Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-83/20 (J. J.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-83/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-83/20, rješavajući zahtjev Joke Jović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Joke Jović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Joka Jović (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Novak Gojković, advokat iz Modriče, podnijela je 4. januara 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 042657 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom se „odlaže izvršenje po presudi Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine“, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 042657 16 P od 10. jula 2018. godine djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 26. jula 2010. godine između tuženih Sime Jović (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i Jove Jović (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) sa jedne strane i Volksbank BiH d.d. iz Sarajeva [kao pravni prednik Sberbank BiH d.d. Sarajevo] (u daljnjem tekstu: trećetužena ili tuženi) sa druge strane u odnosu na apelanticu, te da se naloži zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Gradačcu da po pravosnažnosti presude izvrši brisanje određenih upisa, pobliže navedenih u izreci presude, te da se obavežu tuženi da joj solidarno naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su prvotuženi (bračni supružnik apelantice) i drugotuženi (brat prvotuženog), kao založni dužnici, sa pravnim prednikom trećetužene 26. jula 2010. godine, kod notara, zaključili ugovor o zasnivanju hipoteke, na osnovu kojeg je uspostavljena hipoteka na nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude), kao sredstvo obezbjeđenja ugovora o dugoročnom kreditu od 15. jula 2010. godine, kojim je pravni prednik trećetužene, kao davalac kredita, odobrio kredit korisniku kredita preduzeću „Jović-komerc“ d.o.o. Blaževac, u iznosu od 134.000,00 KM. Osnovni sud je prihvatio iskaze apelantice i prvotuženog u pogledu faktičkog prestanka njihove bračne zajednice 2009. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da apelantica nije dala saglasnost za zaključenje navedenog ugovora o zasnivanju hipoteke. Sud je naveo da je presudom Osnovnog suda u Modriči od 5. augusta 2016. godine (donesenom u postupku koji je pokrenula i vodila apelantica, nakon što je u izvršnom postupku, pokrenutom po prijedlogu trećetužene radi prinudne naplate navedenog kredita iz založenih nekretnina, upućena na parnicu, kao treće lice) apelantici priznato pravo suposjeda i susvojine u dijelu od 1/4 na spornim nekretninama koje su predmet hipoteke.

4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da su prilikom zaključenja spornog ugovora o zasnivanju hipoteke ugovorne strane postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno iz razloga što prvotuženi i drugotuženi, kao neuke stranke, nisu poučeni od strane notara i predstavnika trećetužene, da je za uspostavu hipoteke pored njihove izjave da su predmetne nekretnine njihova posebna imovina, potrebna i saglasnost njihovih bračnih supružnika. Osnovni sud je ocijenio da je prvotuženi zaključenjem spornog ugovora o zasnivanju hipoteke raspolagao zajedničkom imovinom suprotno članu 271. stav 2. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) i suprotno članu 146. stav 3. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP). Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, a primjenom člana 105. ZOO zaključio da je sporni ugovor o zasnivanju hipoteke samo djelimično ništavan u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio apelantice od 1/4, te je, shodno tome, djelimično usvojio tužbeni zahtjev i naložio zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Gradačcu brisanje određenih upisa pobliže navedenih u izreci presude (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 8 do 12 obrazloženja).

5. Odlučujući o žalbi trećetužene Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 86 0 P 042657 18 Gž 2 od 28. novembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu kojima se ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije apelantice, u odnosu na zaključak prvostepenog suda u pogledu prestanka faktičke bračne zajednice između apelantice i prvotuženog, te u odnosu na dio kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje detaljno pojasnio na str. 3 i 4. obrazloženja presude. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da se žalbom ispravno osporava zaključak prvostepenog suda u pogledu nesavjesnosti trećetužene, ali sama činjenica da je trećetužena bila savjesna prilikom zaključenja spornog ugovora o zasnivanju hipoteke nije od uticaja na zakonitost pobijane presude, jer se ništavost tog ugovora ogleda kroz činjenicu da je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bez saglasnosti apelantice suprotno članu 271. stav 2. PZ, što taj ugovor čini suprotnim prinudnim propisima, odnosno čini ga djelimično ništavim kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

7. Odlučujući o reviziji trećetužene Vrhovni sud je Presudom broj 86 0 P 042657 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da je djelimično ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke i naloženo zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Gradačcu da po pravo snažnosti navedene presude izvrši brisanje određenih upisa pobliže navedenih u izreci presude, a sve u odnosu na suvlasnički dio apelantice od 1/4, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, tako što je tužbeni zahtjev u navedenim dijelovima odbijen u odnosu na trećetuženu i obavezana apelantica da trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da trećetužena osnovano revizijom ukazuje da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantici pravosnažnom presudom od 5. augusta 2016. godine priznato pravo suposjeda i susvojine u dijelu od 1/4 na spornim nekretninama, po osnovu zajedničkog sticanja u braku (koji je zaključen 1987. godine) sa prvotuženim iz čega proizlazi, da je založena sporna imovina, u momentu zasnivanja hipoteke (ugovorom od 26. jula 2010. godine), imala karakter zajednički stečene imovine bračnih supružnika, ali da takvo stanje nije bilo upisano u odgovarajuće javne evidencije. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporna valjanost takvog raspolaganja, odnosno da li to raspolaganje proizvodi pravno dejstvo u odnosu na suvlasnički dio apelantice u založenoj imovini. Vrhovni sud je naveo da je apelantica iznijela tvrdnju da su u spornom periodu bili poremećeni odnosi u braku sa prvotuženim, te da nije znala niti bila obavještena o raspolaganju zajedničkom imovinom. Tvrdi da se razišla sa prvotuženim (ne i razvela) 2009. godine od kada živi kod roditelja, ali nije izvodila druge dokaze, pa proizlazi, prema ocjeni Vrhovnog suda, da apelantica nije dokazala da su bračni odnosi između nje i prvotuženog u vrijeme zaključenja spornog ugovora (2010. godine) bili poremećeni, unatoč jednakom svjedočenju i prvotuženog, koji nije osporavao tužbeni zahtjev i koji ima pravni i svaki drugi interes da apelantica uspije u ovom sporu, pa se samo na njegovom iskazu nije moglo graditi takvo utvrđenje. Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da su bračni odnosi bili poremećeni u toj mjeri da joj je bilo onemogućeno da se stara o zaštiti svojih interesa u pogledu zajedničke imovine.

9. Vrhovni sud je u vezi sa navedenim istaknuo da je apelantičina tvrdnja o poremećenim bračnim odnosima tačna, logično bi bilo da preduzme pravovremene radnje radi zaštiti svog udjela u zajedničkoj imovini, kod činjenice da je znala da su zajednički stečene nekretnine u braku upisane u zemljišnjim knjigama na prvotuženog i njegovog brata (drugotuženog) sa dijelom od po 1/2, te da se prvotuženi (zajedno sa drugotuženim) bavi poduzetništvom u većem obimu i da, po prirodi stvari, postoji velika vjerovatnoća da zajedničku imovinu, ne samo optereti hipotekom, već i da je otuđi za potrebe svoje djelatnosti. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantica se držala pasivno prema spornoj imovini duži niz godina. Naime, apelantica nije preduzela ništa ni 2009. godine od kada, kako tvrdi, ne živi zajedno sa prvotuženim, nego kod svojih roditelja, niti preduzima bilo koju radnju (privremenu mjeru, tužbu) da zaštiti svoja prava na zajedničkoj imovini (sve do 2014. godine kada je u izvršnom postupku trećetužena zatražila isplatu kredita prodajom založenih spornih nekretnina), ostavljajući na taj način potpunu slobodu prvotuženom da sa tom imovinom raspolaže prema svome nahođenju. Polazeći od toga da brak stranaka nije formalnopravno razveden, da apelantica nije dokazala da su bračni odnosi faktički bili poremećeni, pogotovo ne u mjeri da joj je bilo onemogućeno da štiti svoja prava na zajedničkoj imovini i njom raspolaže i upravlja, te da se čitavo vrijeme držala potpuno pasivno, unatoč tvrdnji da je faktička bračna zajednica prestala zbog poremećenih odnosa – Vrhovni sud je ocijenio da se prećutno suglasila sa radnjama prvotuženog. Navedeno kod činjenice da je založno pravo na spornim nekretninama upisano 27. jula 2010. godine, a tužba kojom je apelantica tražila utvrđenje svog udjela po osnovu sticanja u braku, podnesena 24. novembra 2014. godine, dok je konkretni spor pokrenut nakon više od šest godina (tužbom od 9. novembra 2016. godine).

10. Vrhovni sud je dalje naveo da je u času zaključenja ugovora o hipoteci (26. jula 2010. godine), na spornim nekretninama pravo vlasništva bilo upisano u korist prvotuženog i drugotuženog sa po 1/2 dijela. U tom trenutku zemljišnoknjižno stanje nije neistinito već nepotpuno (nije upisana apelantica kao suvlasnik sa dijelom stečenim u toku trajanja bračne zajednice) - zato, prema ocjeni Vrhovnog suda, u korist trećeg lica (trećetužene, kao hipotekarnog povjerioca) nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige, naravno pod uslovom da je savjesno. Vrhovni sud je istaknuo da tokom postupka (kako je obrazložio i drugostepeni sud) nije utvrđena nesavjesnost trećetužene. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je trećetužena u vrijeme zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke izvršila uvid u zemljišnoknjižno stanje i utvrdila da su prvotuženi i drugotuženi upisani kao suvlasnici sa dijelom od 1/2, te da ne postoji zabilježba spora ili neke privremene mjere kojom bi se zabranjivalo raspolaganje ili opterećivanje sporne nekretnine, odnosno da ne postoji upisano pravo trećeg, pa ni apelantice. Na upozorenje i pitanje notara o statusu spornih nekretnina koje su bile predmet zalaganja, oba založna dužnika (prvotuženi i drugotuženi) su izjavili „pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću da su iste njihova posebna imovina“.

11. Prema ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju se može govoriti samo o nesavjesnosti prvotuženog i drugotuženog koji su pri zaključenju ugovora o osnivanju hipoteke, na spornim nekretninama rekli da se radi o njihovoj posebnoj imovini iako, prema sadržaju presude donesene u postupku u kojem je apelantica zahtijevala i ishodila utvrđenje da se radi o imovini koja je sticana u braku sa prvotuženim i da je ona suvlasnica sa 1/4 dijela, nisu osporavali njene navode na kojima je temeljila takav zahtjev. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je indikativno da prvotuženi i drugotuženi u predmetnoj parnici ne osporavaju nijedan navod tužbe, pa se, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovano može zaključiti da na taj način iskazuju namjeru da trećetuženu osujete ili joj otežaju ostvarenje potraživanja iz založene nepokretnosti. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, zbog nesavjesnosti prvotuženog i drugotuženog, apelantici ostaje mogućnost da prava u vezi sa svojim suvlasničkim dijelom (eventualna novčana naknada u visini vrijednosti suvlasničkog dijela) na spornim nekretninama, ostvaruje u odnosu na njih, a ne i u odnosu na trećetuženu koja je postupala savjesno.

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pozitivne propise. Apelantica navodi da su notar i predstavnik banke (diplomirani pravnik) znali odredbe PZ koje regulišu sticanje, status i način raspolaganja zajedničkom bračnom imovinom, i znali su da trebaju pozvati apelanticu (kao suprugu prvotuženog) da i ona potpiše odnosno bude saglasna sa navedenim ugovorom, ali su tu obavezu zanemarili, namjerno propustili. Na taj način je Volksbank BiH d.d. iz Sarajeva kao pravni prednik trećetužene postupala protivno odredbi člana 12. ZOO, odnosno protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude proizvoljno primijenio odredbe čl. 270, 271, 272. i 273. PZ, kojima su regulisani imovinski odnosi bračnih drugova. Apelantica smatra da pravna radnja kojom je prvotuženi zajedno sa pravnim prednikom trećetužene, bez njene saglasnosti izvršio opterećenje predmetnih nepokretnosti založnim pravom ne proizvodi pravno dejstvo, shodno odredbi člana 103. ZOO.

13. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica predlaže da se odloži izvršenje presude Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

15. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica traži da Ustavni sud odloži izvršenje presude Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine do donošenja odluke o apelaciji. Iz navedenog proizilazi da apelantica traži obustavu izvršenja pravosnažne presude na predmetnim nepokretnostima, a zbog neisplaćenog kredita koji je bio obezbjeđen hipotekom na predmetnim nekretninama. S tim u vezi Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelantica navela kao osnov za donošenje privremene mjere, a to su navodi koji se tiču merituma predmeta, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-83/20 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio