Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/19 (Š. T.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3631/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3631/19, rješavajući apelaciju Šuhrete Talić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šuhreta Talić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 112276 17 Rev od 9. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šuhreta Talić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijela je 18. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 112276 17 Rev od 9. jula 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (GOLD TOURS d.o.o. Zenica) da apelantici na ime naknade materijalne štete i nematerijalne štete (po više vidova) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantica bila putnica u autobusu tuženog, te da je u vrijeme zadržavanja na granici sa Republikom Slovenijom radi vršenja pasoške kontrole apelantica pala i teško se povrijedila. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 177. stav 2. i člana 684. Zakona o obligacionim odnosima odbili apelantičin tužbeni zahtjev, jer je do povrjeđivanja došlo isključivo propustom apelantice, koju tuženi kao imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da prijevoznik za sigurnost i tjelesni integritet putnika u cestovnom prijevozu odgovara strogo po kriteriju objektivne odgovornosti, te da je za oslobađanje od odgovornosti potrebno postojanje jednog od dva razloga: da je šteta posljedica radnje samog obezbjeđenog putnika ili da je posljedica stranog uzroka koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Vrhovni sud je ukazao da se period odgovornosti prijevoznika proteže s periodom fizičkog kretanja vozila s putnicima i na ono vrijeme u kojem putnik ulazi i izlazi iz vozila, tj. stupa u određenu vezu sa vozilom u namjeri da u njega uđe ili iz njega izađe, što znači da prijevoznik odgovara dok se putnik nalazi u materijalnoj vezi sa vozilom. Vrhovni sud je naveo da na strani tuženog ne stoji odgovornost za nastalu štetu koju je apelantica pretrpjela, jer šteta nije nastala tokom boravka apelantice u vozilu, a niti tokom ukrcavanja ili iskrcavanja iz autobusa. Naime, Vrhovni sud je naveo da je do povrjeđivanja apelantice došlo u vrijeme zadržavanja autobusa na graničnom prijelazu prema Austriji na trotoaru sa ivičnjakom, kad je apelantica prošla pasošku kontrolu na udaljenosti od autobusa pet do šest metara, dakle kada nije bila u materijalnoj vezi sa vozilom. Vrhovni sud nije posebno obrazlagao ostale apelantičine navode, jer nisu od odlučnog značaja (član 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelantica navodi da „nema nijednog elementa iz člana 177. stav 2. ZOO za oslobađanje odgovornosti tuženog, da je Vrhovni sud donio osporenu odluku suprotno stavovima i pravnim shvaćanjima tog suda u istim ili sličnim slučajevima, te da je Vrhovni sud propustio da ocijeni sve apelantičine revizione navode“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U pogledu apelantičinih navoda da je Vrhovni sud donio osporenu odluku suprotno stavovima i pravnim shvaćanjima tog suda u istim ili sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U odnosu na apelantičine navode da je Vrhovni sud propustio da ocijeni sve njene revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantičine navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/19 (Š. T.) | Sudska praksa | Aktio