Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1066/18 (E. F.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1066/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1066/18, rješavajući apelaciju Emira Fetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Fetića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 054161 17 Kž od 15. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Fetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 054161 17 Kž od 15. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 5. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 054161 17 K 2 od 16. novembra 2017. godine apelant je proglašen krivim što je 2. septembra 2010. godine u Zenici, zajednički i uz dogovor sa svojim bratom E. F., bez ikakvog povoda i razloga fizički napao J. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji je šetao sa svojom trogodišnjom kćerkom, na način da su mu prišli s leđa, te ga je tom prilikom apelant udario šakom u potiljak, a kada je ovaj počeo bježati, sustigli su ga i obojica nastavili udarati nogama i rukama po cijelom tijelu, od kojih udaraca je oštećeni pao i izgubio svijest, pri čemu mu je od udaraca puknula zubna proteza, te su mu nanijeli lake tjelesne povrede, pa su takvim nasiljem i naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozili građanski mir, a oštećenom nanijeli štetu u iznosu od 370,00 KM. Takvim je ponašanjem apelant u stjecaju počinio krivična djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 54. KZ, pa mu je sud primjenom odredaba iz člana 54. stav 1. tačka b) KZ za krivično djelo nasilničkog ponašanja utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, za krivično djelo oštećenja tuđe stvari kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa primjenom odredaba iz člana 62. KZ izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 mjeseci, koja se neće izvršiti pod uvjetom da apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo protiv apelanta podnijelo optužnicu koja je potvrđena 5. jula 2011. godine. Na ročištu za izjašnjenje o krivnji apelant se izjasnio da nije kriv, zbog čega je sud zakazao ročište za glavni pretres. Na tom je ročištu apelant izmijenio svoju raniju izjavu i priznao da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. S obzirom na apelantovo priznanje, sud je odustao od neposrednog izvođenja predloženih dokaza, te je proveo dokaze (označene u presudi) čitanjem. Imajući u vidu provedene dokaze i apelantovo priznanje, sud je našao u potpunosti dokazanim da je apelant u svemu postupio na način kako je to opisano u izreci presude.
6. U završnoj riječi Tužiteljstvo je predložilo da se apelanta proglasi krivim i kazni u skladu sa zakonom, uz uvažavanje svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti konkretnog slučaja, dok je apelant u svojoj završnoj riječi izjavio da se kaje za počinjena krivična djela, dodajući da ih je počinio sedam godina ranije dok je bio mnogo mlađi i neozbiljniji. Sud je, imajući u vidu apelantovo priznanje, koje je u cijelosti potvrđeno dokazima izvedenim na ročištu za razmatranje izjave o priznanju krivnje, našao dokazanim da je apelant u svemu postupao na način kako je to opisano u izreci presude, kao i da su u njegovim radnjama sadržana sva bitna obilježja bića krivičnih djela nasilničkog ponašanja i oštećenja tuđe stvari. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, dok je u pogledu vinosti sud našao da je apelant djelo počinio s direktnim umišljajem. Dalje, navedeno je da je kod odlučivanja o vrsti i visini kazne sud cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti: od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio apelantovo priznanje, činjenicu da je proteklo sedam godina od dana činjenja predmetnih krivičnih djela, da je i njegov brat E. F. priznao počinjenje krivičnih djela, a od otežavajućih okolnosti sud je uzeo u obzir apelantovu raniju osuđivanost.
7. Protiv prvostepene presude žalbu je podnijelo Tužiteljstvo navodeći, između ostalog, kako smatra da prvostepeni sud prilikom izricanja sankcije nije pravilno cijenio otežavajuće okolnosti.
8. U odgovoru na žalbu apelantov branitelj je navode Tužiteljstva osporio u cijelosti i predložio da se spis sa žalbom i odgovorom na žalbu dostavi Kantonalnom sudu „kome se predlaže da održi javnu sjednicu vijeća“, odbije žalbu Tužiteljstva i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdi. Dalje, u odgovoru je navedeno da je prvostepena presuda donesena, između ostalog, i na osnovu apelantovog priznanja, koji je učinio nespornim počinjenje krivičnih djela, istakao i kajanje i žaljenje i u tom smislu je cjelovita svrha krivičnog postupka postignuta. Naveo je da sud treba voditi računa o činjenici da su sve (ranije) osuđujuće presude protiv apelanta donesene prije više od šest godina i da u međuvremenu više nije prolazio niti kroz tužilačke niti kroz sudske evidencije, te da je taj krivični predmet jedan od „repova“ njegovog ranijeg života. Navedeno je da su se u apelantovom životu, u međuvremenu, okolnosti promijenile, da je zasnovao porodicu i da je otac maloljetnog djeteta. Istaknuto je da su djela za koja je apelant osuđen počinjena prije sedam godina i da taj protek vremena apsolutno treba biti uzet u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije. Na koncu, istakao je da treba voditi računa i o činjenici da je u počinjenju krivičnih djela koja su predmet postupka učestvovao i apelantov brat koji je za ista krivična djela proglašen krivim i izrečena mu je uvjetna osuda, iz čega proizlazi da su apelant i njegov brat istovremenim radnjama uradili identičnu kriminalnu količinu i trebaju biti tretirani na identičan način, uz neznatne korekcije koje se mogu vezati samo za apelantovu osobnost. Objektivni elementi krivičnih djela i njihovi subjektivni elementi kod oba počinitelja su identični, dok je jedina otežavajuća okolnost kod apelanta njegova ranija osuđivanost.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 054161 17 Kž od 15. decembra 2017. godine usvojena je žalba Tužiteljstva, preinačena Presuda Općinskog suda broj 43 0 K 054161 17 K2 od 16. novembra 2017. godine u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelantu za krivično djelo nasilničkog ponašanja utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a za krivično djelo oštećenja tuđe stvari utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo žalbu protiv prvostepene presude podnijelo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Tužiteljstvo je smatralo da prvostepeni sud apelantu nije izrekao odgovarajuću krivičnopravnu sankciju, bez obzira na to što je apelant priznao izvršenje krivičnih djela, te što je od dana izvršenja krivičnih djela prošlo više od sedam godina, jer je apelant sklon izvršenju krivičnih djela, zbog čega uvjetna osuda ne bi postigla nikakav efekt.
11. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao osporenu presudu, našao da je prvostepeni sud prilikom izricanja krivičnopravne sankcije precijenio olakšavajuće okolnosti, dok otežavajuće okolnosti nije cijenio u dovoljnoj mjeri. Navedeno je da je tačno da je apelant priznao izvršenje krivičnih djela, te da je od dana izvršenja krivičnih djela prošlo više od sedam godina. Međutim, s obzirom na to da je apelant povratnik u izvršenju krivičnih djela, Kantonalni sud je stava da se svrha kažnjavanja ne može postići uvjetnom osudom. Naime, ukazano je da se iz izvoda iz kaznene evidencije vidi da je apelant do izvršenja krivičnih djela za koja je optužen u ovom postupku u kaznenoj evidenciji imao upisane četiri presude zbog različitih krivičnih djela (nasilničko ponašanje, izazivanje opće opasnosti, krađa), zbog čega te okolnosti, kao i sam način izvršenja predmetnih krivičnih djela, mjesto i vrijeme njihovog izvršenja, te nastala posljedica sud dovode do zaključka da se svrha kažnjavanja u odnosu na apelanta može postići jedino kaznom zatvora. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u smislu povrede prava na pristup sudu i prava na jednakost pred zakonom.
13. Prvenstveno je ukazao da je tražio održavanje javne sjednice vijeća Kantonalnog suda, odnosno javnu raspravu, koja u sebi podrazumijeva i mogućnost odbrane, a da je Kantonalni sud osporenu presudu donio bez tražene javne rasprave i time onemogućio apelanta da se neposredno pojavi pred sudom, da iznese svoje viđenje i argumentaciju kojom se suprotstavlja navodima iz žalbe Tužiteljstva, čime je povrijeđeno njegovo pravo na fer i pravično suđenje. Smatra da je izostankom javne rasprave koju je tražio onemogućen da ukaže drugostepenom sudu na znatno izmijenjene okolnosti koje su se pojavile u periodu od počinjenja krivičnog djela do donošenja presude kao što je činjenica da je u međuvremenu osnovao porodicu, dobio dijete, da u periodu od počinjenja krivičnih djela do donošenja presude nije bio pod krivičnom optužbom, što bi svakako utjecalo na odluku Kantonalnog suda povodom žalbe Tužiteljstva.
14. Dalje, ukazao je da je njegov brat, drugi supočinitelj u istim krivičnim djelima, za isti činjenični sklop proglašen krivim i izrečena mu je uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora od sedam mjeseci i rokom provjeravanja od godinu dana, dok je u postupku protiv apelanta, kod istovjetnog činjeničnog sklopa, pri individualizaciji sankcije prvostepeni sud cijenio apelantovu raniju osuđivanost tako što mu je utvrdio gotovo dvostruko dužu zatvorsku kaznu, ali i dvostruko duži period provjeravanja. Dakle, apelant i njegov brat su isti dan, istim radnjama, istovremeno, počinili protupravnost iz koje je proistekla identična kriminalna količina pa su morali biti tretirani na identičan način, što je prvostepeni sud i učinio, nalazeći da se i u odnosu na apelanta može primijeniti krivična sankcija uvjetnom osudom, uz korekciju – otežavajuće okolnosti, tj. raniju osuđivanost.
15. Apelant smatra da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio odredbu člana 49. stav 1. KZ, koja nalaže sudu obavezu da počinitelju krivičnog djela odmjeri kaznu u granicama koje su propisane zakonom za to krivično djelo, vodeći računa o svrsi kažnjavanja i „uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na kaznu da bude manja ili veća (olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti), naročito: stepen krivnje, pobude iz kojih je krivično djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove lične prilike i njegovo ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na ličnost počinitelja.
16. Na koncu, apelant je istakao da je, pored njegovog prava na jednakost pred zakonom, Kantonalni sud zanemario i sve okolnosti koje mu idu u prilog, prvenstveno, period od počinjenja krivičnih djela do donošenja presude, izmijenjene porodične okolnosti, kao i činjenica da su sve osude zbog kojih se apelant vodio u kaznenoj evidenciji pravosnažne i izvršene još prije više od šest godina, dok su uvjetne osude po sili zakona bile brisane.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantova prava kako je naveo u apelaciji budući da je Kantonalni sud prilikom preispitivanja prvostepene presude razmotrio sva pitanja iz žalbe, kao i apelantovog odgovora na žalbu. Kantonalni sud je stava da je Tužiteljstvo u žalbi opravdano ukazalo da se svrha kažnjavanja prema apelantu ne postiže uvjetnom osudom budući da je apelant povratnik u činjenju krivičnih djela, zbog čega je izvršio intervenciju u dijelu presude koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije pozvan na javnu sjednicu, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 319. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i ukazao da se iz apelantovog odgovora na žalbu ne vidi da je izričito tražio da bude obaviješten o sjednici vijeća. To apelantov branitelj nije tražio ni u svoje, niti u apelantovo ime. Ukazano je da je apelantov branitelj u odgovoru na žalbu trebao izričito tražiti obavještenje, odnosno poziv na prisustvo sjednici vijeća i takav prijedlog bi bio uvjet za njegovo pozivanje. Međutim, kako u odgovoru na žalbu nije dat jasan prijedlog o tome ko treba biti pozvan na sjednicu vijeća i uopće nije traženo da ga se obavijesti o sjednici vijeća, Kantonalni sud smatra da prilikom održavanja sjednice vijeća nije postupio suprotno navedenoj zakonskoj odredbi.
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti osporava navode iz apelacije da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te s obzirom na to da je Kantonalni sud donio valjanu i zakonitu odluku, zasnovanu na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te za donošenje odluke dao jasne i odlučne razloge, to je nesporno da je apelacija neosnovana, pa je predloženo da apelacija bude odbijena u cijelosti.
19. Tužiteljstvo je navelo da apelantove navode o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije cijeni neosnovanim i zasnovanima na proizvoljnim činjenicama. Smatra neosnovanim navode iz apelacije da je apelantu onemogućeno da se neposredno pojavi pred sudom i dâ svoje viđenje i svoju argumentaciju kojom se suprotstavlja navodima tužiočeve žalbe, te svojim ponašanjem i postupanjem pred sudom dodatno uobliči i zaokruži sliku o sebi, čime je, kako apelant tvrdi, povrijeđeno njegovo pravo na fer i pravično suđenje. Sve to je apelantu bilo omogućeno pred prvostepenim sudom, a u drugostepenom postupku sud je odlučivao samo o krivičnopravnoj sankciji, na što je u žalbi bilo ukazano. Istaknuto je da je apelant imao pravičan postupak uz poštovanje ljudskih prava, osnovnih sloboda, te građanskih i političkih prava.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 49.
Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Član 54.
Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
[…] Član 293.
Oštećenje tuđe stvari (1) Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
[…] Član 362.
Nasilničko ponašanje […] (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lako tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 319.
Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
[…] (8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 054161 17 Kž od 15. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o krivičnopravnoj sankciji. Ustavni sud, rješavajući brojne takve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, pri čemu je istakao da je stava da se svrha kažnjavanja ne može postići uvjetnom osudom budući da je iz izvoda iz kaznene evidencije vidljivo da je apelant do izvršenja krivičnih djela za koja je optužen u ovom postupku u kaznenoj evidenciji imao upisane četiri presude zbog različitih krivičnih djela, te da takve okolnosti, kao i sam način izvršenja predmetnih krivičnih djela, mjesto i vrijeme njihova izvršenja, te nastala posljedica sud dovode do zaključka da se svrha kažnjavanja prema apelantu može postići jedino kaznom zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi iz apelacije o tome kako je njegov brat kao saučesnik u počinjenju navedenih krivičnih djela kažnjen blažom sankcijom nego apelant nisu osnovani imajući u vidu da je Kantonalni sud kod apelanta cijenio otežavajuće okolnosti – raniju osuđivanost, odnosno činjenicu da je apelant višestruki povratnik u činjenju krivičnih djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, te smatra da nema ništa što ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost pred zakonom kao segment prava na pravično suđenje.
31. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana 319. ZKP-a zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se to pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred tim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniteljevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u takvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdao saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud uvidom u žalbu koju je apelant podnio Kantonalnom sudu protiv prvostepene presude zapaža da apelant nije, kako je propisano odredbom člana 319. stav (1) ZKP-a, izričito tražio od suda da bude obaviješten o sjednici vijeća. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud postupio onako kako je propisano odredbom člana 319. stav 8. ZKP-a, odnosno da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća i njegovog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, preinačavajući prvostepenu odluku u dijelu o krivičnopravnoj sankciji, za svoju odluku dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da se svrha kažnjavanja ne može postići uvjetnom osudom, ne povređujući pri tome apelantovo pravo na jednakost pred zakonom kao segment prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pristup sudu zbog neprisustvovanja sjednici vijeća drugostepenog suda budući da je apelant propustio, u skladu s odredbom člana 319. stav 1. ZKP-a, izričito tražiti od suda da bude obaviješten o sjednici drugostepenog vijeća.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević