Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-871/18 (R. Đ.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o doprinosima
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o doprinosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o doprinosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-871/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 871/18, rješavajući apelacije Ranka Đoge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Đoge podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 117558 17 Rev od 16. januara 2018. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Đoge podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 117558 18 Rsž 2 od 11. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 117558 18 Rs od 5. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ranko Đogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 117558 17 Rev od 16. januara 2018. godine.
2. Podneskom od 12. decembra 2019. godine apelantov advokat je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 871/18.
3. Apelant je posredstvom istog advokata 14. septembra 2018. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu kojom je osporio Presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 117558 18 Rs od 5. septembra 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5242/18.
4. Podneskom od 14. februara 2019. godine apelant je dopunio apelaciju i osporio Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 117558 18 Rsž 2 od 11. januara 2019. godine koju je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
5. Kako se apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 871/18 i AP 5242/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 871/18.
6. Ustavni sud podsjeća da je apelant posredstvom istog punomoćnika vodio više postupaka pred Ustavnim sudom osporavajući odluke koje je ishodio pred redovnim sudovima. U vezi s konkretnim predmetom Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 207/16 kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantona Sarajevo – Ministarstvo nauke i obrazovanja (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. jula i 20. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelacije.
8. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 13. augusta do 30. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Prvostepenom Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 117558 09 Rs od 17. januara 2010. godine tuženi je obavezan da apelantu uplati zakonske doprinose za period od 1. januara 2001. do 30. aprila 2007. godine u ukupnom iznosu do 14.971,94 KM, i to na ime doprinosa za PIO iznos od 8.178,44 KM, zdravstveno osiguranje iznos od 5.803,76 KM i nezaposlenost u iznosu od 989,74 KM, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 KM.
11. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Rs 117558 11 Rsž od 12. januara 2017. godine kojim je žalba usvojena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosio na uplatu zakonskih doprinosa za period od 1. januara 2001. do 30. aprila 2007. godine u ukupnom iznosu od 9.168,18 KM, i to na ime doprinosa za PIO i doprinosa za nezaposlenost, te troškova parničnog postupka, i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u odnosu na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranja za relevantni period u iznosu od 5.803,76 KM žalba usvojena, prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i tužba odbačena.
12. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepenog rješenja Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 117558 17 Rev od 16. januara 2018. godine kojim je reviziju odbacio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant protiv drugostepenog rješenja u odnosu na zahtjev koji se odnosio na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje blagovremeno izjavio reviziju zbog povrede odredbi parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji, drugostepeno rješenje preinači tako da se usvoji tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje ili da se rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
14. Nakon što je ispitao osporeno rješenje u svjetlu navoda iz revizije Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dopuštena. Vrhovni sud je takav stav zasnovao na odredbi člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom primjenjuje na osnovu člana 254. stav 4. ZPP. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, odredba člana 237. stav (2) ZPP propisuje da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok stav (3) navedenog člana propisuje da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Kako se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a pobijani dio pravomoćnog rješenja iznosi 5.803,76 KM i ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav (2) ZPP za dopustivost revizije, ona, kao vanredni pravni lijek, u konkretnom slučaju nije dopuštena. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, taj sud nije našao ni osnov za primjenu člana 237. stav (3) ZPP budući da odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Shodno navedenom, Vrhovni sud je primjenom odredbi člana 247. stav (1) u vezi sa članom 245. stav (4) ZPP odlučio kao u dispozitivu rješenja.
15. Odlučujući u ponovnom postupku u dijelu koji je rješenjem Kantonalnog suda vraćen na ponovno odlučivanje (vidi tačku 11. ove odluke) Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 117558 18 Rs od 5. septembra 2018. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena uplata doprinosa na ime PIO za period od 1. januara 2001. do 30. aprila 2007. godine u iznosu od 8.178,44 KM. Istom presudom odbačen je tužbeni zahtjev kojim je tražena uplata na ime doprinosa za nezaposlenost u iznosu od 989,74 KM, uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. Općinski sud je prilikom odlučenja, prije svega, imao u vidu da je apelant prije pokretanja predmetne parnice kojom je tražio uplatu različitih doprinosa iz osnova radnog odnosa imao u vidu da je apelant ishodovao pravomoćnu presudu kojom je u odnosu na tuženog utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom, te je tuženom naloženo da apelantu za period od 1. aprila 2001. do 30. aprila 2007. godine isplati iznos od 20.820,30 KM na ime izgubljene zarade, te da apelant u toj parnici nije tražio uplatu doprinosa, već se u predmetnom postupku poziva na ranije odluke.
17. Dakle, Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu sudske odluke koje je apelant ishodio u ranijem postupku, iz kojih je proizašlo da je apelant zapravo bio zaposlenik Doma učenika u Sarajevu zvanog „Mićo Sokolović“ (u daljnjem tekstu: Dom), da je Dom registriran kao radna organizacija, i to od 21. aprila 1986. godine, i da registracija Doma nikada nije usklađena sa Zakonom o srednjem obrazovanju i Zakonom o javnim ustanovama. Iz ranijih odluka je proizašlo da je tuženi do 1. aprila 2001. godine isplaćivao plaće radnicima Doma i vršio uplate doprinosa, te da je Vlada Kantona Sarajevo 12. marta 2001. godine zgradu Doma dala na korištenje Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. Prvostepeni sud je imao u vidu da je u prethodnom postupku utvrđeno da je tuženi bio dužan da riješi status Doma, a da to nije učinio, zbog čega je radnicima Doma pričinjena šteta koja je zaposlenicima Doma, uključujući i apelantu, isplaćena u vidu izmakle zarade za period od 1. aprila 2001. do 30. aprila 2007. godine.
18. Uvidom u apelantovu radnu knjižicu Općinski sud je utvrdio da je apelant zaposlenik Doma od 1985. godine, da je zadnji datum zaposlenja evidentiran sa 1. septembrom 2001. godine i da radna knjižica nije zaključena jer nema upisanog datuma prestanka radnog odnosa, a da su doprinosi uplaćeni zaključno sa 2000. godinom. Iz apelantovog iskaza je proizašlo da je na posao prestao dolaziti kada je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica preuzelo Dom radi zbrinjavanja izbjeglih i raseljenih lica (mart 2001. godine).
19. Nakon provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, Općinski sud je zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s takvim stavom Općinski sud se pozvao na Zakon o ustanovama FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustanovama), shodno kojem se javne ustanove osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada odgoj i vaspitanje djece. Javne ustanove, shodno navedenom zakonu, kako je naveo Općinski sud, imaju svojstvo pravnog lica (član 1) i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja. Shodno Zakonu o ustanovama svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa Zakonom, kolektivnim ugovorima i pravilima ustanova, pa samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, a nikako njen osnivač, odnosno politička zajednica iz koje se finansira ustanova (član 4). Kako iz provedenih dokaza jasno proizlazi da tuženi nije apelantov poslodavac, prema ocjeni Općinskog suda, apelant ne može tužbeni zahtjev usmjeriti prema tuženom koji nije njegov poslodavac. Općinski sud se također pozvao i na odredbe Zakona o PIO kojima je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zbog čega je prigovor nedostatka pasivne legitimacije za konkretan zahtjev osnovan. Osim toga, kako je naveo Općinski sud, tuženi je uložio prigovor i na visinu tog zahtjeva, prigovorivši još da se i sam zahtjev za uplatu doprinosa ne podudara ni s vremenskim periodom iz izreke pravomoćne sudske odluke na koju se apelant pozvao. U tom pravcu Općinski sud je istakao da apelant u predmetnoj parnici nije ni provodio dokaze na okolnosti tačne visine iznosa doprinosa na ime PIO, niti na koju se osnovicu doprinosi odnose.
20. U odnosu na zahtjev koji se tiče uplate doprinosa za nezaposlenost Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim za raspravljanje, te je tužbu u tom dijelu odbacio. U vezi s tim, Općinski sud je pojasnio da su doprinosi za nezaposlenost vrsta zakonskih doprinosa koje tretira Zakon o doprinosima FBiH (član 1), koji se obračunavaju i plaćaju iz ličnih primanja osiguranika, na isplaćena lična primanja na teret poslodavca. Obračun i isplatu ovih doprinosa shodno članu 11. navedenog zakona vrši isplatilac plaće prilikom isplate plaće ili naknade plaće. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe člana 14. Zakona o doprinosima koje propisuju da u slučaju neplaćanja doprinosa u roku, nadležna porezna uprava donosi rješenje o prinudnoj naplati, a kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava FBiH i finansijska policija, svako iz svog djelokruga. Stoga, kako propisi koji su lex specialis nisu predvidjeli da radnik tužbom pred sudom može zahtijevati od poslodavca uplatu dugovanih doprinosa za nezaposlenost, odlučeno je kao u izreci presude.
21. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu člana 383. st. 1. i 2, člana 386. stav 1, čl. 395. i 396. st. od 1. do 3. ZPP, o čemu se Općinski sud detaljnije izjasnio na strani 4. obrazloženja.
22. Iz dopune apelacije proizlazi da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Općinskog suda, donio Presudu broj 65 0 Rs 117558 18 Rsž 2 od 11. januara 2019. godine kojom je žalbu odbio i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu.
23. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP, i to član 2. stav 2, te čl. 8, 10. i 17. budući da je prvostepeni sud svaki dokaz koji je izveden cijenio zasebno i u međusobnoj vezi, a kako to propisuje odredba člana 8. ZPP. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za nezaposlene nije građansko pravni spor u smislu člana 2. stav 2. ZPP, te da sud nije stvarno nadležan. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Pravilan je zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimiran za uplatu doprinosa za PIO, pri čemu je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o ustanovama i pozvao se na sudsku praksu. Ostale žalbene navode Kantonalni sud nije cijenio, niti ih je posebno obrazlagao jer oni nisu od odlučnog značaja za rješenje konkretne pravne stvari (član 231. ZPP), pa je taj sud primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant u apelaciji broj AP 871/18 osporava rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da to rješenje krši njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelacijom broj AP 871/18 ukazuje se da je Vrhovni sud odbacio reviziju iako je vrijednost spora bila označena u iznosu od 14.971,94 KM. U apelaciji broj AP 5242/18, kao i dopuni apelacije, apelant proširuje navode i na odluke koje je ishodovao u ponovnom postupku tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje (segment pristupa sudu, nepristrasan i nezavisan sud, suđenje u razumnom roku), zatim pravo na djelotvoran lijek i pravo na imovinu. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava jer redovni sudovi nisu primijenili Zakon o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), Opći kolektivni ugovor za FBiH i Kolektivni ugovor za djelatnost srednjoškolskog obrazovanja KS, uslijed čega je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje jer su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da tuženi nije obavezan da riješi status Doma učenika, odnosno apelantov radno-pravni status. Zbog toga su redovni sudovi pristrasni. Apelant još navodi da zbog neuplaćenog doprinosa na ime zdravstvenog osiguranja duguje više od 4.000,00 KM Kliničkom centru zbog zdravstvenih problema koje je imao, a redovi sudovi su učinili sve da apelant svoja prava iz radnog odnosa ne ostvari.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, pri čemu je taj sud posebno naglasio da navodi apelacija ne odgovaraju stvarnom stanju spisa. Vrhovni sud je podsjetio na rješenje Kantonalnog suda kojim je žalba Ministarstva uvažena i prvostepena ukinuta u dijelu koji se odnosi na uplatu zakonskih doprinosa na ime PIO, naknade na ime nezaposlenosti, te u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje. Istim rješenjem odbačena je apelantova tužba u odnosu na uplatu doprinosa na ime zdravstvenog osiguranja u iznosu od 5.803,76 KM jer se u tom dijelu sud oglasio apsolutno nenadležnim.
26. Kantonalni sud i Općinski sud su saglasno sve prigovore odbili kao neosnovane, uključujući i prigovore u odnosu na suđenja u razumnom roku jer su sudovi u ponovnom postupku postupali u prikladnim rokovima.
27. Zakonski zastupnik tuženog je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovan jer ne stoji niti jedan razlog za podnošenje apelacije zato što apelantu u predmetnom postupku nisu povrijeđena ustavna prava i prava garantirana Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73(05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom o postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 74/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev Član 237. st. (1) i (2) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
29. Zakon o doprinosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08, 91/15, 104/16, 34/18 i 99/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 1. stav (1) Ovim zakonom uređuje se sistem obaveznih doprinosa, kao osnovnih instrumenata za finansiranje obaveznog: penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti (u daljem tekstu:
doprinosi), kao i gornja granica stopa doprinosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 11. stav (1) tačka a) Doprinosi se obračunavaju pri obračunu plaće. Uplatu doprinosa za obveznike doprinosa iz člana 4. stav 2. Zakona vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja
- rezident Federacije prilikom svake isplate, koje samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje, nosilac zajedničke djelatnosti ukoliko više lica zajednički obavljaju samostalnu djelatnost, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, isplatilac primanja iz osnova obavljanja drugih vrsta samostalne djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada i ostali obveznici doprinosa, i to:
a) na plaće, naknade plaća i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, doprinosi se plaćaju pri isplati plaće i primanja.
Član 14.
Kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na AP 871/18
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 871/18 je procesna odluka Vrhovnog suda. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenom odluke povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava ili obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 117558 17 Rev od 16. januara 2018. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena zato što vrijednost pobijanog dijela presude nije ispunjavala zakonom propisani imovinski cenzus tako da nije bilo moguće ispitivanje u meritumu u smislu člana 237. ZPP. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
34. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom na akcesoran karakter tog prava, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na AP 5242/18
35. U kontekstu dopustivosti apelacije broj AP 5242/18 Ustavni sud zapaža da je apelant osporio Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 117558 18 od 5. septembra 2018. godine (apelacija je podnesena 14. septembra 2018. godine) koja u vrijeme podnošenja apelacija nije bila konačna odluka u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, apelant je tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom dopunio apelaciju osporivši i Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 117558 18 Rsž 2 od 11. januara 2019. godine protiv koje nisu postojali zakonski uvjeti iz člana 237. stav (2) ZPP za izjavljivanje revizije, pa se shodno tome navedena odluka može smatrati konačnom. Kako je apelant dopunu apelacije podnio14. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da dopuna apelacije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija odluke redovnih sudova tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (uključujući segment pristupa sudu, nezavisnog i nepristrasnog suda i suđenja u razumnom roku), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana
13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. Ustavni sud zapaža da se apelant u odnosu na osporene presude poziva na kršenje prava na nezavisan i nepristrasan sud zbog neprimjenjivanja odredbi materijalnog prava na koje je apelant ukazao u navodima apelacije, zbog čega je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud podsjeća da se kršenje prava na nezavisan i nepristrasan sud ne može vezati za prigovore koji se tiču načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenično stanje i primjenjivali propise, pa su shodno tome ovi prigovori neosnovani. Apelantovo pozivanje na kršenje prava na pristup sudu u odnosu na naknadno donesene odluke je ostalo bez obrazloženja, pa se kao takvo ne može ispitati. Ustavni sud, također, podsjeća da nezadovoljstvo odlukama suda samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu.
41. U kontekstu ostalih prigovora koji se suštinski svode na pogrešnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
43. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke koje su donesene u ponovnom postupku kojima je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio uplatu doprinosa na ime PIO za relevantni period, odnosno odbačen zbog nenadležnosti dio zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa na ime nezaposlenosti. Imajući u vidu obrazloženje Općinskog suda (vidi tač. 19. i 20. ove odluke) koji je neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na uplatu doprinosa na ime PIO zasnovao na nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu da apelant tokom postupka nije ni provodio dokaze u vezi s visinom doprinosa, niti visinom plaće na koji bi se doprinosi obračunavali. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da odredbe ZPP obavezuju stranke da sudu predoče sve činjenice na kojima zasnivaju tužbeni zahtjev i izvedu dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1. ZPP), pri čemu su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev (član 123. stav (1) ZPP).
44. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu relevantne odredbe Zakona o doprinosima FBiH prilikom odbacivanja dijela tužbenog zahtjeva vezanog za uplatu doprinosa za nezaposlenost oglasivši se apsolutno nenadležnim za odlučivanje o tom pitanju. U vezi s takvim obrazloženjem, Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 311/04 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/05 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Cijeneći da je Općinski sud tokom postupka utvrdio da tuženi nije pasivno legitimiran za uplatu doprinosa na ime PIO, a samim tim ni za ostale doprinose iz radnog odnosa koje apelant potražuje, Ustavni sud se stoga neće upuštati u ispitivanje obrazloženja u dijelu kojim se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o uplati doprinosa za nezaposlenost, već samo podsjeća na vlastitu praksu koja može biti svrsishodna redovnim sudovima u budućem radu.
45. Konačno, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u žalbenom postupka bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, koje je taj sud ocijenio neosnovanim. Budući da apelant ne nudi nikakvu novu argumentaciju kojom bi opravdao iznesene prigovore, osim one koju su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, a obrazloženja redovnih sudova u pogledu toga nisu data proizvoljno, prema mišljenju Ustavnog suda, Ustavni sud apelantove prigovore smatra neosnovanim.
46. U kontekstu apelantovih prigovora kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene prava jer redovni sudovi nisu primijenili odredbe ZOR-a, Općeg kolektivnog ugovora i sl., Ustavni sud se poziva na svoju praksu, naprijed citiranu, da je primjena prava, u principu, u isključivoj nadležnosti redovnog suda, te s obzirom na to da ovdje nema naznaka da je relevantno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani.
47. U vezi s prigovorima kojima apelant pokreće i pitanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud u ovom predmetu već jednom intervenirao Odlukom broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine (vidi tačku 6. ove odluke) kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku i Općinskom sudu naloženo hitno postupanje u ponovnom postupku nakon što je Kantonalni sud rješenjem predmet vratio na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu da je nakon odluke Ustavnog suda (10. maj 2017. godine) ponovni postupak na dvije sudske instance okončan za nepune dvije godine, tačnije godinu i osam mjeseci (presuda Kantonalnog suda od 11. januara 2019. godine), Ustavni sud smatra da su i ovi prigovori bez osnova.
Pravo na imovinu
48. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
49. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud, cijeneći postupak u cjelini, zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu osporenih presuda kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da tuženi nije pasivno legitimiran za uplatu doprinosa iz osnova radnog odnosa, što je obrazloženo na jasan i argumentiran način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Nema ni kršenja prava na suđenje u razumnom roku kada je ponovni postupak nakon odluke Ustavnog suda na dvije sudske instance okončan za godinu dana i osam mjeseci.
51. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantovo pozivanje na kršenje navedenog prava vezuje za prigovore o kršenju principa prava na pravično suđenje, a o neosnovanosti tih prigovora Ustavni sud se izjasnio razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje.
52. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek kada je apelant imao na raspolaganju i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu bili djelotvorni za apelanta per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava.
53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević