Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1849/19 ("SPEED" d.o.o. Ljubljana)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1849/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1849/19, rješavajući apelaciju "SPEED" d.o.o. Ljubljana, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "SPEED" d.o.o. Ljubljana protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 129258 18 Rev od 24. siječnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "SPEED" d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane, kojeg zastupa Svetozar Davidović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 129258 18 Rev od 24. siječnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi („RHEA EXPRESS“ d.o.o. Sarajevo) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je naveo da to što je tuženi u bilansu stanja knjižio zaduženje po spornim računima (osim dva), i da iste nije reklamirao kod apelanta nema utjecaja na ishod predmetnog spora, upravo iz razloga što se radilo o kontinuiranom vršenju ugovora na osnovu kojeg je, prema prirodi ugovora, tuženi obvezan izvršiti plaćanje tek nakon što apelant kao špediter izvrši posljednju obvezu polaganja računa.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelant za potrebe tuženog vršio usluge prijevoza – isporuke, skladištenja i dr., za koje je po osnovu ovog ugovornog odnosa tuženom u pravilu fakturirao izvršene usluge i uz fakturu dostavljao prateću dokumentaciju iz koje se moglo utvrditi koja je usluga izvršena tuženom. Dalje je naveo da je prema nalazu vještaka finansijske struke, tuženi izvršio sva plaćanja po nespornim fakturama (koje nisu predmet tužbe), jer su imale prateću dokumentaciju iz koje se može utvrditi o kojoj vrsti usluge se radi. Osim toga, naveo je da je tuženi primio i evidentirao u svom knjigovodstvu fakture koje su predmet spora (osim dvije), ali je fakture apelant dostavio bez prateće dokumentacije, pri čemu fakture ne sadrže elemente na osnovu kojih bi se moglo utvrditi jesu li, kada su, po kojim cijenama i koje usluge izvršene tuženom, niti o kojoj vrsti usluge se radi. Pri tome je naveo da apelant nije sačuvao prateću dokumentaciju za sporne račune kojom bi dokazao da je špediterska usluga izvršena, odnosno ne posjeduje prateću dokumentaciju. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključili da apelant tijekom postupka nije dokazao osnovanost utuženog potraživanja u skladu s čl. 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema čl. 838. (Polaganje računa) i 840. (Kad otpremnik može zahtijevati naknadu) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelant je nakon završenog posla, bio dužan položiti račun tuženom, a naknadu je mogao zahtijevati tek kad izvrši obaveze iz ugovora o otpremanju, jer iz prirode špediterskog odnosa slijedi da je nakon svih obavljenih radnji otpremnik dužan izvršiti obračun troškova i komitentu predati sve dokumente, kao i dokazna sredstva ako ih ima (polaganje računa je bitno kako bi komitent mogao izvršiti uvid u troškove, provjeriti ih, a ako je potrebno i uložiti prigovor špediteru). Konačno, naveo je da faktura ne može predstavljati osnov potraživanja, nego samo osnovu za plaćanje (kao poslovni dokument izdan od strane vjerovnika dužniku), zbog čega se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može se zasnivati samo na utvrđenoj činjenici da je tuženi primio račune (fakture), koje nije osporio nego ih vodi u svom knjigovodstvu kao obavezu.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 838., 839. i 840. ZOO, s obzirom da navedene odredbe ne propisuju obavezu da se osim faktura dostavlja i druga dokumentaciju. Pri tome je naveo da je tuženi trebao reklamirati račune i tražiti dodatnu dokumentaciju ako je smatrao da je potrebna, odnosno nije trebao knjižiti fakture kao zaduženje ako je smatrao da nisu točne. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1849/19 ("SPEED" d.o.o. Ljubljana) | Sudska praksa | Aktio