Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/18 (D. K. i I. S.)

Odluka donesena 28. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u imovinu
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-650/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP 650/18, rješavajući apelaciju Dragana Kožula i Ivana Sesara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kožula i Ivana Sesara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 031081 17 Kž 2 od 20. novembra 2017. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 031081 16 K 2 od 24. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Kožul i Ivan Sesar (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijeli su 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 031081 17 Kž 2 od 20. novembra 2017. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 031081 16 K 2 od 24. februara 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 031081 16 K 2 od 24. februara 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u tač. 1. i 2. izreke presude počinili krivično djelo Prikrivanje iz člana 300. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje im je izrečena uvjetna osuda. Prvoapelantu je za izvršenje navedenog krivičnog djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od mjesec dana i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Drugoapelantu je za izvršenje navedenog krivičnog djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od mjesec dana i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u periodu od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 78. KZ FBiH apelantima je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (robe) pobliže navedenih u izreci presude prema potvrdi o privremenom oduzimanju PU Široki Brijeg i naloženo da se ti predmeti vrate oštećenom Frani Letici (u daljnjem tekstu: oštećeni).

3. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: da je prema optužnici Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) pokrenut krivični postupak protiv Ivana Letice za krivično djelo krađe i apelanata za krivično djelo prikrivanja; da je Ivan Letica (u daljnjem tekstu: osuđeni) priznao krivicu za krađu zbog čega je razdvojen postupak u odnosu na apelante; da su apelanti presudom istog suda od 28. augusta 2015. godine bili oglašeni krivim za izvršenje krivičnog djela prikrivanja koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 14. marta 2016. godine zbog nedostatka obrazloženja u pogledu ocjene izvedenih dokaza i da je predmet vraćen na ponovni postupak u kom su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane (pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja presude). Općinski sud je prije ocjene izvedenih dokaza odlučio o prigovoru branioca apelanta kojim je ukazano na nezakonito pribavljene dokaze, konkretno nalog i zapisnike o pretresu u istražnom postupku. U tom kontekstu, Općinski sud je izvršio uvid u naloge o pretresu od 19. februara 2014. godine koje je u toj fazi postupka (istraga) izdao nadležni sud i ocijenio da su navedeni dokazi pribavljeni na zakonit način u smislu odredbi čl. 71 – 77 Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), da je o oduzimanju predmeta sačinjen popis i apelantima izdata potvrda o oduzimanju u smislu člana 82. ZKP. Zatim je izvršena ocjena dokaznog materijala, pojedinačno i u međusobnoj vezi, na osnovu kojeg je Općinski sud zaključio da su izvedeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje na nesumnjiv način opravdali osnovanost optužnice da su apelanti počinili krivično djelo prikrivanje. Pri tome je Općinski sud imao u vidu sadržaj odredbe člana 300. stav 1. KZ FBiH kojom su propisane radnje izvršenja koje čine biće navedenog krivičnog djela, između ostalog „ukoliko neko stvar za koju zna da je pribavljena krivičnim djelom kupi“ iz čega je proizašao zaključak da suština ovog krivičnog djela obuhvata svaku radnju, djelatnost ili ponašanje usmjereno na to da stvar pribavljena krivičnim djelom ostane neotkrivena. Uz to je ukazano da je navedeno krivično djelo akcesorne prirode jer prati drugo krivično djelo, u konkretnom slučaju krivično djelo krađe, kojim se nastavlja i održava protivpravno stanje prouzrokovano prethodnim krivičnim djelom. To praktično znači da krivična odgovornost postoji samo ukoliko se utvrdi postojanje prethodnog krivičnog djela. U okolnostima konkretnog slučaja je postojanje krivičnog djela krađe kao prethodnog utvrđeno presudom nadležnog suda od 12. juna 2014. godine (pravosnažna 18. augusta 2014. godine) kojom je osuđeni (sin oštećenog) oglašen krivim da je počinio krivično djelo krađe u produženom trajanju, otuđivši stvari oštećenog iz porodične kuće koje je prisvojio sebi u namjeri da ih proda i koje je u konačnici prodao apelantima za iznose od po 300,00 KM.

4. Općinski sud je zatim analizirao izjave apelanata date na glavnom pretresu temeljem kojih je utvrđeno da su od osuđenog kupili određene stvari (bliže oznake navedene u izreci i obrazloženju presude) koje su bile predmet krivičnog djela i koje su im u oduzete i o oduzimanju izdata potvrda o privremenom oduzimanju. Iz zapisnika o oduzimanju proizilazi koje pojedinačno određene stvari su oduzete od prvoapelanta i drugoapelanta, koji su dovedeni u vezu sa izjavom oštećenog iz koje proizilazi da se radi o stvarima koje su bile predmet izvršenja krivičnog djela krađe. Pretres je, kako je dalje navedeno, proveden po nalogu suda. Osim toga, Općinski sud je imao u vidu izjavu oštećenog koji je saslušan u svojstvu svjedoka, izjavu osuđenog (sin oštećenog) i izjave ostalih saslušanih svjedoka koji su svjedočili na okolnost radnji počinjenja djela – ostvarenih kontakata apelanata radi kupovine stvari koje su predmet krivičnog djela. Temeljno pitanje za odlučivanje o odgovornosti apelanata odnosi se, kako je dalje navedeno, jesu li znali da su kupili stvari koje su bile predmet krivičnog djela. U tom pravcu je Općinski sud izvršio analizu izvedenih dokaza, posebno imajući u vidu iskaze svjedoka preko kojih su apelanti i osuđeni izvršili kontakt isključivo radi preprodaje robe u čemu se ogleda njihov umišljaj. Pri tome se osuđeni predstavljao isključivo kao ponuđač „povoljne robe“ iz čega je sud zaključio da su apelanti bili svjesni da kupuju robu sumnjivog porijekla. Osim toga, apelanti za kupljenu robu nisu tražili račun ili bilo kakav dokaz o vlasništvu robe čime je utvrđeno da su znali da je roba sumnjivog porijekla odnosno da je pribavljena na nezakonit način. Izvedenim dokazima je dalje utvrđeno da je vrijednost robe koju su apelanti kupili preko 3.000 Eura a apelanti su istu platili po 300 KM.

5. Iz navedenog po ocjeni Općinskog suda proizilazi da su u potpunosti dokazani činjenični navodi iz optužnice i da su se radnjama apelanata ostvarili biće krivičnog djela prikrivanje iz člana

300. KZ FBiH. Uz utvrđenje da su apelanti znali za sumnjivo porijeklo robe i unatoč tome pristali na kupovinu i prihvatili zabranjenu posljedicu, proizašao je zaključak da su krivično djelo počinili s umišljajem.

6. Kantonalni sud je presudom broj 68 0 K 031081 17 Kž 2 od 20. novembra 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu branioca apelanata i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je prije svega istakao žalbene navode kojima je ukazano na bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava te s tim u vezi obaveze žalitelja da žalba bude dovoljno konkretizirana kako bi mogla poslužiti kao osnovica za ispitivanje pobijane presude.

7. U tom pravcu je navedeno da žalba nije konkretizirana u pogledu bitne povrede postupka niti su o tome navedeni razlozi, pa se s obzirom na ograničenja u odredbi člana 321. ZKP (ispitivanje presde u granicama žalbe) nije upuštao u preispitivanje postojanja ovih povreda. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da iz izreke i obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelanti počinili krivično djelo prikrivanje i da je takav zaključak proistekao iz brojnih izvedenih dokaza temeljem kojih je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, između ostalog iskaza saslušanih svjedoka i ostalih materijalnih dokaza na koje se prvostepeni sud pozvao, pri čemu je izvršena pojedinačna, međusobna i ukupna ocjena, čije je zaključke kao pravilne i zakonite u cjelini prihvatio Kantonalni sud. Što se tiče prigovora o zakonitosti dokaza, pri čemu je branilac apelanata ukazao na otvaranje i čuvanje predmeta nakon pretresa i oduzimanja predmeta, Kantonalni sud je prije svega istakao da u žalbi nije konkretizirano o kojoj se procesnoj odredbi radi i da li povreda takve odredbe čini eventualno određeni dokaz nezakonitim. Imajući to u vidu, ocijenjeno je da je takav prigovor paušalan i da u postupku o žalbi ne može poslužiti kao osnovica za preispitivanje pravilnosti prvostepene presude.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti su suštinski ukazali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza jer u postupku koji se protiv njih vodio prvostepeni sud nije van razumne sumnje utvrdio njihov umišljaj. U tom pravcu su naveli da nije izveden niti postoji dokaz iz kojeg jasno i nesumnjivo proizilazi da su imali svijest o tome da su stvari opisane u tužbenom zahtjevu pribavljene krivičnim djelom. Osim toga, smatraju da im je mjerom osiguranja kojim se stvari vraćaju oštećenom, koja čini sastavni dio izreke presude, povrijeđeno pravo na imovinu zbog nepostojanja svijesti da su kupili sumnjivu robu odnosno stvari pribavljene krivičnim djelom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje te da s tim u vezi, zbog nedostatka bilo kojeg dokaza, nisu mogli utvrditi postojanje umišljaja kao bitnog elementa bića krivičnog djela prikrivanja. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni, na način i u vrijeme kako je opisano u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je pri tom jasno ukazano na dokaze koji su prihvaćeni i na kojima je, nakon njihove analize i ocjene, zasnovan stav o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata. Osim toga, u obrazloženju presude je jasno navedeno koje radnje, djelatnost ili ponašanje predstavlja obilježje krivičnog djela Prikrivanje, koje je uvijek u vezi s prethodno izvršenim krivičnim djelom (u konkretnom slučaju krađa) i kupovinom od strane apelanata robe sumnjivog porijekla za koju pri kupovini nisu tražili niti posjeduju bilo kakvu dokumentaciju na okolnost njenog porijekla ili vlasništva, iz čega je prostekao zaključak o njihovom umišljaju. Kantonalni sud je odlučujući o identičnim prigovorima (koje apelanti ponavljaju u apelaciji), u obrazloženju osporene presude dao detaljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantovih prigovora pri čemu je obrazložena neosnovanost svakog od istaknutih prigovora pojedinačno, u čemu Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Naime, Kantonalni sud je podsjetio na obrazloženje prvostepene presude u kojoj je jasno opisan način ocjene dokaza i činjenice koje su iz tih dokaza utvrđene. Pri tom je naglašeno da se žalba suštinski odnosi na način ocjene dokaza i činjenično stanje, dok prigovori u pogledu povrede postupka zbog navodne nezakonitosti pojedinih dokaza nije mogla biti ispitana jer žalbom nije konkretizirano o kakvoj se procesnoj povredi radi, pa je prvostepena presuda potvrđena kao pravilna.

14. Imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali u obrazloženjima osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da su apelanti, na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude, počinili krivično djelo za koje im je izrečena uslovna osuda i da je takav zaključak proistekao nakon svestrane analize i ocjene svih izvedenih dokaza. Svi navodi apelanata koje su iznosili tokom postupka i koje ponavljaju i u apelaciji, razmotreni su i pred Općinskim i pred Kantonalnim sudom, a u osporenim odlukama su o svim ključnim pitanjima data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno da ništa ne ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Također, u odnosu na navode koji se tiču prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud imajući u vidu da je apelantima u okviru izrečene sankcije (uvjetne osude) izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta koji su pribavljeni krivičnim djelom, primjećuje da u sadržaju apelacije, osim nezadovoljstva osporenim presudama nije obrazloženo niti pojašnjeno u čemu se eventualna povreda ovog prava sastoji. Stoga, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrdio proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da apelanti, u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu budući da ništa ne ukazuje da je miješanje u to pravo bilo proizvoljno.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/18 (D. K. i I. S.) | Sudska praksa | Aktio