Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1674/18 (N. K. i L. K.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1674/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1674/18, rješavajući apelaciju Nedeljka Kosa i Ljiljane Kos, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Kosa i Ljiljane Kos podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedeljko Kos i Ljiljana Kos (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 14. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 7. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Pravosnažnom presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine B. S. je proglašen krivim zbog izvršenog produženog krivičnog djela zelenaštva iz člana 245. stav

2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s tri krivična djela iznude iz člana 242. stav 1. KZRS i pet krivičnih djela iznude iz člana 242. stav 2. KZRS, te mu je za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina i novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM i oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnih djela u iznosu od 68.020,00 KM i 1.900,00 eura u novčanoj protuvrijednosti u KM prema kursu na dan uplate.

6. Tužilaštvo je zahtjevom broj T13 0 KT 0012954 12 od 29. oktobra 2015. godine pred Okružnim sudom zatražilo trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela od vlasnika imovine osuđenog B. S., od povezanog lica R. S. i od trećih lica D. S. i apelanata nakon što je B. S. pravosnažno osuđen zbog navedenih krivičnih djela. Povodom navedenog zahtjeva Tužilaštva Okružni sud je u smislu člana 30. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine) održao posebno ročište na kojem je odlučio o zahtjevu.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 011005 16 K od 21. decembra 2016. godine, u krivičnom predmetu protiv osuđenog lica B. S., povezanog lica R. S. i D. S. i apelanata kao trećih lica, usvojen je zahtjev Tužilaštva od 29. oktobra 2015. godine za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, pa je od osuđenog B. S. i s njim povezanog lica i trećih lica vlasnika imovine trajno oduzeta imovina, i to, između ostalog, od apelantice kao trećeg lica oduzeto je garažno mjesto broj 4 površine 16,80 kvadratnih metara u Banjaluci u stambeno-poslovnom objektu kako je precizirano u izreci rješenja, a od apelanta je oduzet stambeni objekat bruto površine 774,17 kvadratnih metara koji se nalazi u Banjaluci, izgrađen bez građevinske dozvole na zemljištu u apelantovom vlasništvu kako je precizirano u izreci rješenja (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke rješenja trajno oduzeta imovina iz stava I izreke se povjerava na upravljanje Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom RS koja je dužna preduzeti mjere za čuvanje i održavanje oduzete imovine do pravosnažnog okončanja postupka. Stavom III izreke je određeno da nakon pravosnažnosti rješenja u skladu sa članom 46. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine trajno oduzeta imovina iz stava I izreke postaje vlasništvo RS. Stavom IV izreke, na osnovu člana 4. Zakona o oduzimanju imovine, a uz primjenu člana 99. stav 1. i člana 96. stav 2. tačka e) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), osuđeni B. S., povezano lice R. S. i apelanti kao treća lica obavezani su da plate troškove postupka u vidu paušalnog iznosa od po 500,00 KM. Istim rješenjem odbijen je zahtjev Tužilaštva za trajno oduzimanje imovine od apelantice, i to dvosobnog stana površine 39,39 kvadratnih metara kako je precizirano u izreci rješenja (stav V izreke rješenja).

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je među strankama nesporno da je protiv B. S. pokrenuta finansijska istraga u skladu sa članom 15. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine kao posebna vrsta istrage, i to prije nego što je pokrenut krivični postupak zbog krivičnih djela za koja je osuđen. Dalje je navedeno da, imajući u vidu odredbu člana 3. stav 1. tačka b) navedenog zakona, proizlazi da taj zakon reguliše takozvano prošireno oduzimanje imovine koje nije vezano samo za konkretno krivično djelo i isključivo za izvršioca tog krivičnog djela (za razliku od oduzimanja imovinske koristi), nego propisuje zakonsku obavezu oduzimanja i svake druge imovine stečene iz kriminala, kako samog izvršioca krivičnog djela tako i povezanih lica ili trećeg lica kao vlasnika takve imovine, ukoliko ta lica kao vlasnici imovine ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda. Oduzimanje imovine prema navedenom zakonu ima cilj ostvarenje opšteg principa prava „da niko ne može imati koristi od vlastitog zlodjela“, a osuđenim licima ili licima navedenim u članu 3. stav 1. tačke v, g, d, đ i e Zakona je ostavljena mogućnost da dokažu da je imovina stečena iz zakonitih prihoda.

9. Okružni sud je naveo da su u toku postupka za trajno oduzimanje imovine izvedeni dokazi optužbe precizirani na str. 3–7. obrazloženja, kao i dokazi koje su predložili apelanti kako su precizirani na str. 7–11. obrazloženja. Utvrđeno je da je među strankama nesporno da je povezano lice R. S. otac osuđenog B. S., da su mu apelanti punac i punica, da je u momentu pokretanja krivičnog postupka B. S. bio oženjen sa T. S., kćerkom apelanata. Nadalje je utvrđeno da je brak između kćerke apelanata i osuđenog B. S. zaključen 9. januara 2000. godine, a razveden presudom Osnovnog suda u Banjaluci 9. oktobra 2013. godine. Dalje je navedeno da je osuđeni B. S. živio u porodičnom domaćinstvu svog oca do ženidbe 9. oktobra 2000. godine, a potom da je živio sa suprugom T. S. u objektu koji je apelant dobio u zamjenu za svoje nekretnine u Zagrebu, a nakon što je taj objekat porušen, u novosagrađenom objektu (predmetni stambeni objekat). Sud je istakao da se iz kriminalističko-tehničkog izvještaja CJB Banjaluka od 23. septembra 2012. godine vidi da je tog dana na osnovu naredbe Osnovnog suda u Banjaluci izvršen pretres predmetnog stambenog objekta, apelantovo vlasništvo u kojem je boravio osuđeni B. S., da je u fotodokumentaciji prikazan pretres kuće, zatim kako kuća izgleda spolja, te je prikazan raspored i opremljenost prostorija u kući. Sud je dalje istakao da je analizom iskaza navedenih svjedoka nesumnjivo utvrdio da je izgradnja predmetnog stambenog objekta trajala od 2002. godine do 2012. godine, da je adresa stanovanja osuđenog B. S. u periodu od 2004. do 2011. bila u navedenom stambenom objektu, te da je B. S. vršio plaćanja građevinskih radova, komunalnih naknada itd.

10. Na osnovu provedenih dokaza Okružni sud je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je imovina osuđenog B. S., s njim povezanih lica i trećih lica stečena prije pokretanja krivičnog postupka. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i materijalnih dokaza utvrđeno je koju imovinu osuđeni B. S., povezana lica i treća lica posjeduju, utvrđena je visina zakonitih prihoda, te troškovi koje su u izvještajnom periodu oni imali. Tako je u odnosu na apelante utvrđeno da su apelanti i njihova porodica (sin, snaha i njihova djeca) ostvarili prihode u ukupnom iznosu od 257.726,69 KM, porodica je imala troškove u iznosu od 149.463,37 KM, a apelanti imovinu vrijednu 478.915,70 KM, tako da nesrazmjera između zakonito stečenih prihoda i njihove imovine iznosi 371.652.38 KM. Imajući u vidu zakonito stečene prihode apelanata, Okružni sud je utvrdio da proizlazi da oni nisu ili su jedva mogli da pokriju troškove života koje su imali u navedenom periodu, tako da je nesumnjivo utvrđeno da postoji očigledna nesrazmjera između vrijednosti imovine koja je stečena (imovina iz stava I izreke rješenja) i zakonito stečenih prihoda. Okružni sud je cijenio činjenicu da je iz svih provedenih dokaza jasno da su navedena povezana lica i treća lica koja su se nalazila u bliskim rodbinskim odnosima s osuđenim B. S. samo figurirali kao formalni vlasnici isključivo da bi se prikrio stvarni vlasnik. Utvrđeno je da je osuđeni B. S., da bi se zavarao trag nelegalno stečenog novca dobijenog iz kriminalnih aktivnosti, želio da taj novac infiltrira u redovne tokove novca kupovinom navedene imovine – predmetnog garažnog mjesta (za koji je apelantica zaključila kupoprodajni ugovor 25. aprila 2012. godine) i izgradnjom predmetnog stambenog objekta iz stava I izreke rješenja. Okružni sud je istakao da je cilj mjere trajnog oduzimanja imovine da se spriječi bogaćenje zasnovano na kriminalu, odnosno nepostojanju osnova kojim bi se opravdalo vlasništvo nad takvom imovinom i njeno zakonito porijeklo. Navedeno je, prema mišljenju Okružnog suda, dovoljno za zaključak da se radi o imovini koja potiče iz krivičnog djela, a apelanti kao vlasnici imovine nisu izvedenim dokazima dokazali tvrdnju da su uložena novčana sredstva u kupovinu i izgradnju objekta u srazmjeri s ostvarenim zakonitim prihodima iz legalnih izvora u periodu sticanja imovine (od 2002. do 2012. godine). Dakle, osuđeni B. S. i s njim povezana lica i treća lica nisu na valjan i dovoljan način dokumentovali legalnost sredstava uloženih u kupovinu nekretnina i u izgradnju objekata koji su predmet zahtjeva za oduzimanje, te nisu dokazali da postoji srazmjera između njihovih zakonito stečenih prihoda, troškova i stečene imovine. Okružni sud je zaključio da predmetna imovina iz stava I izreke rješenja proističe iz krivičnog djela, odnosno kriminalne aktivnosti B. S. pa je shodno članu 32. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine donio rješenje o trajnom oduzimanju.

11. Okružni sud je odbio prijedlog Tužilaštva da se od apelantice kao vlasnika oduzme stan površine 39,39 kvadratnih metara upisan u izvod iz knjige uloženih ugovora koji je apelantica kupila od „Monting“ d.o.o. po cijeni od 63.024,00 KM jer je utvrdio da je porodica Kos raspolagala sredstvima koja su zakonito stekli i kojima je apelantica mogla kupiti navedeni stan. Sud je od apelanta oduzeo predmetni građevinski objekat čija je vrijednost procijenjena na 340.624,44 KM i od apelantice garažno mjesto koje je koštalo 5.000.00 KM jer oni nisu mogli dokazati da su iz zakonito ostvarenih prihoda stekli navedenu imovinu. Također je utvrđeno da nisu mogli dokazati da su zakonito stekli i novčani iznos od 15.127,94 KM. Međutim, kako je predmetni stan koštao 63.024,00 KM, a tužilac nije uredio zahtjev tako što bi potraživao naprijed navedeni novčani iznos, umjesto stana navedene vrijednosti Okružni sud je odbio prijedlog Tužilaštva da se od apelantice oduzme stan u njenom vlasništvu jer je ona u pretežnom dijelu imala novac da kupi taj stan.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv navedenog rješenja Okružnog suda od 6. decembra 2016. godine.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelanti žalbu izjavili zbog bitne povrede krivičnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlozima da se rješenje preinači i odbije zahtjev Tužilaštva ili da se rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Dalje je navedeno da su u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja svi dokazi na koje se rješenje poziva, kako odbrane tako i dokazi izvedeni po prijedlogu punomoćnika apelanata, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP-a, a rješenje obrazloženo u skladu s odredbom člana 304. stav 7. ZKP-a i na osnovu takve ocjene izveden konačan, a i prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak da je od osuđenog B. S., kao i od apelanata, opravdano trajno oduzeti imovinu pobliže opisanu u izreci pobijanog rješenja. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim prigovore koje su u žalbi iznijeli apelanti, a koji se svode na navode da su predmetni stambeni objekat izgradili vlastitim sredstvima i uz pomoć srodnika kojima nisu plaćali rad, te da je ne samo činjenično stanje pogrešno utvrđeno već da je rješenje zahvaćeno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, da je donošenjem tog rješenja došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da su povrijeđene i odredbe člana 3. ZKP-a, odredbe čl. 14. i 15, te člana 295. stav 2. i člana 304. stav 7. ZKP-a jer rješenje nije dalo valjane razloge o odlučnim činjenicama i protivrječnim dokazima, pa zbog svih tih manjkavosti žalba predlaže da se to rješenje preinači i odbije zahtjev Tužilaštva za trajno oduzimanje imovine, odnosno da se rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Prema mišljenju Vrhovnog suda, izneseni kao i drugi prigovori žalbe nisu osnovani prije svega zbog toga što je pobijano rješenje dalo sve razloge o odlučnim činjenicama, pravilno ocijenilo sve dokaze, kako optužbe tako i one izvedene po prijedlogu punomoćnika apelanata, a naročito kada je riječ o nalazima vještaka građevinske i ekonomske struke na koje se rješenje poziva u obrazloženju i daje valjane razloge o tome zašto prihvata nalaze vještaka optužbe, a ne nalaze vještaka koje je predložio punomoćnik apelanata. Vrhovni sud je smatrao da se iz provedenih dokaza nesumnjivo može zaključiti da je sticanje predmetne imovine apelanata (garažnog mjesta i stambenog objekta) u direktnoj vezi s kriminalnim aktivnostima osuđenog B. S. (zeta apelanata). Vrhovni sud je zaključio da dokazima koje su izveli pred prvostepenim sudom apelanti nisu dokazali zakonito porijeklo predmetne imovine, odnosno neosnovanost zahtjeva Tužilaštva za trajno oduzimanje predmetne imovine apelanata. Budući da je utvrdio da žalbe osuđenog B. S., povezanog lica R. S. te apelanata kao trećih lica nisu osnovane, Vrhovni sud je na osnovu člana 34. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine i člana 337. stav 3. ZKP-a rješenjem odbio žalbe kao neosnovane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnim navodima apelacije apelanti su, pored ostalog, istakli da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje jer nisu obaviješteni o sjednici vijeća Vrhovnog suda, niti im je omogućeno da prisustvuju iako je na njoj donesena odluka o žalbi apelanata. Istakli su da su u žalbi od 23. februara 2016. godine tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća i da zajedno s punomoćnikom budu pozvani na sjednicu i da to pravo crpe iz člana 318. ZKP-a. Vrhovni sud je, prema mišljenju apelanata, potpuno zanemario to njihovo pravo i onemogućio ih je da pristupe sudu i iznesu svoje žalbene argumente. Ističu da u postupku donošenja odluke pred Vrhovnim sudom nisu bili ispoštovani osnovni procesni uslovi, odnosno apelantima nisu garantovana i osigurana prava iz člana 6. Evropske konvencije, zbog čega Vrhovni sud nije ni mogao ispitati zakonitost osporenog rješenja Okružnog suda. Dalje, apelanti smatraju da su Okružni i Vrhovni sud u provedenom postupku arbitrarno primijenili Zakon o oduzimanju imovine i ZKP, da su proizvoljno ocijenili provedene dokaze i pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su konačno zaključili da je potrebno od apelanata trajno oduzeti predmetnu imovinu. Smatraju da su nezakonito lišeni predmetne imovine koju su stekli svojim radom i zakonitim prihodima, te da je neosnovan stav redovnih sudova da su apelanti trebali dokazati da su njihovi prihodi bili zakoniti iako je nesporno teret dokazivanja prema ZKP-u na Tužilaštvu. Apelanti smatraju da su se stekli uslovi da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i u okviru toga i prava na pristup sudu, kao i povredu prava na nesmetano uživanje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da navodima apelanata nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim time i da nisu povrijeđena prava apelanata zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Istaknuto je da su prigovori koje apelanti iznose u suštini preneseni iz žalbe na rješenje i najvećim dijelom se zasnivaju na kritici utvrđenog činjeničnog stanja koje se podvođenjem pod razne nepostojeće procesne povrede pokušava prikazati kao povreda konvencijskih i ustavnih prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u predmetnom krivičnom postupku ispoštovana prava apelanata koja su im zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.

18. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju u vezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nisu obaviješteni o sjednici vijeća Vrhovnog suda, gdje je donesena konačna odluka povodom žalbe apelanata, istaklo da je tačno da oni nisu obaviješteni o sjednici vijeća, ali da se u konkretnom slučaju ne radi o apsolutno bitnoj povredi ZKP-a, već relativnoj povredi koja ne može imati uticaj na konačnu odluku. Dalje, u odnosu na navode apelacije da sud nije pravilno utvrdio vrijednost imovine apelanata, kao i način sticanja, istaknuto je da je sud pravilno utvrdio odnos te imovine s radnjama i imovinom osuđenog B. S. budući da je on osuđen u predmetnim postupcima. Tužilaštvo je istaklo da je sud dao dovoljno obrazloženja i razloge kada je utvrdio da je predmetna imovina stečena nezakonitim sredstvima osuđenog B. S., a apelantima je pružena mogućnost da pred sudom dokazuju način i vrijednost i kako su stekli predmetnu imovinu. Pogrešno se apelanti pozivaju na to da je to dužan raditi sud. Naime, kada se utvrdi da je stečena imovina u nesrazmjeri s njenom vrijednošću i prihodima koje vlasnik ima pa je sud oduzima, onda ostaje mogućnost apelantu da on dokazuje otkuda mu ta imovina i iz kojih prihoda. Tužilaštvo smatra da je u predmetnom postupku sud pravilno utvrdio vezu i porijeklo predmetne imovine s radnjama osuđenog B. S. s kojim su apelanti bili u tazbinskom srodstvu (punac i punica). Tužilaštvo smatra da u toku provođenja postupka i donošenja rješenja o oduzimanju imovine apelantima nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali u apelaciji, pa je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

XXI Redovni pravni lijekovi

1. Žalba na presudu prvostepenog suda (....)

Sjednica vijeća Član 318. stav 1.

(1) O sjednici vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi i njegov branilac, oštećeni, lice od kojeg je oduzet predmet i lice od kojeg je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili u odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da o održavanju sjednice vijeća budu obaviještene stranke i kada to nisu zahtijevale, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari.

3. Žalba na rješenje (...)

Odlučivanje o žalbi na rješenje Član 337. st. 1. i 3.

(1) O žalbi protiv rješenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud na sjednici vijeća, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu pred Vrhovnim sudom odlučuje vijeće u drugom sastavu.

(3)Odlučujući o žalbi, sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

Shodna primjena odredaba o žalbi na prvostepenu presudu Član 338.

Na postupak po žalbi na rješenje shodno će se primjenjivati odredbe čl. 307. i 309, člana 315. stav 2, člana 317. stav 1, čl. 320, 321. i 323. ovog zakona.

20. U Zakonu o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1. tačke b) i d) Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

b) imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela smatra se imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona, koja je u očitoj nesrazmjeri sa njegovim zakonitim prihodima; zakoniti prihodi su raspoloživa finansijska sredstva vlasnika imovine za koje je moguće utvrditi zakonitost sticanja,

d) trećim licem se smatra fizičko ili pravno lice na koje je prenesena imovina stečene krivičnim djelom, (...)

Član 4.

Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (...).

Član 15. stav 1.

(1) Finansijska istraga pokreće se protiv vlasnika imovine kada postoje osnovi sumnje da ima imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela.

Član 28. stav 1.

(1)Nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije u roku od godinu dana po pravosnažnom okončanju krivičnog postupka, tužilac podnosi zahtjev za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.

Član 29.

(1)Ako je zahtjev iz člana 28. stav 1. ovog zakona podnesen u toku prvostepenog postupka, sud poziva vlasnika da se na glavnom pretresu izjasni da li će osporavati zahtjev. (...)

(2) Ako se vlasnik izjasni da ne osporava zahtjev, odluka o zahtjevu se donosi u presudi. Odluka o zahtjevu može se pobijati žalbom na presudu.

Član 30. st. 1. i 2.

(1) Kada se vlasnik izjasni da osporava zahtjev iz člana 28. stav 1. ovog zakona, odnosno ako se nije izjasnio u skladu sa članom 29. stav 1. ovog zakona ili ako je zahtjev podnesen nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, sud će održati posebno ročište na kojem će odlučiti o zahtjevu. (...)

(2) Na ročište iz stava 1. ovog člana sud poziva vlasnika, punomoćnika (ako ga ima), tužioca i druga lica čije prisustvo je potrebno.

Član 31. st. 1. i 3.

(1) Ročište počinje iznošenjem sadržine zahtjeva tužioca. (...)

(3) Ako je zahtjev usmjeren na imovinu pravnog sljedbenika ili trećeg lica, tužilac iznosi dokaze da je pravni sljedbenik naslijedio imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela, odnosno da je prenesena na treće lice bez naknade ili uz naknadu koja očito ne odgovara stvarnoj vrijednosti u cilju osujećenja oduzimanja imovine. Pravni sljedbenik ili treće lice i njegov punomoćnik iznose dokaze o neosnovanosti navoda tužioca ili o zakonitom porijeklu imovine svog pravnog prethodnika.

Član 32. stav 1.

(1) Po okončanju ročišta sud donosi rješenje, kojim usvaja ili odbija zahtjev za trajno oduzimanje imovine.

Član 33. stav 1.

(1) Protiv rješenja iz člana 32. stav 1. ovog zakona ovlaštena lica mogu izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana dostave rješenja, neposrednom višem sudu.

Član 34. stav 1.

(1)Rješavajući o žalbi, sud može žalbu odbaciti kao nepravovremenu ili nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelanti su primili 17. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti osporavaju navedene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke broj U 122/03 od 27. oktobra 2004. godine i Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2062/11 od 17. jula 2014. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključeno da su sudovi odlučivali o apelantovom građanskom pravu u smislu da su ga lišili imovine u toku krivičnog postupka vođenog protiv drugih lica. Budući da apelanti u predmetnoj apelaciji tvrde da se u konkretnom slučaju radi o njihovoj imovini koja im je oduzeta u krivičnom postupku za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela od osuđenog lica B. S., Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu, nema razloga da u konkretnom slučaju dovodi u pitanje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Ustavni sud, u pogledu navoda apelanata da nisu obaviješteni o sjednici vijeća Vrhovnog suda, niti im je omogućeno da prisustvuju sjednici u smislu člana 318. ZKP-a zbog čega im je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje, ukazuje da je u konkretnom slučaju održano posebno ročište shodno članu 30. Zakona o oduzimanju imovine. Odredbama tog zakona je propisano kada sud donosi odluku o zahtjevu Tužilaštva u presudi koja se može osporavati žalbom na presudu (član 29. st. 1. i 2), odnosno kada sud odlučuje na posebnom ročištu na kojem donosi rješenje (član 30. stav 1. i član 32. stav 1). Ustavni sud dalje zapaža da odredbama čl. 33. i 34. Zakona o oduzimanju imovine nije propisano da se o sjednici vijeća drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi na rješenje obavještavaju stranke. U odnosu na pozivanje apelanata na odredbu člana 318. stav 1. ZKP-a, Ustavni sud ističe da je tom odredbom propisana žalba protiv presude, dok se u konkretnom slučaju radi o žalbi protiv rješenja, te da odredbom člana 337. stav 1. ZKP-a koji se shodno primjenjuje u konkretnom postupku oduzimanja imovine nije propisano da se o sjednici vijeća drugostepenog suda obavještavaju stranke. Osim toga, ni članom

338. ZKP-a o shodnoj primjeni odredbi o žalbi na presudu nije propisano da se član 318. ZKP-a primjenjuje na postupak povodom žalbe na rješenje. Ustavni sud zapaža da su apelanti u žalbi koju su dostavili Ustavnom sudu zatražili od Vrhovnog suda da budu pozvani na sjednicu vijeća. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da apelanti u konkretnom slučaju nisu obaviješteni o sjednici vijeća, ali da se u konkretnom slučaju ne radi o apsolutno bitnoj povredi ZKP-a, već relativnoj povredi koja u konkretnom slučaju ne može imati uticaj na konačnu odluku.

30. Ustavni sud u vezi s navedenim ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud u skladu sa zakonom donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Evropski sud je u predmetu Monnell i Morris protiv Velike Britanije (presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25) smatrao da u vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnove koja bi opravdala saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su se navodi iz žalbe apelanata odnosili na način na koji je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze, utvrdio činjenično stanje, kako je primijenio zakon i kakvu je odluku donio, kao i da u žalbi nisu iznesene nikakve nove činjenice, niti dokazi koji nisu već bili prezentovani pred prvostepenim sudom. Stoga, imajući u vidu da odredbe ZKP-a o postupku povodom žalbe na rješenje, niti odredbe Zakona o oduzimanju imovine ne propisuju obavezu drugostepenog suda da obavijesti stranke o sjednici vijeća, zatim da apelanti u podnesenoj žalbi nisu iznijeli nove činjenice, niti dokaze koji nisu već bili prezentovani pred prvostepenim sudom, te budući da sjednici vijeća Vrhovnog suda nisu prisustvovali ni apelanti, niti Tužilaštvo, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud postupio u skladu sa zakonom, te da su neosnovani navodi apelanata da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZKP-a i da je to bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke. Ustavni sud zaključuje da iz navedenog proizlazi da nisu osnovani navodi apelanata da im je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća i njihovog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

31. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze i posljedično proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo donoseći odluku o trajnom oduzimanju predmetne imovine od apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja budući da je to isključivo uloga redovnih sudova (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. U vezi s apelacionim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud smatra neophodnim istaći da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala odbrana apelanata. Ustavni sud ističe da je Okružni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem je saslušao brojne svjedoke, izvršio vještačenja iz građevinske i ekonomske struke, zatim izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, te da je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i dao detaljne razloge za svoje zaključke. Ustavni sud u obrazloženjima odluke Okružnog suda, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud ističe da su se redovni sudovi u obrazloženju odluka pozvali na relevantne odredbe Zakona o oduzimanju imovine i ZKP-a, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Okružni sud, čija je odluka potvrđena rješenjem Vrhovnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji bi bio nepovoljniji za apelante. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su utvrdili da je od apelanata potrebno oduzeti predmetnu imovinu zasnivajući svoju odluku na relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine i ZKP-a. U odnosu na navode apelanata da su redovni sudovi pogrešno zaključili da su apelanti trebali dokazati da su njihovi prihodi bili zakoniti, iako je nesporno teret dokazivanja prema ZKP-u na Tužilaštvu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pozivajući se pri tome na odredbu člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o oduzimanju imovine dali dovoljna obrazloženja u vezi s obavezom vlasnika imovine koja je stečena krivičnim djelom i koja je u nesrazmjeri sa zakonitim prihodima da dokazuju zakonitost sticanja imovine. Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava u suštini vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Djelotvoran pravni lijek

35. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka u predmetnom postupku oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno ni pravo apelanata na pristup sudu zbog neprisustvovanja sjednici vijeća Vrhovnog suda.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kada su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1674/18 (N. K. i L. K.) | Sudska praksa | Aktio