Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2970/18 (J. H.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2970/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2970/18, rješavajući apelaciju Jelene Hrubi, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Hrubi podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054336 17 Gž 3 od 22. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054336 16 P 4 od 12.

oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jelena Hrubi (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054336 17 Gž 3 od 22. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054336 16 P 4 od 12. oktobra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Štefke Horvat (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 16. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore 28. oktobra 2019. godine. Tužiteljica nije dostavila traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054336 16 P 4 od 12. oktobra 2017. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054336 17 Gž 3 od 22. februara 2018. godine) usvojen je tužiteljicin tužbeni zahtjev i naloženo apelantkinji da tužiteljici isplati iznos od 16.500,00 KM na osnovu zaključenog sporazuma o izmirenju obaveza po osnovu materinstva iza pokojne Teklje Hrubi, ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem i datumom preciziranim u presudi, te da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužiteljica sa Stefanom Hrubijem i Josifom Hrubijem 16. februara 2001. godine zaključila sporazum o izmirenju obaveza po osnovu materinstva iza umrle majke Teklje Hrubi, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov- 1012/01. Navedeni sporazum, kako je utvrđeno, predstavlja dvostrani ugovor kojim je ugovoreno da će Josif i Stefan Hrubi tužiteljici isplatiti 33.000,00 KM na ime materinstva (nasljedstva) iza umrle majke Teklje Hrubi koja je umrla 1985. godine. Ugovoreno je da će tu obavezu izvršiti u roku od tri godine, bez prava stranaka da zaračunavaju kamatu. Prema utvrđenju redovnih sudova, Stefan, Josif, Anton i Mihajlo Hrubi i tužiteljica su zakonski nasljednici, djeca Teklje Hrubi. Utvrđeno je i da je Mihajlo Hrubi pred Okružnim sudom u Mariboru potpisao nasljedničku izjavu 15. juna 2001. godine, broj preciziran u presudi, u kojoj je izjavio da svoj stan koji se nalazi u potkrovlju kuće, preciziran u presudi, u kojoj žive njegova braća Stefan i Josif Hrubi, prepušta svojoj sestri – tužiteljici.

6. Nadalje je utvrđeno da je apelantkinja nasljednica i pravna sljednica Stefana Hrubija (koji je umro 25. marta 2010. godine) s obzirom na to da je Rješenjem Osnovnog suda o nasljeđivanju broj 71 0 0 083877 10 O od 31. maja 2010. godine apelantkinja kao njegova supruga označena kao njegova jedina nasljednica nepokretnosti preciziranih u presudi jer su se njihova djeca, poimenično navedena u presudi, odrekla nasljedstva u korist apelantkinje, svoje majke. Osim toga, navedeno je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je u toku postupka umro i Josif Hrubi, te je tužiteljica označila njegove kćerke, poimenično navedene u presudi, kao tužene, ali da su se one protivile preinačenju tužbe pa preinačenje nije ni dopušteno. S druge strane, navedeno rješenje o nasljeđivanju kojim je apelantkinja proglašena jedinom nasljedicom Stefana Hrubija i po osnovu kojeg je tužba preinačena i apelantkinja označena kao tužena provedeno je kao dokaz jer se, kako je obrazloženo, radi o dokazu koji se tiče stranačke sposobnosti pasivno legitimisane stranke, s obzirom na to da je apelantkinja osporila činjenicu da je Stefan Hrubi umro, te da je ona njegova nasljednica. U vezi s tim je navedeno da je stranačka sposobnost procesna pretpostavka o kojoj prvostepeni sud vodi računa po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka (čl. 291 i 295 Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), pa za dokazivanje činjenica relevantnih za ovu procesnu pretpostavku važi pravilo iz odredbe člana 7 stav 3 ZPP. Imajući u vidu stanje spisa ove parnice i sadržaj dokaza na kojem se zasniva procesnopravna sukcesija, prema ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju su ispunjeni uslovi za zaključak da se imaju smatrati priznatim činjenice da je Stefan Hrubi umro i da je apelantkinja njegova jedina nasljednica, a koje su relevantne za apelantkinjinu pasivnu legitimaciju u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava (član 163 Zakona o nasljeđivanju).

7. Nadalje, obrazloženo je da su se predmetnim sporazumom Josif i Stefan Hrubi obavezali da na ime materinstva tužiteljici isplate iznos od 33.000,00 KM i da ta ugovorena novčana obaveza, u smislu odredbe člana 412 ZOO, predstavlja djeljivu obavezu koja se među dužnicima dijeli na jednake dijelove i koja kao obaveza ugovorena ugovorom ne prestaje smrću ugovornih strana u smislu odredbe člana 359 ZOO. Osim toga, obrazloženo je da činjenica da je Mihajlo Hrubi tužiteljici prepustio – poklonio svoj stan, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji, ne znači da je tužiteljica time namirena po osnovu spornog sporazuma jer se u slučaju prepuštanja – poklona stana radilo o raspolaganju imovinom Mihajla Hrubija. U vezi s tim, kako je obrazloženo, nesporno je utvrđeno da je apelantkinja jedina nasljednica umrlog Stefana Hrubija koji je jedan od potpisnika spornog sporazuma i zbog čega je, prema zaključku redovnih sudova, apelantkinja dužna da tužiteljici isplati 1/2 iznosa ugovorenog označenim sporazumom, što predstavlja iznos od 16.500,00 KM, te je tužiteljicin tužbeni zahtjev usvojen. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

8. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da u predmetnom postupku nije mogla da zaštiti svoja prava na isti način kako je to radila tužiteljica jer su redovni sudovi izvodili zaključke mimo provedenih dokaza i cijenili su samo dokaze koje je provela tužiteljica, a ne i apelantkinja. Smatra da nikada i ničim nije dokazano da je apelantkinja nasljednica jednog od potpisnika spornog sporazuma, niti je na bilo koji način dokazano da je Stefan Hrubi umro, pa time nije mogla da bude donesena ni odluka da je apelantkinja obavezna da tužiteljici isplati navedeni novčani iznos. Navodi da se na ovaj predmet može primijeniti Odluka Ustavnog suda broj AP 2560/14 od 1. decembra 2016. godine s obzirom na to da je navedenom odlukom promovisan raspravni princip koji stranke obavezuje da iznesu sve dokaze i činjenice na kojima zasnivaju svoje tužbene zahtjeve, a što se u konkretnom slučaju nije desilo jer tužiteljica niti jednim dokazom nije dokazala da je apelantkinja nasljednica Stefana Hrubija, niti da je on umro. Navodi da je princip ravnopravnosti povrijeđen i time što je redovni sud dopustio subjektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, čemu su se protivili nasljednici, uključujući i apelantkinju. Takođe, apelantkinja navodi i da odluke redovnih sudova ne sadrže adekvatna obrazloženja o tome ko je nasljednik Stefana Hrubija i na osnovu čega je to utvrđeno, što čini presudu nerazumljivom i nejasnom i protivnom zakonskim odredbama.

b) Odgovor na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima istaknutim u svojoj odluci i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

10. Osnovni sud je naveo sadržaj presuda donesenih u konkretnom postupku, te istakao da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu neosnovani jer su navedene presude donesene u skladu sa zakonom i Ustavom.

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19) relevantne odredbe glase:

Član 163.

Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve (1) Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

(2) Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve. (3) Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.

(4) Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije određeno.

12. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 359.

Smrću dužnika ili poverioca prestaje obaveza samo ako je nastala s obzirom na lične osobine koje od ugovornih strana ili lične sposobnosti dužnika. Član 412.

(1) Obaveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijeli predmet, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obaveza je nedjeljiva. (2) Kad u nekoj djeljivoj obavezi ima više dužnika, obaveza se dijeli među njima na jednake delove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio obaveze.

(3) Kad u nekoj djeljivoj obavezi ima više povjerilaca, potraživanje se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno, i svaki povjerilac može zahtijevati samo svoj dio potraživanja.

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 054336 17 Gž 3 od 22. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 27. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).

21. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču osnovanosti tužiteljicinog zahtjeva za naknadu novčanog iznosa koji je potraživala od apelantkinje kao nasljednice Stefana Hrubija, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.

22. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava ili pogrešnog utvrđivanja činjenica.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentovana obrazloženja u kojima je jasno navedeno zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki nisu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, u navedenim obrazloženjima, prema mišljenju Ustavnog suda, nema ništa što bi ukazivalo da su ona kontradiktorna, nejasna ili nerazumljiva. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je u konkretnom slučaju prema apelantkinji postupano drugačije u odnosu na tužiteljicu, već da je apelantkinja u istoj mjeri kao i tužiteljica učestvovala u predmetnom postupku, predlagala i provodila dokaze, a što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Stefan Hrubi umro, da je nakon njegove smrti vođen ostavinski postupak u kojem je za jedinu nasljednicu proglašena apelantkinja jer su se njihova djeca (sin i kćerka) odrekli nasljedstva u korist svoje majke – apelantkinje (naslijeđene su nepokretnosti precizirane u presudi). Pored toga, Ustavni sud zapaža i da, takođe suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su se nasljednice Josifa Hrubija protivile subjektivnom preinačenju tužbenog zahtjeva, dok se apelantkinja niti njen punomoćnik ničim nisu usprotivili preinačenju u odnosu na apelantkinju, već su se upustili u raspravljanje o predmetu spora. Osim toga, Ustavni sud, takođe suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova u vezi s primjenom odredbi člana 163 ZPP s obzirom na to da je navedenim članom, koji je citiran u prethodnim tačkama ove odluke, propisano da nasljednik odgovara za dugove ostavioca do visine nasljedstva. Budući da je apelantkinja, kako je već rečeno, proglašena jedinom nasljednicom Stefana Hrubija koji je, zajedno s Josifom Hrubijem, potpisivanjem spornog sporazuma preuzeo obavezu isplate iznosa od 33.000,00 KM tužiteljici, kako shodno odredbama ZOO preuzeta obaveza ne prestaje smrću onog koji se obavezao, izuzev ako je obaveza vezana striktno za njegovu ličnost, to nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe relevantnih zakonskih odredbi. Pri tome, Ustavni sud ističe da su u konkretnom slučaju redovni sudovi postupili u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 2560/14 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2560/14 od 1. decembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) na koju se apelantkinja poziva u odnosu na raspravni princip. Ovo stoga jer je u konkretnom postupku poštovan princip koji stranke obavezuje da iznesu sve dokaze i činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Stoga, kako apelantkinja svojim navodima ničim nije dovela u pitanje zaključke i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada je utvrđeno da je Stefan Hrubi, jedan od potpisnika sporazuma kojim se obavezao na isplatu određenog novčanog iznosa tužiteljici, umro i kada je za njegovog jedinog nasljednika proglašena apelantkinja, čime je shodno odredbama člana 163 Zakona o nasljeđivanju ta obaveza prešla na apelantkinju, kada je iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo da se apelantkinja nije protivila subjektivnom preinačenju tužiteljicinog tužbenog zahtjeva, već se upustila u raspravljanje, te kada su redovni sudovi za svoja utvrđenja dali jasna i argumentovana obrazloženja pri tom jednako cijeneći dokaze koje je provodila apelantkinja i dokaze koje je provodila tužiteljica.

28. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2970/18 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio