Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3216/19 (Republika Srpska, Ministarstvo financija)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3216/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-3216/19, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstva financija, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Republika Srpska, Ministarstvo financija protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 112879 19 Rev od 8. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska, Ministarstvo financija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjaluci, podnio je 7. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 112879 19 Rev od 8. svibnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tuženog (PD „Semberija“ a.d. Bijeljina, Novo Selo) i obje nižestupanjske presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev (kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos po osnovu duga po ugovoru o dugoročnom kreditu kao glavnog duga, te isplati određeni novčani iznos na ime ugovorene kamate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka) odbijen.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant preko ovlaštenih banaka plasirao tuženom novčana sredstva u vidu kredita, da tuženi nije vraćao kredite, zbog čega je Ministarstvo finansija Republike Srpske donijelo rješenje o reprogramu obaveza, te je zaključen novi ugovor između parničnih stranaka, kojim su određeni uvjeti vraćanja kredita, s grejs periodom, kamatnom stopom i rokom vraćanja kredita u 60 mjesečnih jednakih rata od dana isteka grejs perioda. Dalje je naveo da je tuženi otplatio samo dio kredita, a apelant je poslao tuženom opomenu kojom ga poziva da plati dospjele rate kredita, pod prijetnjom utuženja. U vezi s tim je naveo da se iz otplatnog plana može se zaključiti da je vraćanje kredita dogovoreno u mjesečnim anuitetima (unaprijed određenim mjesečnim iznosima kojima se otplaćuju glavnica i kamate), pa se radi o potraživanju povremenih davanja (anuiteta), koja zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)), dok samo pravo, iz koga proističu povremena potraživanja, zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanja (čl. 373. st. 1. ZOO). Vrhovni sud je naveo da je sadržaja opomene koju je apelant dostavio tuženom, drugostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da je otkazan ugovor i da je na naplatu dospjeo cjeli iznos i da su na taj način anuiteti transformirani u potraživanja koja zastarjevaju u općem roku zastarjelosti (10 godina-član 371. ZOO). Naime, tuženi je u okviru roka u kome je trebalo da vrati kredit po ugovoru (zadnji anuitet dospjeva s 31. svibnjem 2009. godine) pozvan da plati samo dospjele „rate“, pa se ne može smatrati da je u smislu člana 4. ugovora apelant raskinuo ugovor i da su obaveze postale naplative u cjelokupnom iznosu i prije isteka ugovora, jer takvu mogućnost predviđenu ugovorom apelant nije koristio. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je za rješenje prigovora zastarjelosti potrebno utvrditi je li samo pravo iz koga proističu povremena davanja - anuiteti, zastarjelo, za što je relevantna odredba čl. 373. st. 1. ZOO, a kako je tuženi dana 16. kolovoza 2004. godine platio iznos od 5.250,42 KM (dio duga koji je dospio 30. lipnja 2004. godine), znači da je dospjelost najstarijeg neispunjenog potraživanja 31. srpnja 2004, godine, proizlazi da je apelantovo pravo da traži ispunjenje ugovora zastarjelo u kolovozu 2009. godine. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je tužba podnesena 13. prosinca 2015. godine, pa je osnovan je prigovor zastarjelosti istaknut od strane tuženog, jer je zastarom prava iz koga proizlaze povremena potraživanja vjerovnik izgubio pravo da zahtjeva ne samo buduća povremena davanja, već i povremena davanja dospjela prije zastarjelosti (čl. 373. st. 2. ZOO).

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra je dostavom opomene pozvao tuženog da u roku od 15 dana ispuni svoju obvezu po kreditu, čime su se povremena potraživanja (anuiteti) transformirali u potraživanja koja zastarjevaju po općem zastarnom roku (čl. 371. ZOO) koji nije istekao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava napravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3216/19 (Republika Srpska, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio