Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/19 (V. S.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Postupak donošenja rješenja o preuzimanju predmeta iz nadležnosti drugog suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2505/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2505/19, rješavajući apelaciju Vasilija Stanojkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilija Stanojkovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 042917 18 Kž od 26. marta 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasilije Stanojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 042917 18 Kž od 26. marta 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 042917 18 Kv od 28. septembra 2018. godine odbijen je prijedlog apelanta za preuzimanje Presude Općinskog suda u Rijeci broj K-239/09 od 11. decembra 2009. godine kao neosnovan. Navedenom presudom od 11. decembra 2009. godine E.S. je oglašen krivim zbog krivičnog djela protiv imovine-prevarom, iz člana 224. stav (1) Krivičnog zakona Republike Hrvatske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, te je istovremeno primijenjena uslovna osuda i utvrđeno da se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od dvije godine, te da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni u tom roku ne počini novo krivično djelo, uz dodatni uslov da u roku od godine dana apelantu kao oštećenom naknadi štetu u iznosu od 10.220,00 Eura.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 28. septembra 2018. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 42 0 K 042917 18 Kž od 26. marta 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 63. stav (1) tačka f) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, a kojom su propisani uslovi za izvršenje strane sudske presude u krivičnim stvarima, kao jedan od uslova navedeno „da izvršenje krivične sankcije nije zastarjelo prema zakonima države izricanja kazne i BiH“. Odredbom člana 125. stav (2) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) propisano je da se uslovna osuda briše iz krivične evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo. U konkretnom slučaju, presuda čije preuzimanje se traži (sa vremenom provjeravanja u trajanju od dvije godine) postala je pravosnažna 18. februara 2010. godine, te je period provjeravanja protekao 18. februara 2012. godine, a 18. februara 2013. godine protekao je rok za brisanje osude iz krivične evidencije, shodno navedenom članu 125. stav (2) KZ FBiH. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je ukazao da je, shodno članu 63. stav (1) fačka f) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, izvršenje krivične sankcije zastarjelo prema zakonima države Bosne i Hercegovine, te nema uslova da se navedena presuda inostranog suda preuzme. U pogledu žalbenog prigovora apelanta da je prvostepeni sud pogrešno podneseni zahtjev podveo pod „krivičnu stvar“, Kantonalni sud je zaključio da je, imajući u vidu da se prijedlog za priznavanje presude odnosi na presudu donesenu u krivičnom postupku protiv optuženog kojem je navedenom presudom izrečena krivična sankcija i naložena naknada štete apelantu kao oštećenom (odlučivanjem o imovinskopravnom zahtjevu apelanta postavljenom u predmetnom krivičnom postupku) očigledno je da se radi o preuzimanju krivične presude na izvršenje u Bosni i Hercegovini, te je samim tim i prigovor apelanta u tom smislu neosnovan.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Dakle, potrebno je odgovoriti na pitanje li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima ili obavezama apelanta, odnosno da li se odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o tome postoje li zakonski uslovi za preuzimanje presude stranog suda ili ne. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3481/17 od 15. novembra 2017. godine, AP-4390/16 od 22. decembra 2016. godine i AP 927/13 od 25. aprila 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
7. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević