Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2382/19 (M. J., Š. J., N. S., B. M. i D. J.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2382/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2382/19, rješavajući apelaciju M. J. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. J., Š. J., N. S., B.

M. i D. J. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 020358 18 Gž od 5. marta 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M. J., Š. J., N. S., B. M. i D. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijeli su 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 020358 18 Gž od 5. marta 2019. godine.

2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj: 07 58P 020358 01 P od 27. augusta 2018. godine kojim je ukinuta klauzula pravosnažnosti utvrđena sa danom 6. mart 1992.godine na presudu Osnovnog suda u Mostaru broj P 304/90 od 17. februara 1992.godine, pa su obavezani apelanti da nadoknade I-tuženom Hepok dd Mostar troškove postupka u iznosu navedenom u izreci rješenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je predmetni postupak vođen po zahtjevu tuženih Hepok d.d. Mostar i Grada Mostar za ukidanje klauzule pravosnažnosti utvrđene sa danom 6. mart 1992.godine na presudu Osnovnog suda u Mostaru broj P 304/90 od 17. februara 1992. godine. Nadalje je Kantonalni sud naveo da, ukoliko se desi da se od strane prvostepenog suda pred kojim je vođen postupak pravosnažnost nepravilno ili nezakonito konstatuje, sud je po zahtjevu stranke ovlašten da rješenjem ukine navedenu klauzulu - potvrdu pravosnažnosti, kako je to propisano odredbom člana 36. st. 3. Zakona o izvršnom postupku (SI. list SR BiH broj 2/92,16/92,13/94, SI. list SFRJ broj 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91), koji je bio u primjeni u vrijeme utvrđenja pravosnažnosti, a imajući u vidu i odredbu člana 456. st. 1. važećeg Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju, na osnovu grafološkog vještačenja po vještaku odgovarajuće struke, nedvojbeno proizilazi da je pečat kojim je ovjerena klauzula pravosnažnosti na presudi Osnovnog suda u Mostaru broj P 304/90 od 17. februara 1992. godine sa danom 6. mart 1992. godine krivotvoren, pa samim tim klauzula pravosnažnosti čije je postojanje utvrđeno u postupku rekonstrukcije spisa odlukom ovog suda od 30. augusta 2007.godine nema sve elemente koji su predviđeni zakonom. Nadalje je Kantonalni sud naveo da u postupku povodom prijedloga za ukidanje klauzule pravosnažnosti, koja je izjednačena sa potvrdom izvršnosti, parnični sud se ne upušta u ocjenu pravnog odnosa ili subjektivnog prava koje je sadržano u navedenoj odluci, već samo cijeni valjanost potvrde pravosnažnosti, odnosno ispunjenje procesnih uslova za ocjenu pravosnažnosti i izvršnosti takve odluke, koja je predmet spora. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je u ovom slučaju nedvojbeno dokazano da je potvrda pravosnažnosti krivotvorena, pa se prigovor apelanata da se radi o okončanom predmetu tj. "res iudicata" iskazuje neosnovanim. Kantonalni sud je istakao da se po zahtjevu tuženih za ukidanje klauzule pravosnažnosti u ovoj pravnoj stvari ne odlučuje o zahtjevu za ukidanje presude od 30. augusta 2007.godine ili njenom mijenjanju, niti poništenju učinka ove pravomoćne presude, već je predmet utvrđenja u ovom sporu bila valjanost obnovljene klauzule pravosnažnosti. Apelacioni navodi

4. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom uopšte primjenjive na njihov slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima ili obavezama apelanata. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o ispunjenosti zakonskih uslova za ukidanje klauzule pravosnažnost, nije odlučivalo o građanskim pravima ili obavezama apelanata. Naime, o građanskim pravima apelanta je odlučeno Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P 304/90 od 17. februara 1992. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 2143/08 od 28. aprila 2010. godine i AP 1078/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

7. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2382/19 (M. J., Š. J., N. S., B. M. i D. J.) | Sudska praksa | Aktio