza L2 Sud BiH je našao i u iskazima radnika banke i svjedoka koju su se zatekli u obližnjem kafiću, te koji su svjedočili o pokušaju razbojništva, kao i u materijalnoj dokumentaciji navedenoj i u paragrafu 588).

16. Sud BiH je ustanovio da se pokušaj krivičnog djela desio onako kako je navedeno u optužnici, te je bio obavezan da utvrdi apelantovu krivicu, pa je, osim iskaza navedenih svjedoka i materijalne dokumentacije, imao u vidu iskaze svjedoka Damira Gondžića i Seada Trepalovca, pri čemu je imao u vidu da su ova dva svjedoka, jednako kao i svjedok L2, promijenili svoje iskaze iz istrage na glavnom pretresu na način da su pokušali umanjiti ili negirati apelantovu krivicu. Međutim, sud je naveo da je poklonio vjeru njihovim navodima iz istrage u onim dijelovima u kojima su odstupali od ranije date izjave, dok je u ostalom dijelu sud imao u vidu iskaz dat na glavnom pretresu (paragraf 589. i dalje). Sud BiH je naveo izjavu Damira Gondžića, koji je na glavnom pretresu naveo da lice kojem je predao auto (koji je korišten za pljačku banke) nije apelant. Sud BiH je naveo i izjavu svjedoka Seada Trepalovca, koji je, također, navodio da mu je iskaz iz istrage nametnut, a u paragrafu 592, između ostalog, Sud BiH ukazuje na dokaze (T-94), nalaz daktiloskopskog vještačenja koji je usmeno obrazložio vještak Munib Dedović iz kojeg proizlazi da daktiloskopski trag pronađen na kesi u autu (koji je korišten prilikom pljačke) pripada svjedoku Trepalovcu.

17. U paragrafu 594. Sud BiH je naveo da je bio obavezan utvrditi apelantovu krivicu pri čemu je imao u vidu iskaz svjedoka L2, koji je detaljno opisao apelantovu ulogu, a koji je potvrđen materijalnim dokazima i iskazima drugih svjedoka, među kojim je svjedok „Berjan (da je prevozio ranjenog L2, da mu je Ružić rekao da je [apelant] učestvovao), Avdića (da je L2 bio ranjen i da je došao kod njega u stan), ali i iskazom svjedoka Damira Gondžića da je upravo [apelant] od njega uzeo vozilo koje je kasnije bilo korišteno prilikom pokušaja razbojništva. Da postoji neupitna povezanost sa predmetnim automobilom, potvrđeno je i na osnovu činjenice da je u njemu pronađen trag papilarne linije rođaka [apelanta] Seada Trepalovca za koji je svjedok Trepalovac rekao da zasigurno nije taj koji je trag (PVC vreću na kojoj je nađen trag ) smjestio u navedeno vozilo, te da je to vjerovatno uradio [apelant]“.

18. Dakle, Sud BiH je na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da je apelant, kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, pokušao učiniti krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. KZRS, postupajući sa umišljajem.

19. Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine kojom je odbilo kao neosnovanu žalbu Tužilaštva i apelanta (i ostalih navedenih optuženih lica), dok je žalbu određenih optuženih djelomično uvažio.

20. U obrazloženju presude, razmatrajući prigovore odbrana koji se odnose na nezakonitost dokaza na strani 26. drugostepene presude, Apelaciono vijeće je razmotrilo da li je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je koristilo iskaze svjedoka „pokajnika“, te svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, a čije iskaze su upravo i problematizirale odbrane koje su osporavale kredibilitet svjedoka kojim je dodijeljen imunitet (Veljančić i L2). Apelaciono vijeće je, također, ukazalo da su odbrane imale stav da su tvrdnje ovih svjedoka samo indicije, koje nisu potvrđene materijalnim dokazima na koji način je došlo do bitnih povreda odredaba ZKP (člana 297. stav 1. tač. i), k) i d)). Ispitujući navedene prigovore u odnosu na svjedoke koji imaju imunitet, između ostalog (paragraf 93), Apelaciono vijeće je ustanovilo da se imunitet može dati licima koja su u početnoj fazi postupka bila tretirana kao osumnjičena, te da se pod određenim uvjetima iskazi takvih lica mogu koristiti kao relevantni dokazi pri utvrđivanju krivice optuženih. Nadalje, Apelaciono vijeće se bavilo kredibilitetom svjedoka Veljančića, pa svjedocima koji su zaključili sporazume, ali je, na kraju, zaključilo da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza tih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku (na glavnom pretresu su bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju odbrana) ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza koje su dali drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pored toga je navedeno da su iskazi navedenih svjedoka prvo dovedeni u vezu, a potom i ocijenjeni s drugim dokazima objektivne prirode.

21. U odnosu na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Sud BiH je te navode sveo na osporavanje svih bitnih činjeničnih utvrđenja u pogledu učešća svih optuženih u inkriminiranim radnjama za koje su proglašeni krivim uz tvrdnju o navodnom nedostatku dokaza. Apelaciono vijeće je raspravilo i žalbene prigovore apelantove odbrane (i Mladena Mičića) u odnosu na tačku 8. i (samo apelanta) 9. izreke prvostepene presude (bliže opisano na str. 73-76). Apelaciono vijeće je navelo da, kako apelantova odbrana u žalbi jedinstveno opovrgava činjenično stanje za tač. 8. i 9, to će vijeće prvenstveno dati jedinstven odgovor na takve navode apelantove odbrane za obje tačke (potom je izložena žalba i zaključci u vezi s njom u odnosu na optuženog Mladena Mičića za tačku 8. izreke presude). Apelaciono vijeće je navelo da apelantova odbrana, u suštini, činjenično stanje za tač. 8. i 9. izreke pobijane presude osporava putem teze da je prvostepeni sud trebalo da uzme u obzir iskaze svjedoka, prvenstveno L2, pa i Seada Trepalovca, koji su dati na glavnom pretresu, a ne iskaze iz istrage, s obzirom na to da su takvi iskazi, prema tvrdnjama žalbe, dati pod pritiskom pripadnika SIPA-e. Kao posebno pitanje se pokreće i navodno „vještačenje” vještaka Muniba Dedovića, čiji se iskaz sadržajno uopće ne spominje u presudi iako on, prema stavu žalbe, ukazuje na nezakonitost ovog dokaza koji je sud prihvatio, ali na kome se ne može zasnovati sudska odluka s obzirom na to da ga nije sastavio ovlašteni sudski vještak, već obični svjedok - zaposlenik MUP-a Kantona Sarajevo, prilikom tehničkog pregleda vozila „Nissan Terano".

22. Apelaciono vijeće je ustanovilo da su izneseni prigovori neosnovani. Prije svega, što se tiče samog pitanja vrijednosti iskaza svjedoka koji imaju imunitet, Apelaciono vijeće je, kako je navelo, ukazalo na za to relevantne paragrafe iz presude. Nadalje, u pogledu sporne situacije u vezi sa promjenom iskaza svjedoka L2, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je isti svjedok na zapisniku u istrazi jasno i detaljno naveo koju je ulogu imao apelant u izvršenju ovog krivičnog djela opisanog pod tačkom 8. izreke pobijane presude. U ovakvoj situaciji, kada je svjedok na glavnom pretresu negirao sve navedeno iz ranijeg iskaza (u kojem je inkriminirao apelanta), a kada je takva izjava detaljna, precizna i potkrijepljena iskazima drugih svjedoka, u konkretnom slučaju radnika banke, onda je nesporno da se takvom iskazu ima pokloniti vjera, a sve naknadne izmjene treba smatrati pokušajem umanjivanja krivice optuženog lica. Pri tome kod donošenja ovakvog zaključka Apelaciono vijeće je naročito ocijenilo činjenicu da pretresno vijeće apelantovu krivicu nije temeljilo samo na iskazu ovog svjedoka nego na svim drugim potkrepljujućim dokazima, i to iskazima radnika banke, svjedoka Nikole Berjana i Slaviše Bobara, te je ustanovilo da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio predmetne inkriminacije. Zbog navedenog, žalbeni prigovori odbrane nisu mogli dovesti do drugačijeg utvrđenja, te je očigledno da su oni usmjereni na pokušaj potenciranja iskaza svjedoka L2 koji odgovara tezi odbrane, te obezvređivanja onog iskaza koji je jasan, detaljan i precizan, a koji nesumnjivo inkriminira apelanta.

23. U pogledu prigovora koji se tiču zakonitosti dokaza T.94 - fotodokumentacija daktiloskopskog vještačenja, Apelaciono vijeće je navelo da se prvostepena presuda očitovala u paragrafu 157 u kojem je navedeno da na prvoj stranici fotodokumetacije jasno stoji da je forenzičko vještačenje izvršio vještak Munib Dedović, koji je načinio i fotografije koje su njegov sastavni dio. Apelaciono vijeće smatra da je nesporno da je dokumente pod nazivom „Daktiloskopsko vještačenje“, pismeni nalaz vještačenja od 17. januara 2006. godine, te dopunu tog nalaza i mišljenja od 2. oktobra 2009. godine (T-94) izvršio Munib Dedović, postupajući kao zaposlenik Odjeljenja za kriminalističku tehniku, forenziku i KDZ (Sektor kriminalističke policije MUP-a Kantona Sarajevo), kako je i sam svjedok potvrdio. Dakle, on je na prikupljenim tragovima, tj. izuzetim predmetima prilikom pretrage vozila marke “Nisan Terano”, proveo daktiloskopsko ispitivanje spornog materijala radi izazivanja latentnih tragova papilarnih linija, da bi u predmetnoj dopuni nalaza i mišljenja naveo da je Sead Trepalovac prouzrokovao trag papilarnih linija navedenog broja, pronađen i fiksiran na PVC kesi, kažiprstom lijeve ruke. S tim u vezi, kako je navelo Apelaciono vijeće, evidentno je da su predmetni uviđaj vršili krim-inspektori i krim-tehničari, dakle, ovlaštena službena lica, što je sve dokumentirano, prosljeđujući prikupljeni sporni materijal na dalja postupanja i ustaljene procedure Sektoru kriminalističke policije, čiji je zaposlenik bio svjedok Munib Dedović. Apelaciono vijeće je navelo da je postupanje ovlaštenih službenih lica regulirano odredbom člana 236. ZKP Federacije Bosne i Hercegovine (Uviđaj i vještačenje), koji je citirao. Apelaciono vijeće je zaključilo da odbrana nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi ukazala na nesumnjiv zaključak da se u konkretnom radi o nezakonitom dokazu, koji je proistekao iz nezakonitih procedura i postupanja. U konačnici, prvostepeni sud svoju odluku o krivici nije zasnovao u odlučujućoj mjeri na ovom dokazu.

24. Apelaciono vijeće je dijelilo identične stavove i u pogledu tačke 9. izreke pobijane presude, nalazeći, a nasuprot navodima odbrane, da svjedoci Samir Gondžić i Sead Trepalovac, jednako kao i svjedok L2, na glavnom pretresu u određenoj mjeri mijenjaju svoje iskaze na način da nastoje umanjiti ili potpuno negirati apelantovu krivicu. Međutim, kako su njihovi iskazi iz istrage detaljni, jasni, saglasni, potkrijepljeni materijalnim dokazima, pri čemu nisu dati uvjerljivi razlozi zbog kojih ne bi trebalo prihvatiti iskaze iz istrage, odnosno nisu dati razlozi zašto su ovi svjedoci naknadno promijenili svoje iskaze date u istrazi. Stoga je valjalo pokloniti vjeru onome što su svjedoci naveli u istrazi, kako je to prvostepeno vijeće i učinilo. Po mišljenju Apelacionog vijeća, navedeno odbrana pokušava bezuspješno osporiti žalbenim prigovorima, tvrdeći da su raniji iskazi rezultat pritiska, izmišljotina i laži, ne dajući konkretne dokaze kojima potkrepljuje takve navode kojima se ruši kredibilitet ovlaštenih lica koja su uzimala iskaz od svjedoka, a koja zasigurno nisu imala nikakav motiv da iznude iskaze na apelantovu štetu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je presuda o njegovoj krivici donesena na nezakonitim dokazima (nezakonit način dobijanja dokaza, upotrebe, kao i nezakonito davanje imuniteta svjedoku i drugo, što detaljno obrazlaže), ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i povredu principa in dubio pro reo, da odluka nije obrazložena, kao i da je na apelanta prebačen teret dokazivanja, što obrazlaže detaljno u apelaciji. U odnosu na nezakonitost dokaza, apelant ukazuje da je svjedok L2 rekao na glavnom pretresu da su ga pripadnici SIPA-e ucjenjivali da da „lažnu izjavu“ u istrazi, na koju se sud oslonio prilikom donošenja presude, da je ono što govori pred sudom tačno. S tim u vezi, navedeno je da su pripadnici SIPA-e ispitivali apelanta u njegovoj kući u Loznici (Republika Srbija, suprotno članu 3. Zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu), a u zapisniku je navedeno u Zvorniku, da je izjavu sačinilo ovlašteno službeno lice, a ne zapisničar (suprotno ZKP), te da se radi o iznuđenom iskazu, suprotno članu 10. ZKP. Apelant ukazuje i da je iskaz dat u Beogradu iznuđen, te da su prilikom davanja iskaza bili prisutni pripadnici SIPA-e (isti oni koji su ranije od njega uzeli izjavu). Nadalje, apelant ukazuje da je, suprotno odredbi člana 273. ZKP, ova izjava uvedena u dokaze, da sud nije ispitao zakonitost iskaza koji je svjedok dao u toku istrage, da je već nakon prvog tužiočevog pitanja i odgovora svjedoka L2 njegova izjava iz istrage u cijelosti pročitana. Nadalje, apelant navodi i detaljno objašnjava da je svjedoku L2 nezakonito dodijeljen imunitet, jer ZKP propisuje samo mogućnost da se imunitet da svjedoku, dok je L2 bio osumnjičen u navedenom predmetu, te s tim u vezi problematizira i zaključak Suda BiH. Nadalje, apelant problematizira sadržaj odluke o davanju imuniteta svjedoku L2. Nadalje, apelant navodi da iskaz svjedoka L2 nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom, a da ga Sud BiH koristi, upućujući na paragraf 549. prvostepene presude (i na ostale relevantne par. 548, 550, 551. i 556) i ukazujući na „krajnje arbitraran“ navod suda, jer su svi navedeni svjedoci (osim svjedoka Berjana) radnici banke i niti jedan nije doveo apelanta u vezu sa izvršenjem razbojništva. Nadalje, apelant ukazuje da ni svjedok Berjan, niti svjedok Bobar nisu ukazivali na apelanta kao učesnika događaja, a sud ih, ipak, tretira kao potkrepljujuće dokaze iskaza svjedoka L2 (paragraf 567. prvostepene presude). Također, apelant navodi da iskaz svjedoka Veljančića iz istrage na koji se ukazuje u navedenom paragrafu 567. (OI8) nikada nije dostavljen apelantu, koji je na glavnom pretresu, upitan da li poimenično poznaje određena lica, naveo: „Ne znam te ljude.“ U odnosu na tačku 9. izreke presude, apelant osporava zaključak suda i dokaze iz kojih je izveden zaključak o apelantovoj krivici. Dalje, apelant u apelaciji detaljno analizira iskaze svjedoka na koje se sud pozvao (koji, po njegovom mišljenju, ne spominju apelanta), te navodi da izjava svjedoka Berjana iz istrage, koja je navedenom svjedoku predočena na pretresu, nije uvedena kao dokaz, te dalje ukazuje na praksu Suda BiH u vezi sa navedenim. Također, apelant ukazuje na nezakonito prepoznavanje apelanta u sudnici od ovog svjedoka, suprotno članu 85. ZKP. Dalje, apelant analizira iskaze svjedoka Gondžića i Trepalovca (koji su, također, mijenjali iskaz na glavnom pretresu) i ocjenu ovih iskaza od suda, pri čemu apelant još detaljno ukazuje na njihovu nezakonitost, što je objašnjeno na tri stranice apelacije. Nadalje, apelant veoma detaljno osporava zakonitost dokaza T-94, nalaz daktiloskopskog vještačenja koji je obrazložio vještak Munib Dedović a koji je (kako apelant navodi) naveo da nije bilo naredbe suda ili Tužilaštva za vještačenje, da se ne zna kako je predmet donesen na vještačenje, gdje je poslije vještačenja bio pohranjen nalaz vještačenja, te kako je ponovo, nakon skoro četiri godine, dostavljen na dopunu kada su pronađeni na kesi tragovi Seada Trepalovca, te u vezi sa ovim dokazom apelant ukazuje da je nezakonit iskaz svjedoka Trepalovca iz istrage, kao „plod otrovne voćke“. Dovodeći sve prethodno u vezu sa odlukom suda, apelant dalje navodi da se povreda apelantovog prava ogleda u povredi načela in dubio pro reo, povredi prava na obrazloženu odluku, u proizvoljnoj ocjeni dokaza, prebacivanju dokazivanja na apelanta (da apelantova odbrana nije ponudila niti jedan dokaz da je dokaz T-94 nezakonit, paragraf 267. drugostepene presude). Apelant je kroz navode apelacije ukazao na brojnu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda na koju se pozvao.

b)Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je, prije svega, ukazao da se radi o navodima koji su već isticani i putem žalbe na osporenu prvostepenu odluku o čemu se taj sud očitovao u osporenoj drugostepenoj odluci, a pri kojim navodima ostaje. S tim u vezi je, dalje, navedeno da je postupak prošao sve faze i da je apelant iscrpio pravne lijekove, te da su mu ispoštovana sva prava. Sud BiH je ukazao, referirajući se na relevantne dijelove osporene drugostepene odluke, da se nesporno radi o pravično i zakonito provedenom postupku, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Također, Sud BiH je ukazao na djejstvo odluka, posebno odluka Ustavnog suda kojim apelant, kako je navedeno u odgovoru, pokušava izdjejstvovati nezakonitost dokaza, a time i utvrđenog činjeničnog stanja.

27. Tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani zbog toga što je Sud BiH svoju odluku utemeljio na zakonitim dokazima, koje je ocijenio pojedinačno i zajedno na osnovu kojih je donio zaključak o apelantovoj krivici, bez povrede principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu u relevantnom periodu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Odjeljak 5 - Saslušanje svjedoka Član 81.

Poziv za saslušanje svjedoka (1)Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima.

Član 82.

Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci (1) Ne može se saslušati kao svjedok:

a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,

b) branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja,

c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,

d) maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

(2) Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok, na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 83.

Osobe koje mogu odbiti svjedočenje (1) Svjedočenje mogu odbiti:

a) bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog,

b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog odnosno optuženog. Član 84.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.

(3) Imunitet se daje odlukom glavnog tužitelja BiH.

(4) Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se krivično goniti osim ako je dao lažni iskaz.

(5) Svjedoku se odlukom Suda za savjetnika određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način. Član 151. stav 2.

Obaveza sastavljanja zapisnika (2) Zapisnik piše zapisničar. Samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe ili se radnja preduzima van službenih prostorija organa, a zapisničar se ne može osigurati, zapisnik može pisati osoba koja preduzima radnju.

Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom "direktnog" ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, "nakon čega se prilažu kao dokazni materijal". U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, [...] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedene presude Suda BiH tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

36. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašeni krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Navodi iz apelacije mogu se svesti na navode o temeljenju odluke na nezakonitim dokazima, prvenstveno na iskazu svjedoka kojem je nezakonito dat imunitet, na proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi principa in dubio pro reo, te da odluka nije obrazložena i da je na apelanta prebačen teret dokazivanja.

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

39. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi a zbog kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant problematizira sa aspekta pravičnosti postupka da je Tužilaštvo, suprotno odredbama ZKP, dalo imunitet osumnjičenom licu na čijem iskazu se temelji presuda. Nadalje, apelant problematizira da je sud temeljio presudu na iskazu ovog svjedoka iz istrage, koja je, prema apelantovom mišljenju, nezakonita u formalnom i u materijalnom smislu. Nadalje, apelant navodi da ona nije potkrijepljena niti jednim drugim iskazom (svjedoka ili materijalnim dokazom), odnosno da niko od svjedoka nije ukazivao na apelanta kao izvršioca krivičnog djela. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati ove navode.

42. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji (a to isto su činile odbrane optuženih u postupku pred redovnim sudovima) navodi da je Tužilaštvo dalo imunitet osumnjičenom licu, a imunitet se može dati samo svjedoku, u skladu sa članom 84. ZKP. Na navode odbrane da je imunitet dat osumnjičenom, što po zakonu nije moguće, Sud BiH je naveo da se „u praksi često dešava da se imunitet daje i osobi koja je u jednoj fazi postupka bila osumnjičena da bi nakon toga dobila status svjedoka i imunitet s obzirom na to da tužilac određuje procesni položaj određene osobe u postupku, na šta sud nema utjecaj“. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoje odluke u kojima je konstatirano da je odluka o imunitetu (do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku iz 2018. godine) bila u isključivoj nadležnosti tužioca i da je pravo tužioca da dâ imunitet (član 35. u skladu sa članom 84. ZKP), te da sud nema nikakve mogućnosti da se miješa u navedeno (da se ne bi stalno ponavljao, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom predmetu sagledava član 84. ZKP onako kako je važio u vrijeme donošenja odluka koje su osporene apelacijom).

43. Kada se navedeno dovede u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da redovni sud nije mogao ništa uraditi u vezi sa odlukom Tužilaštva da licu L2 dâ imunitet, jer, prema ZKP, sud nema ovlaštenje da preispituje odluku tužilaštva kome će dati imunitet. Ustavni sud je u predmetu broj U 5/16 prepoznao potrebu da se sud uključi u proces davanja imuniteta (što je učinjeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku iz 2018. godine). S tim u vezi, Ustavni sud je ustanovio da je potrebno ukazati da je u Odluci broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine ( dostupna na www.ustavnisud.ba) našao da je sporno davanje imuniteta bez bilo kakvih ograničenja, te da je ostavio zakonodavcu da uredi institut davanja imuniteta, ukazavši da je neophodno utvrditi za koja krivična djela se daje imunitet, u kojem postupku se ova vrsta imuniteta može koristiti i da poštivanje predviđenih uvjeta treba potvrditi nezavisan i nepristrasan sud. Međutim, u momentu donošenja odluke koju je apelant osporio apelacijom nije bila donesena Odluka broj U 5/16.

44. Dakle, posljedica odluke o davanju imuniteta je svjedočenje L2 (svjedoka koji se pojavio na suđenju protiv apelanta). Ustavni sud primjećuje da su u Glavi VIII ZKP navedene „radnje dokazivanja“, te da je naveden „Odjeljak 5 - Saslušanje svjedoka” koji dalje propisuje uvjete za pozivanje i saslušanje svjedoka, posljedice neodazivanja svjedoka pozivu, kao i odbijanja da svjedoči, navedeno je koja lica ne mogu biti saslušana kao svjedoci i koja lica mogu odbiti svjedočenje, način saslušanja, tok saslušanja i drugo. Dakle, u okviru odredaba o saslušanju svjedoka nalazi se i član 84. koji regulira „pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja”, te je navedeno da će svjedok koji koristi navedeno pravo odgovoriti na pitanja ako mu se dâ imunitet. Također, ono što je važno napomenuti jeste da je svjedok „dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti”, te da se svjedok upozorava da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Dakle, bez obzira na činjenicu koju apelant navodi - da je L2 imao svojstvo osumnjičenog, da se pred sudom pojavio u svojstvu svjedoka, za sud, u skladu sa tada važećim odredbama ZKP, očigledno nije bilo zakonskih smetnji da se on u tom svojstvu i sasluša.

45. Stoga, imajući u vidu konkretan predmet i navode iz apelacije, kao i ranije naveden stav suda (koji je potvrđen drugostepenom presudom u kojoj vijeće, također, nije imalo „dileme da se imunitet može dati osobama koje su u početnoj fazi bile tretirane kao osumnjičena lica“), Ustavni sud smatra da nije potrebno da dalje elaborira ovo pitanje (da li se može ili ne dati imunitet osumnjičenom i da li je takva odluka zakonita u smislu relevantnih odredaba ZKP), jer to samo po sebi nužno ne vodi nezakonitom postupku (vidi odluku Evropskog suda Cornelis protiv Holandije, aplikacija 994/03, od 25. maja 2004. godine).

46. Ustavni sud, u vezi sa navedenim, ukazuje na predmete Evropskog suda u kojim se problematiziralo da do osude aplikanata nisu doveli „obični“ svjedoci, već „zločinci su se pretvorili u doušnike“, jer su umiješani u organizirani kriminal i jer su svjedočili zbog ličnih interesa, u zamjenu za određene prednosti, svjedoci pod imunitetom i slično. Naime, u predmetu Habran i Dalem protiv Belgije (br. 43000/11 i 49380/11, st. 94-96, 17. januara 2017. god.) Evropski sud je ukazao da je osnovna briga Evropskog suda prema članu 6. stav 1. da ocijeni ukupnu pravičnost krivičnog postupka. Njegov zadatak iz člana 19. jeste osigurati poštivanje obaveza koje su preuzele države strane Evropske konvencije. Stoga, uloga Evropskog suda nije da načelno utvrdi da li će posebne vrste dokaza koje su domaći sudovi prihvatili radi utvrđivanja krivice možda biti prihvatljive. Iako član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično saslušanje, on ne propisuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvog, što je prvenstveno pitanje uređenja u nacionalnom zakonodavstvu. Prilikom ocjene Evropski sud će sagledati postupak u cjelini, imajući u vidu prava odbrane, ali i interese javnosti i žrtava da se zločin pravilno goni, a prema potrebi, i prava svjedoka. Također, (vidi, ibid., Habran, tačka 100) Evropski sud je ponovio da upotreba izjava koje svjedoci daju u zamjenu za imunitet ili druge pogodnosti može dovesti u sumnju poštenost postupka protiv optuženog i može pokrenuti ozbiljna pitanja do te mjere da su, po svojoj prirodi, takve izjave otvorene za manipulacije i isključivo radi postizanja prednosti ponuđenih u zamjenu ili zbog lične osvete. Rizik da lice može biti optuženo i suđeno na osnovu neprovjerenih optužbi koje nisu nužno nepristrasne ne smije se, dakle, potcijeniti. Međutim, upotreba ovakvih izjava, sama po sebi, nije dovoljna da bi postupak bio nepravičan (vidi, Evropski sud, odluka Lorsé protiv Holandije od 27. januara 2004, odluka broj 44484/98, i Verhoek protiv Holandije od 27. januara 2004. godine, odluka broj 54445/00). To zavisi od konkretnih okolnosti u svakom slučaju.

47. Primjenjujući navedene principe na konkretan predmet, Ustavni sud primjećuje da apelant apelacijom osporava kako način dobijanja iskaza svjedoka L2 (manipulacija, iznuda, ucjenjivanje od pripadnika SIPA-e koji su vršili pritisak na svjedoka-navedeno u apelaciji), tako i formalnu zakonitost zapisnika (iskaz od 30. januara uzet u Republici Srbiji, a u zapisniku naveden Zvornik, zapisnik postupalo ovlašteno službeno lice, a ne zapisničar i drugo). Apelant u apelaciji navodi da je iznuđivanje iskaza zabranjeno članom 10. ZKP. Nadalje, apelant ukazuje da je Tužilaštvo uvelo u dokaze izjavu svjedoka iz istrage, suprotno odredbi člana 273. ZKP, kao i na obavezu suda da presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Također, apelant navodi da je sud, odbijajući da ispita zakonitost iskaza svjedoka L2 iz istrage (i pored stalnih upozorenja odbrane), iskaz uveo u dokaze i na osnovu takvog dokaza temeljio presudu.

48. Ustavni sud, u vezi sa navedenim, najprije ukazuje na stav Evropskog suda da se u kontekstu krivičnog postupka svi dokazi, u pravilu, moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, to se, naročito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi, Asch v. Austrija, od 26. aprila 1991. god.). Upotreba iskaza dobivenih tokom policijskih ispitivanja i sudske istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije protivna st. 1. i 3. tačka

d) člana 6. Evropske konvencije uz uvjet da je poštivano pravo na odbranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da se suoči sa svjedokom i da ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega bilo dok ovaj daje svoj iskaz ili u kasnijoj fazi postupka (vidi, između ostalih, Lucà protiv Italije, br. 33354/96). Također, Evropski sud je, ispitujući predmete u kojim su iznesene tvrdnje o davanju iskaza „pod prinudom“, ukazao da okolnosti u kojim je dato navodno priznanje policiji zahtijevaju dodatno ispitivanje nadležnih nacionalnih organa, a naročito podrazumijevaju obavezu tih organa da iznesu razloge za prihvatanje navodnog priznanja podnosioca – koje je on naknadno negirao – kao tačnog i autentičnog.

49. Ustavni sud primjećuje da je iste navode koje je apelant iznio pred Ustavnim sudom iznosio i pred redovnim sudom (nesporno je da je iznosio u žalbi). Ustavni sud, također, primjećuje da (imajući u vidu prethodno iznesene stavove Evropskog suda), suprotno navodima iz apelacije, Sud BiH jeste obrazložio zašto je prihvatio iskaz svjedoka L2 iz istrage i zašto nije prihvatio njegov iskaz dat na glavnom pretresu. Pri tome u toku postupka Sud BiH je očigledno posebnu pažnju poklonio iskazima svjedoka koji su dobili imunitet, te je ukazao da je ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima su svjedočili sa činjenicama utvrđenim iz ostalih dokaza, referirao se na razlike u iskazima i drugo. Sud BiH u paragrafu 297. prvostepene presude navodi da je svjedok L2 dobio imunitet od krivičnog gonjenja i da nije imao nikakav motiv da lažno svjedoči ili da govori neistinu zbog eventualnog straha od procesuiranja. Pri tome je Sud BiH naveo da svjedok nije mogao jasno i argumentirano objasniti zašto njegov iskaz iz istrage nije tačan, nego je uporno navodio da je na njega vršen pritisak da kaže nešto što nije istina. Pri tome je Sud BiH u odluci ponavljao da je svjedok u istrazi dao detaljan, jasan i precizan iskaz uz navođenje činjenica koje su samo njemu poznate, da je njegov iskaz u saglasnosti sa iskazima ostalih svjedoka, te je ocijenio da je njegov iskaz na glavnom pretresu bio usmjeren na to da izbjegavanjem odgovora ili negiranjem prethodnog iskaza diskreditira iskaze drugih svjedoka. Ustavni sud je ustanovio da je Sud BiH dao sasvim logično i jasno obrazloženje, koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u vezi sa prihvatanjem iskaza iz istrage svjedoka L2. Navodi o iznudi iskaza ovog svjedoka nisu bili dovoljno uvjerljivi za sud, koji je za to dao uvjerljivo i logično obrazloženje da odbrana daje konkretne dokaze kojima potkrepljuje navode o iznudi, kojima se nastoji srušiti kredibilitet ovlaštenih lica koja su uzimala iskaz od svjedoka, a koja zasigurno nisu imala nikakav motiv da iznude iskaze na apelantovu štetu. Pri tome Ustavni sud primjećuje da se navedeno (jer apelant u apelaciji potencira i nezakonitost iskaza koji je dao u Beogradu, te ga dovodi u vezu sa iskazom od 30. januara 2018. godine) naročito odnosi na iskaz dat u Beogradu, dakle u drugoj državi, i pred dva tužioca (pri tome i na pretresu ovaj svjedok je naveo da ga postupajući tužilac nije ucjenjivao). Nadalje, Ustavni sud ponavlja svoj ranije izneseni stav, da je redovni sud taj koji ima neposredni kontakt sa svjedocima, da prati njihovo svjedočenje i da je u najboljoj poziciji da procijeni svjedoka kako ono što govori, tako i njegovo ponašanje, što utječe na odluku suda prilikom ocjene iskaza svjedoka, a što je Sud BiH, kako je naveo u odluci, nesporno uradio (ocijenio njihovo držanje i ponašanje i ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici, te uporedio ove dokaze sa ostalim i međusobno).

50. Dalje, što se tiče prigovora zakonitosti iskaza svjedoka L2 iz istrage, jer je zapisnik o saslušanju svjedoka potpisalo ovlašteno službeno lice, a ne zapisničar, Sud BiH je ocijenio takve navode (paragraf 160. prvostepene presude u vezi sa prigovorima odbrane optuženog Bojana Cvijana), te je ustanovio da ovaj prigovor nije osnovan, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, odnosno član 151. stav 2. ZKP kojim je propisano da, između ostalog, ako se radnja preduzima van službenih prostorija, zapisnik može pisati lice koje preduzima radnju, a upućujući na konkretan slučaj i uvod zapisnika u kojem je navedeno da je sastavljen „na lokaciji teritorije opštine Zvornik, BiH, poznatoj OSL SIPA-e“. Naime, navedenim je dat odgovor i u odnosu na navode o (ne)zakonitosti navedenog dokaza (kako je apelant naveo da je on sačinjen u njegovoj kući u Srbiji), što je bio isključivi zadatak redovnog suda da utvrdi i što je, po mišljenju Ustavnog suda, i utvrđeno kako je navedeno u prethodnim rečenicama. Dakle, odluka Suda BiH da prihvati iskaz svjedoka L2 dat u istrazi je dovoljno jasna i obrazložena, te su dati jasni razlozi zašto je sud utvrdio da se radi o zakonitom dokazu, koji Ustavnom sudu ne izgledaju proizvoljno, niti su suprotni odredbama ZKP ili garancijama pravičnog suđenja koje daje Evropska konvencija.

51. Osim prethodno navedenog, ukazujući na stav Suda BiH da je iskaz svjedoka L2 (iz istrage) detaljan, precizan i potkrijepljen izjavama drugih svjedoka (radnika banke, ali i drugih, između ostalih svjedoka Berjana i svjedoka Trepalovca), apelant problematizira da iskaz svjedoka L2 ničim nije potkrijepljen u odnosu na njega. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda, koji je, također, ukazao da je svjedok koji je dobio imunitet svjedok na čijem se iskazu može zasnovati odluka, ali pod uvjetima koji daju garanciju pravičnog suđenja. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je odluka o davanju imuniteta svjedoku L2 dostavljena odbrani i to, kako je prvostepeni sud naveo, zato što je slijedilo unakrsno ispitivanje svjedoka. U prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud je utvrdio da je redovni sud dao obrazloženje zašto je prihvatio iskaz svjedoka L2 iz istrage.

52. U vezi sa navedenim, imajući u vidu navode koje apelacija pokreće, Ustavni sud primjećuje da je iskaz svjedoka L2 nesporno potkrijepljen iskazima radnika banke, kao i drugim materijalnim dokazima o načinu izvršenja predmetnog krivičnog djela. Ono što apelant želi da istakne jeste da njega niko od svjedoka nije doveo u vezu sa krivičnim djelom (djelima). Ipak, Ustavni sud primjećuje da je u paragrafu 594. prvostepene presude navedeno da je iskaz svjedoka L2 potvrđen i iskazom drugih svjedoka, između ostalih iskazom svjedoka Berjana „da je prevozio ranjenog L2, da mu je Ružić rekao da je [apelant] učestvovao“. Međutim, apelant u apelaciji navodi da izjava koju je dao svjedok Berjan u istrazi nije uvedena kao dokaz u ovom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ovaj navod apelant nije isticao u žalbi, pa ne može sa uspjehom očekivati da o njemu odlučuje Ustavni sud, a da nije pružio priliku da se o njemu očituje redovni sud. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da postoji povreda bilo kog prava u vezi sa pravom na pravičan postupak u vezi sa ovim dokazom, koji je potkrepljujući u odnosu na iskaz svjedoka koji je dobio imunitet, u odnosu na apelantovo učešće u izvršenju krivičnog djela za koje je osuđen. Apelant problematizira i iskaz svjedoka Seada Trepalovca iz istrage (jer je i navedeni svjedok na glavnom pretresu tvrdio da mu je iskaz nametnut), te u apelaciji ukazuje da je, poklonivši vjeru ovom svjedoku (iz istrage), sud postupao krajnje proizvoljno, pri čemu apelant daje svoju ličnu ocjenu iskaza ovog svjedoka. Bez namjere da dalje elaborira svaki dokaz za koji je Sud BiH naveo da je potkrijepio iskaz svjedoka L2, Ustavni sud primjećuje da se odluka redovnog suda i ocjena dokaza na kojoj se ona temelji ne čine proizvoljnim, već dovoljno jasnim i obrazloženim. Kada se sve navedeno dovede u vezu s apelantovim navodima o povredi prava na pravičan postupak, odnosno osporenom presudom koja se odnosi na apelanta, Ustavni sud primjećuje da je svjedok L2 - svjedok koji je saslušan pred sudom, da je Sud BiH potkrijepio iskaz svjedoka L2 iskazom drugih svjedoka i drugim dokazima (generalno u vezi sa načinom na koji se događaj odvijao). Stoga, u apelantovim navodima kojim problematizira temeljenje osuđujuće presude na iskazu svjedoka L2, koji je dobio imunitet, a koji je promijenio svoj iskaz na glavnom pretresu, što je sud ispitao i objasnio zašto, ipak, prihvata iskaz svjedoka iz istrage, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje.

53. Ustavni sud ukazuje na obimnost apelacije, koju je detaljno ispitao, te primjećuje da se i svi ostali navodi u vezi sa dokazima na koje se sud pozvao u osporenim odlukama odnose na način ocjene dokaza i njihovu zakonitost.

54. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakvu razumnu sumnju u tom pogledu. Sud BiH je donio svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici koji se ne čine proizvoljnim ni u jednom segmentu. Osim toga, činjenica da apelant na drugačiji način ocjenjuje dokaze koje je ocijenio redovni sud ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima (u postupku i žalbi) na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga o tome kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presude Suda BiH Ustavni sud ne može zaključiti da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne ocjene dokaza, ili da je temeljena na nezakonitim dokazima na kojima se presuda ne može temeljiti, niti da se radi o arbitrarnoj odluci, niti da je sud sumnjao da postoji bilo koja činjenica da bi primjenom principa in dubio pro reo donio presudu u apelantovu korist. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani. Također, Ustavni sud navodi da ni praksa Evropskog suda, kao ni praksa Ustavnog suda na koje se apelant u apelaciji pozvao ne mogu utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, niti se može tvrditi da se radi o dokazima koji su pribavljeni nezakonito, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-452/18 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio