Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1793/18 (I. K.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
  • Dokazni postupak
  • Dioba
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1793/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1793/18, rješavajući apelacije Ivane Kičić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije Ivane Kičić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 V 000554 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Ivani Kičić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantkinji Ivani Kičić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ivane Kičić podnesene protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 V 000554 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivana Kičić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija „Mile Kovačević i Marica Đukanović“ iz Gradiške, podnijela je 20. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 000554 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine, te zbog dužine trajanja vanparničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv Rješenja Okružnog suda broj 72 0 V 000554 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1793/18.

2. Apelantkinja je 10. decembra 2018. godine (zastupali su je isti advokati) podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 72 0 V 000554 18 Rev od 25. septembra 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-7327/18. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 1793/18 i AP 7327/18 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 1793/18.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Miroslave Drinić kao zastupnika prvopredlagateljice K. Dž. u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: prvopredlagateljica), te od protivnika predlagateljica (V. V., Z. K., V. K., M. C., Lj. K., L. G. K., N. R., M. G. i Ž. G.) u predmetnom postupku zatraženo je 29. i 30. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelacije. Ustavni sud je, nakon neuspješnih pokušaja uručenja navedenih pismena putem poštanske službe protivnicima predlagateljica (Z. K. i Lj. K.) dostavljanje obavio putem oglasne table Ustavnog suda 5. novembra 2019. godine.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i protivnica predlagateljica V. V. dostavili su odgovore na apelacije u periodu od 11. septembra do 7. oktobra 2019. godine.

6. Zastupnik prvopredlagateljice i ostali protivnici predlagateljica nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku, a protivnica predlagateljica M. C. je umrla. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Prvopredlagateljica i apelantkinja kao drugopredlagateljica podnijele su 30. novembra 2007. godine prijedlog protiv protivnika predlagateljica (V. V., Z. K., V. K., M. C., Lj. K., L. G. K., N. R., M. G. i Ž. G.) radi fizičke diobe nepokretnosti upisanih u KO Kozinci i nepokretnosti upisanih u KO Gradiška-grad, kasnije upisane u KO Gradiška 1 (u daljnjem tekstu: KO Gradiška).

9. Osnovni sud je 7. marta 2011. godine održao pripremno ročište, a 2. juna 2011. godine održao uviđaj i naložio da vještaci geodetske, poljoprivredne i građevinske struke obave vještačenje.

10. Osnovni sud je održao više ročišta. Na ročištu održanom 5. septembra 2013. godine prvopredlagateljica i apelantkinja su povukle prijedlog za fizičku diobu nepokretnosti upisanih u KO Gradiška i zatražile da sud donese rješenje o diobi samo za nepokretnosti upisane u KO Kozinci, dok je protivnica predlagateljica V. V. podneskom od 2. oktobra 2013. godine zatražila nastavak postupka fizičke diobe i u pogledu nepokretnosti upisanih u KO Gradiška.

11. Osnovni sud je na ročištu održanom 21. maja 2014. godine, između ostalog, donio rješenje da će se voditi jedinstven postupak fizičke diobe nepokretnosti upisanih u KO Kozinci po prijedlogu prvopredlagateljice i apelantkinje, kao i nepokretnosti upisanih u KO Gradiška po prijedlogu V. V.

12. Osnovni sud je donio Rješenje broj 72 0 V 000554 13 V2 od 23. oktobra 2015. godine o razvrgnuću zajednice nepokretnosti stranaka u postupku na način opisan u izreci rješenja.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 000554 16 Gž od 26. aprila 2016. godine usvojene su žalbe prvopredlagateljice i apelantkinje, ukinuto prvostepeno rješenje, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 000554 13 V2 od 26. maja 2017. godine razvrgnuta je zajednica nepokretnosti upisanih u KO Kozinci i KO Gradiška stranaka u postupku tako da su dodijeljene određene parcele diobnicima na način kako je to detaljno opisano u izreci rješenja (stav 1 izreke rješenje). Rješenjem je dalje odlučeno da će po pravosnažnosti rješenja o fizičkoj diobi nepokretnosti sud pristupiti donošenju posebnog rješenja o troškovima postupka (stav 2 izreke rješenja).

15. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti odlučeno kao u dispozitivu rješenja. U vezi s tim je naveo da je utvrđeno da su stranke u postupku suvlasnici/suposjednici na predmetnim nepokretnostima. Takođe je naveo da je evidentno da za nepokretnosti upisane u KO Kozinci ne postoji plan parcelacije, što znači da je moguće vršiti cijepanje parcela jer ne postoji provedbeni planski akt Opštine Gradiška koji bi sprječavao cijepanje parcela, dok za nepokretnosti upisane u KO Gradiška je vidljivo da je izvršena parcelacija svih čestica, te da na tom lokalitetu nije moguće vršiti cijepanje parcela, već samo dodjelu svih parcela jednom diobniku ili civilnu diobu ukoliko je ona moguća (što u konkretnom slučaju nije).

16. Osnovni sud je istakao, s obzirom na to da je spojio postupke predlagača u jedan jedinstven postupak, te da civilna dioba nije moguća u tom predmetnom postupku za nepokretnosti upisane u KO Gradiška jer ne postoje zemljišnoknjižni izvaci kao preduslov za postupak civilne diobe, to je sud na osnovu suvlasničkih dijelova stranaka u postupku, rukovodeći se procjenom svih nepokretnosti koje su predmet ovog postupka, dodijelio nepokretnosti u KO Gradiška samo jednom diobniku, i to protivnici predlagateljica V. V. jer je to jedino moguće, realno i pravično. Dalje je istakao da V. V. jedina graniči neposredno s nepokretnostima koje su predmet postupka u KO Gradiška, da ona ima porodičnu kuću i logičkim slijedom nepokretnosti upisane u KO Gradiška na kojoj se, prema mišljenju vještaka građevinske struke, nalazi stari objekat u dosta ruševnom stanju (alatnica, štala) imaju se dodijeliti njoj.

17. Osnovni sud je ukazao da su u cijelom postupku sporne izjave prvopredlagateljice i apelantkinje kojim su osporavale matematički preračun kako svojih tako i suvlasničkih dijelova V. V., a one su osporavale i vrijednosnu podjelu nepokretnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je zbog toga u nekoliko navrata na bazi nalaza i mišljenja vještaka građevinske i poljoprivredne struke, a te nalaze nije osporio niko od diobnika, izdavao nalog vještaku geodetske struke da dostavi sudu, gledano u vrijednosnom smislu, a uzimajući u obzir veličinu suvlasničkih dijelova i procijenjeni iznos vrijednosti svih nepokretnosti, konačan nalaz i mišljenje. Dalje je naveo da pojašnjenja koja je dao vještak geodetske struke, kao i njegovi odgovori povodom prigovora, odnosno nalaz i mišljenje u konačnici odražavaju objektivan i pravičan stav, te s obzirom na to da sud cijeni da je nalaz urađen stručno i objektivno, koji je jedini moguć i provediv prilikom određivanja koliko kojem diobniku pripada kako u matematičkom smislu, gledajući na površine, tako i u vrijednosnom smislu u skladu s njihovim suvlasničkim dijelovima. Takođe je naveo da je vještak dao precizne upute na koji način je došao do procjene vrijednosti suvlasničkih dijelova pojedinih diobnika, polazeći od nesporno utvrđene vrijednosti nepokretnosti na oba lokaliteta. Osnovni sud je istakao da su se prvopredlagateljica i apelantkinja na ročištu održanom 21. maja 2014. godine saglasile s nalazom i mišljenjem vještaka koji je i predložio takav pravičan način fizičke diobe nepokretnosti.

18. Osnovni sud je ukazao da kada se uzme u obzir vrijednosna struktura pripadajućeg zemljišta i objekata, kao i omjer suvlasničkih dijelova svih diobnika, a uvažavajući ustupanja pojedinih diobnih dijelova koja su nastupila u ovom predmetnom postupku, vidljivo je kolika vrijednost iskazana u KM treba da pripadne apelantkinji, prvopredlagateljici i protivnici predlagateljica V. V. Takođe je naveo vrijednosti koje treba da pripadnu protivnicima predlagateljica (M. G., Ž. G., L. G. K. i N. R.). i da oni ostaju upisani kao suvlasnici na nepokretnostima navedenim u izreci ovog rješenja, te da su im dostavljeni svi nalazi i mišljenja vještaka na koje diobnici nisu imali primjedbi, tj. saglasili su se s prijedlogom fizičke diobe koji je dostavio vještak geodetske struke. Stoga je Osnovni sud na osnovu člana 178 Zakona o vanparničnom postupku, te čl. 37 i 38 Zakona o stvarnim pravima odlučio kao u izreci rješenja. Takođe je naveo da će po pravosnažnosti ovog rješenja odlučiti naknadno posebnim rješenjem o troškovima ovog vanparničnog postupka.

19. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 000554 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine žalbe prvopredlagateljice i apelantkinje su odbijene i potvrđeno je prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je razvrgnuta zajednica fizičkom diobom nepokretnosti u stavu 1 izreke prvostepenog rješenja.

20. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbi, prvostepeni sud, nakon što je saslušao predlagateljice i njihove protivnike, sproveo vještačenja, pa je na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbama člana 178 Zakona o vanparničnom postupku, te odredbama čl. 37 i 38 Zakona o stvarnim pravima, donio rješenje kao u izreci. Okružni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prilikom donošenja rješenja vođeno računa da se zadovolje opravdani zahtjevi i interesi svih stranaka koje su učestvovale u predmetnoj diobi nepokretnosti. Dalje je naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja kome treba da pripadne određena nepokretnost imao u vidu i posebne potrebe tih suvlasnika, te je u tom pravcu dao obrazloženje, kako je to propisano odredbom člana 19 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s odredbom člana 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku, koje kao pravilno prihvata i taj sud. Okružni sud je ukazao da iz stanja prvostepenog spisa ne proizlazi da su predlagateljice predlagale drugog vještaka geodetske struke, pa se žalbeni prigovori o navedenom vještaku, odnosno datom nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke ukazuju paušalnim, posebno kod činjenice da je prvostepeni sud imao u vidu i nalaze i mišljenja vještaka poljoprivredne i građevinske struke, odnosno procijenjene vrijednosti nepokretnosti koje su bile predmet ove diobe. Takođe je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori u pogledu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, te da ni ostali žalbeni prigovori nisu mogli da budu od uticaja na drugačiji ishod predmetne vanparnične stvari.

21. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja.

22. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je članom 25 Zakona o vanparničnom postupku propisano da je protiv pravosnažnog rješenja donesenog u drugom stepenu u vanparničnom postupku u kojem se odlučuje o stambenim stvarima i naknadi za eksproprisanu nepokretnost dozvoljena revizija pod uslovima predviđenim ZPP. Dalje je naveo da, budući da se revizijom osporava pravosnažno rješenje doneseno u drugom stepenu u vanparničnom postupku, kojim je razvrgnuta zajednica nepokretnosti, apelantkinjina revizija nije dozvoljena shodno odredbama člana 25 Zakona o vanparničnom postupku, te je Vrhovni sud donio odluku kao u izreci ovog rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari drugostepeni sud, donoseći osporavano rješenje, počinio povredu odredbi vanparničnog postupka iz člana 2 stav 2 u vezi sa članom 221 ZPP jer po službenoj dužnosti nije utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava (član 38 stav 1 Zakona o stvarnim pravima), te je počinio povredu odredbi iz čl. 209 stav 8 ZPP kada je uzeo kao dokazanu činjenicu da prodaja nepokretnosti nije moguća, a da prethodno nije utvrdio navedenu činjenicu, već je svoje navode dokazao samo na osnovu indicija. Apelantkinja navodi da redovni sudovi pogrešno zaključuju da nije moguća civilna dioba za nepokretnosti u KO Gradiška 1 zbog nepostojanja uspostavljenog zemljišnoknjižnog uloška, kao i kada nisu našli za shodno da primijene odredbe člana 38 st. 2 i 3 Zakona o stvarnim pravima. Apelantkinja navodi da je uspostavljanje registra nepokretnosti, njihovo održavanje i ažuriranje obaveza države, tako da odgovornost za njihovo nepostojanje ne može biti prenesena na njen teret, pa se u prilog svojim tvrdnjama pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 160/03, te smatra da je na ovaj način bio ispunjen razlog iz člana 237 stav 3 tačka 3 ZPP i tu odluku dovodi u vezu s osporenim rješenjem Vrhovnog suda.

24. Apelantkinja ističe da postupak traje neopravdano dugo, te da suđenje prekomjernog trajanja potkopava efikasnost i kredibilitet pravosuđa.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud navodi da shodno iznesenim razlozima u rješenju od 25. septembra 2018. godine nalazi da se apelantkinjinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost navedene odluke, pa samim tim nisu povrijeđena njena prava garantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

26. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje pri datom obrazloženju u drugostepenom rješenju. Smatra da je apelacija neosnovana, te predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.

27. Osnovni sud navodi da je u predmetnom postupku preduzimao procesne radnje u relativno razumnim rokovima u skladu sa zakonom i procesnim situacijama i da nije imao periode veće pasivnosti, pogotovo imajući u vidu da se radi o složenom predmetu i nastojeći da donese pravilnu odluku. Osnovni sud ističe da je, posmatrajući postupak u cjelini i imajući u vidu sve činjenice u ovom predmetu, očigledno da je trajanje predmetnog postupka determinisano brojnim objektivnim okolnostima koje su doprinijele dužini trajanja postupka kao što je ukidanje prvostepenog rješenja tog suda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Smatra da nema osnova zaključiti da u ponašanju suda ima nečega što bi ukazivalo na odugovlačenje postupka, te da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku. Takođe, smatra da je u predmetnom vanparničnom postupku pravilno cijenio sve dokaze, posebno i u međusobnoj vezi, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u okvirima pravilno sprovedenog postupka i da je doneseno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, te da nije povrijedio apelantkinjina prava na pristup sudu i pravično suđenje, te pravo na mirno uživanje imovine.

28. Protivnica predlagateljica V. V. smatra da su apelacije neosnovane naročito zbog nedostatka razloga koji bi upućivali na opravdanost apelacije s aspekta povrede prava zaštićenih Konvencijom. Smatra da Ustavni sud treba da odbaci apelacije kao nedopuštene, odnosno očigledno neosnovane.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Razvrgnuće Član 37.

(1) Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelimično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, i to pravo ne zastarijeva.

(2) Pravni posao kojim se suvlasnik unaprijed trajno odriče prava na razvrgnuće suvlasništva je ništav. Suvlasnici mogu jednoglasno odlučiti da se u roku koji ne može biti duži od tri godine ne može tražiti razvrgnuće suvlasništva.

(3) Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u mogućim i dopuštenim granicama (dobrovoljno razvrgnuće).

Sudsko razvrgnuće Član 38.

(1) U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu razvrgnuća suvlasništva, o tome će odlučiti sud u vanparničnom postupku, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika (sudsko razvrgnuće).

(2) Ako je dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari na javnoj licitaciji ili na drugi odgovarajući način, a dobiveni iznos podijeli srazmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba).

(3) Ako ne uspije ni dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u svojinu jednom ili više suvlasnika, uzimajući u obzir veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, njihove potrebe i druge okolnosti, uz obavezu isplate naknade tržišne vrijednosti ostalim suvlasnicima srazmjerno njihovim dijelovima.

(4) Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ili dio stvari ostali suvlasnici garantiraju za pravne i fizičke nedostatke stvari do visine vrijednosti svojih suvlasničkih dijelova prema pravilima obligacionog prava.

30. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 178.

(1) Rješenje o diobi sadrži: predmet, uvjete i način diobe, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđene diobom.

(2) Rješenjem o diobi sud će odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena između suvlasnika.

31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je vanparnični postupak koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 000554 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine, protiv kojeg je apelantkinja podnijela reviziju, a koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 V 000554 18 Rev od 25. septembra 2018. godine (koje je apelantkinjin zastupnik primio 16. oktobra 2018. godine). U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu rješenje Okružnog suda kojim je meritorno odlučeno o apelantkinjinom prijedlogu, a iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantkinjin zastupnik rješenje Okružnog suda primio 14. februara 2018. godine, a prva apelacija je podnesena 20. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

35. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom vanparničnom postupku odlučivalo o fizičkoj diobi predmetnih nepokretnosti koje su u apelantkinjinoj susvojini/suposjedu, odnosno da se radilo o pitanju apelantkinjinih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporenu odluku

41. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud jasno naveo da je prvostepeni sud, primjenom odredbi člana 178 Zakona o vanparničnom postupku, te odredbi čl. 37 i 38 Zakona o stvarnim pravima, donio rješenje kao u izreci, te da je prilikom donošenja rješenja vođeno računa da se zadovolje opravdani zahtjevi i interesi svih stranaka koje su učestvovale u predmetnoj diobi nepokretnosti, kao i da je imao u vidu i posebne potrebe tih suvlasnika, te da iz stanja prvostepenog spisa ne proizlazi da su apelantkinja i predlagateljice predlagale da vještačenje obavi drugi vještak geodetske struke. Ustavni sud u takvom obrazloženju rješenja Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. novembra 2007. godine kao dana podnošenja prijedloga pa do 12. januara 2018. godine kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelantkinja koristila, donio rješenje kojim je okončan predmetni vanparnični postupak. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 10 godina i dva mjeseca, što je period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza dužine trajanja postupka

46. U konkretnom slučaju radi se o vanparničnom postupku, te da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se radi o složenom predmetu budući da je na strani predlagateljica i na strani protivnika predlagateljica učestvovalo više lica, da je došlo do spajanja postupaka predlagateljica u jedan jedinstven postupak, te da je sprovedeno više vještačenja (geodetske, poljoprivredne i građevinske struke).

47. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je Osnovni sud sprovodio određene procesne radnje u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud tek nakon tri godine i tri mjeseca održao pripremno ročište, te da je postupak pred Osnovnim sudom trajao oko 7 godina i 11 mjeseci. Takođe, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja), te da je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Najzad, u ponovnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je nakon toga postupak pred Osnovnim sudom trajao jednu godinu i jedan mjesec (od donošenja rješenja Okružnog suda), a postupak pred Okružnim sudom je trajao oko osam mjeseci.

48. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud nalazi da, iako je konstatovao da se radi o složenom predmetu, da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje jer je Osnovnom sudu u prvoj fazi trebalo tri godine i tri mjeseca da održi pripremno ročište, odnosno sedam godina i 11 mjeseci da donese prvostepeno rješenje. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da Osnovni sud snosi odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za dužinu trajanja postupka.

49. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

50. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantkinji treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

52. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko 10 godina i dva mjeseca, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud kojem je u prvoj fazi trebalo tri godine i tri mjeseca da održi pripremno ročište, odnosno sedam godina i 11 mjeseci da donese prvostepeno rješenje, a koji za to nije dao objektivno prihvatljive razloge.

55. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stava 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o vanparničnom postupku, dali dovoljno detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1793/18 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio