Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/18 („POLJOPROMET“ d.d. Zenica)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2554/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2554/18 rješavajući apelaciju „POLJOPROMET“ d.d. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „POLJOPROMET“ d.d. Zenica podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Dn 009635 18 Gž od 23. januara 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Dn-16-000242 od 2. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „POLJOPROMET“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Senad Baručija, podnio je 30. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Dn 009635 18 Gž od 23. januara 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Dn-16-000242 od 2. novembra 2017. godine.
2. Apelant je 8. februara 2016. godine podnio zahtjev zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda kojim je tražio brisanje upisa državne svojine i prava korištenja, te uknjižbu prava vlasništva na nekretninama navedenim u izreci prvostepenog rješenja u svoju korist sa 1/1 dijela.
3. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je rješenjem od 9. marta 2016. godine u potpunosti udovoljio apelantovom zahtjevu.
4. Kantonalni sud je rješenjem od 8. decembra 2016. godine uvažio žalbu Grada Zenica, ukinuo je prvostepeno rješenje i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo, te je ukazao na propuste koje je učinio prvostepeni sud (nedostatke zahtjeva za upis, propust da se utvrdi o kakvom se zemljištu radi u konkretnom slučaju kako bi se pravilno primijenile odredbe relevantnih propisa-Zakona o šumama Ze-do kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o šumama), Zakona o poljoprivrednom zemljištu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o poljoprivrednom zemljištu) i Zakona o privatizaciji preduzeća).
5. Općinski sud je, odlučujući po zahtjevu apelanta, u ponovnom postupku donio rješenje broj 043-0-Dn-16-000242 od 2. novembra 2017. godine kojim je u stavu I izreke rješenja udovoljio zahtjevu apelanta u odnosu na pojedine nekretnine - parcele (pobliže navedene u stavu I izreke rješenja) i dozvolio upis prava vlasništva u korist apelanta na nekretninama navedenim u stavu prvom izreke rješenja (tač. 1. do 7.). Stavom II navedenog rješenja Općinski sud je u odnosu na ostale nekretnine – parcele (pobliže navedene u stavu II izreke rješenja) odbio apelantov zahtjev za upis prava vlasništva u korist apelanta.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju svoj zahtjev za upis prava vlasništva, na nekretninama navedenim u izreci prvostepenog rješenja, zasnovao na navodima da je pravni sljednik Zemljoradničke zadruge Janjići, Zemljoradničke zadruge Gračanica i Zemljoradničke zadruge Ričice, te da je predmetne nekretnine stekao u toku provedene privatizacije, dok upis vlasništva u zemljišnim knjigama traži na osnovu čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Dalje, u ponovnom postupku apelant je pored dokumentacije koja je dostavljena uz zahtjev za upis (koja je navedena u prvostepenom rješenju od 9. marta 2016. godine) Općinskom sudu dostavio i dokumentaciju i isprave navedene na strani 2. i 3. predmetnog rješenja. Općinski sud je uvidom u dostavljenu dokumentaciju i zk. uloške za pojedine nekretnine - parcele (pobliže navedene u stavu I izreke rješenja) utvrdio da se u odnosu na iste može udovoljiti zahtjevu zemljišnoknjižnog predlagača-apelanta obzirom da se navedene parcele nalaze u obuhvatu proširenog urbanog područja ,,Hece“ prema odluci o usvajanju prostornog plana i kopije katastarskog plana. U ovom dijelu odluke Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uslovi (u skladu sa odredbama čl. 338. st. 1, 2. i 3. i 343. stav 2. ZSP) za upis prava vlasništva u korist apelanta, pa je odlučio kao u stavu I tač. 1-7 izreke rješenja. S druge strane, u odnosu na ostale nekretnine – parcele (pobliže navedene u stavu II izreke rješenja) Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za upis prava vlasništva iz razloga što se predmetne parcele nalaze izvan zone proširenog urbanističkog područja naselje Hece.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 009635 18 Gž od 23. januara 2018. godine (stav I) uvažena je žalba Grada Zenica i preinačeno je prvostepeno rješenje u stavu I tač. 1. do 7. izreke prvostepenog rješenja tako što je odbijen u cijelosti zahtjev apelanta za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Istim rješenjem (stav II) odbijena je žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje u stavu II izreke kojim je odbijen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama pobliže označenim u stavu II izreke prvostepenog rješenja.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio tok predmetnog postupka i ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda u ponovnom postupku, te je istakao da je svojim ranijim rješenjem dao upute za nastavak postupka u ovoj zemljišnoknjižnoj stvari. Međutim, Općinski sud je propustio da u toku ponovnog postupka utvrdi pravno relevantne činjenice o kakvom se zemljištu radi odnosno, da li se zahtjev za upis odnosi za poljoprivredno i šumsko zemljište u državnoj svojini radi pravilne primjene Zakona o šumama, Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o zemljišnim knjigama FBiH (u daljnjem tekstu: ZZK). Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, u svom ranijem rješenju (od 8. decembra 2016.godine) citirane su odredbe člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća, navedene su odredbe čl. 40., 41. i 43. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kao i odredbe čl.338 st. l., 2. i 3. i 341. stav l. ZSP, te su date upute prvostepenom sudu za postupanje i odlučivanje o podnesenom zahtjevu u toku ponovnog postupka pravilnom primjenom navedenih zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da Općinski sud nije postupio po njegovim uputama iz rješenja od 8. decembra 2016.godine odnosno, u ponovnom postupku sud nije od nadležnog organa zatražio podatke za predmetne nekretnine (vrsta i kultura predmetnih nekretnina). Naime, Općinskom sudu je predlagač-apelant dostavio odgovor Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Ze-do kantona i odgovor Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva iz kojih nesporno proizilazi da podatke o poljoprivrednom zemljištu u državnoj svojini, sve evidencije kao i ostale podatke o tim nekretninama kao što je kultura i vrsta zemljišta vode nadležne službe općine, odnosno Grada (u konkretnom slučaju Grad Zenica). S tim u vezi, Kantonalni sud ističe da je Općinski sud bio dužan da po službenoj dužnosti (u skladu sa odredbom člana 15. Pravilnika o postupanju o zemljišnoknjižnim stvarima) od nadležne službe Grada Zenica zatraži podatke o vrsti i kulturi predmetnih nekretnina za koje se traži upis prava vlasništva i da pribavi druge odgovarajuće dokaze.
9. Kantonalni sud je istakao da iz izjašnjenja nadležne službe Grada Zenica (koju je Grad Zenica pribavio i dostavio uz žalbu koji je Kantonalni sud prihvatio kao novi dokaz) proizilazi da u konkretnom slučaju predmetne nekretnine (navedene u stavu I tač. 1. do 7. izreke prvostepenog rješenja), koje su obuhvaćene proširenim urbanim područjem „Hece“, predstavljaju poljoprivredno zemljište u državnoj svojini i prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu ne mogu biti predmet vlasništva drugih lica, kao i da apelant nije mogao prijaviti u privatizaciju poljoprivredno zemljište obzirom da se radi o prirodnom bogatstvu i dobru od općeg interesa koje uživa posebnu zaštitu. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća i člana 338. stav
1. ZSP, te je istakao da predmetne nekretnine koje su u državnom vlasništvu prema odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu ne mogu biti predmet vlasništva drugih lica. Naime, navedeni Zakon o poljoprivrednom zemljištu je lex specialis za nekretnine koje su u državnom vlasništvu (koje predstavljaju prirodno bogatstvo i dobra od općeg interesa) i kao takve uživaju posebnu zaštitu prema odredbi člana 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Prema odredbi člana 99. stav l. istog Zakona, iako je u pravnom prometu, poljoprivredno zemljište se ne može prodavati pa se isto prema citiranoj odredbi člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća ne može ni privatizirati. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama na ime predlagača-apelanta odnosno, da je prvostepeni sud u ponovnom postupku propustio da utvrdi činjenicu da predmetne nekretnine predstavljaju poljoprivredno zemljiše u državnoj svojini, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 338. i 343. stav 2. ZSP) kada je donio pobijano rješenje i odlučio kao u stavu I izreke prvostepenog rješenja.
Apelacioni navodi
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant je obrazložio navodima kojim ukazuje da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja i navodeći da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu trebali primijeniti odredbe člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o promjeni namjene zemljišta i vrši se eksproprijacija, te je naveo član 8. stav 24. i član 33. Zakona o poljoprivredi kojim je to jasno regulisano. Dalje, apelant je naveo da su sudovi zanemarili činjenicu da su sve nekretnine za koje je podnesen zahtjev pribavljene kupovinom, te da ne postoji niti jedan zakonom propisan razlog da se u cijelosti ne udovolji njegovom zahtjevu, bez obzira da li se radi o građevinskom, poljoprivrednom ili nekom drugom zemljištu obzirom da isto nikada nije upisano kao isključivo državno vlasništvo. Apelant smatra da je prvostepeni sud u cijelosti postupio po uputama Kantonalnog suda kada je dijelom rješenja dozvolio upis prava vlasništva u njegovu korist, te da Grad Zenica nema aktivnu legitimaciju da ospori navedeni upis jer predmetne nekretnine nisu upisane kao narodna imovina ili državna svojina.
Relevantni propisi
11. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1)Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2)Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštenao ishoditi uknjižbu svoga prava.
(3)Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
[…] Član 343.
Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu […] (2)Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.
[…]
12. Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
[…] U početnom bilansu preduzeća za privatizaciju ne iskazuju se prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja koje preduzeće koristi u obavljanju svoje djelatnosti.
[…]
13. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“, broj 52/09) Član 2.
Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu, uživa posebnu zaštitu, koristi se za poljoprivrednu proizvodnju i ne može se koristiti u druge svrhe, osim u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom.
Član 99.
Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države je u pravnom prometu, ali se ne može prodavati.
[…]
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog propisa. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno da u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, predmetne nekretnine predstavljaju poljoprivredno zemljište u državnoj svojini koje ne mogu biti predmet vlasništva drugih lica. S tim u vezi, redovni sudovi su istakli da predmetno zemljište, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu (čl. 2. i 99.) i Zakona o privatizaciji preduzeća (član 8. stav 2.), uživa posebnu zaštitu, te iako je u pravnom prometu ne može se prodavati odnosno, ne može se ni privatizirati. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud, imajući u vidu utvrđenu činjenicu u vezi sa predmetnim nekretninama, pogrešno primijenio odredbe čl. 338. i 343 ZSP kada je udovoljio zahtjevu apelanta na dijelu predmetnih nekretnina. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća i ZSP i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su odbili zahtjev apelanta za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.
18. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno , a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević