Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1642/18 (K.V.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1642/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1642/18, rješavajući apelaciju K. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija K.V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 504863 17 Kž 4 od 28. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 504863 15 K od 10. februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. K. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 504863 17 Kž 4 od 28. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 504863 15 K od 10. februara 2017. godine. Apelant je podnio apelaciju i protiv Rješenja o ispravci Presude broj 65 0 K 504863 15 K od 7. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo, Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 3, 16. i 22. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 504863 15 K od 10. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Na osnovu člana 212. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećenoj A.H. (u daljnjem tekstu: oštećena) je dosuđen imovinskopravni zahtjev u visini od 10.671,00 KM, koji iznos je apelant dužan isplatiti u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti ove presude. Na osnovu člana 114. stav 1. i u vezi sa članom 114a. KZFBiH, od apelanta se oduzima imovinsku korist pribavljena krivičnim djelom, i to novčanice koje su pojedinačno opisane u presudi, a koje su oduzete od apelanta prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta br. 11/5-271 A/15 i 11/5-271B/15 od 9. juna 2015. godine. Na osnovu člana 73. u vezi sa članom 76. KZFBiH, apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija, i to funkcije direktora obrazovnih institucija, na period od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti ove presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
6. Naime, apelant je proglašen krivim što je kao direktor JU OŠ „I.S.” (u daljnjem tekstu: OŠ „I.S.“), u svojstvu odgovornog lica iz člana 2. stav 6. KZFBiH, iskorištavanjem svog službenog položaja od početka 2014. do kraja maja 2014. godine preduzeo međusobno povezane radnje sa namjerom pribavljanja imovinske koristi za sebe, a na štetu pravnog lica ,,F.T.” d.o.o. (u daljnjem tekstu: „F.T.“) i vlasnice navedenog pravnog lica - oštećene, tako što je u ime OŠ „I.S.” sa pravnim licem ,,F.T.” potpisao ugovor o realizaciji škole u prirodi i ugovor o realizaciji ekskurzije od 16. januara 2014. godine, te što je na način opisan u tački I izreke presude, nakon što je od učenika u školi izvršena djelomična naplata novca za školu u prirodi i ekskurziju, u kojem periodu je agencija ,,F.T.” sačinila priznanice - naloge blagajni za naplatu u korist računa „F.T.“ po navedenim ugovorima, koji je predat apelantu, apelant preduzeo opisane međusobno povezane radnje kojim je pribavio za sebe protivpravnu imovinsku korist i nanio štetu agenciji ,,F.T.“ i oštećenoj u iznosu od 10.671,00 KM.
7. Istom presudom, na osnovu člana 299. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u tački II s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi za sebe i s ciljem da ozbiljnom prijetnjom prisili oštećenu da mu izvrši isplatu na štetu njene imovine i imovine firme ,,F.T.” „u više navrata kontaktirao sa oštećenom zahtijevajući da njemu lično izvrši još jednu isplatu novca […] nakon čega je oštećena 9. juna 2015. godine u službenim prostorijama OŠ 'I.S.' predala apelantu zahtijevani novac u iznosu od 2.000,00 KM, koji je apelant preuzeo […], te nanio štetu agenciji 'F.T.' i oštećenoj u istom iznosu“.
8. Općinski sud je u presudi naveo da je Tužilaštvo optužnicom broj T09 0 KTK 0086559 15 od 19. oktobra 2015. godine optužilo apelanta da je radnjama opisanim u optužnici počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te u vezi sa krivičnim djelom iznuda iz člana 295. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. istog zakona, koja je potvrđena 29. oktobra 2015. godine. U presudi su navedeni izvedeni dokazi predloženi u optužnici (str. 5 - 9), te dokazi koje je predložila apelantova odbrana (str. 10 - 14). Općinski sud je pojasnio šta je apelantova odbrana navela da će dokazivati predloženim pojedinačnim dokazima, te je s tim u vezi obrazložio za koje dokaze je prijedlog prihvatio, a za koje nije pozvavši se na član 278. stav 2. ZKPFBiH. U tom kontekstu Općinski sud je naveo da je, između ostalog, odbrana predložila izvođenje dokaza na okolnost da je apelant u postupku odabira „F.T.“ za realizaciji škole u prirodi i ekskurzije u cijelosti postupao u skladu sa članom 9. Pravilnika o organizaciji i realizaciji izleta, studijskih posjeta, ekskurzija, kampovanja/logorovanja, društveno/korisnog rada škole u prirodi i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada u osnovnoj i srednjoj školi (u daljnjem tekstu: Pravilnik, „Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 36 od 31. decembra 2010. godine). Navedeno je da je Općinski sud, ocjenjujući supstrat činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret predmetnom optužnicom, te prirodu dispozicija krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret iz čl. 383. i 295. KZFBiH, usvojio prijedlog da se saslušaju četiri imenovana svjedoka na okolnosti odabira najboljih ponuđača, postupanja i apelantove uloge u postupku odabira najboljih ponuđača za realizaciju ekskurzija i škola u prirodi, odnosno na okolnosti da je apelant u cjelini postupao u skladu sa odredbama Pravilnika, kao i prijedlog da se sasluša apelant u svojstvu svjedoka. Sud je odbio da se izvede kao dokaz Pravilnik, jer se radi o općem pravnom aktu koji je objavljen u službenim novinama, te se na njega mogu pozivati sve strane u postupku. Također, Općinski sud je, na osnovu člana 278. stav 2. ZKPFBiH, odbio prijedlog da se izvede dokaz provođenje finansijskog vještačenja pravnog lica „F.T.“ zbog toga što pitanja koja su istaknuta u prijedlogu koja bi se utvrđivala vještačenjem nisu relevantna za predmetnu krivičnopravnu stvar. Općinski sud je pojasnio da se apelantu stavlja na teret da je, iskorištavajući svoj službeni položaj, fizički zadržao novčana sredstva oštećene koja su prikupljena od učenika na ime realizacije ekskurzije i škole u prirodi, te da je upućivao prijetnje oštećenoj da na štetu svoje imovine nešto učini. Dakle, radi se o radnjama koje nisu dokumentirane i u odnosu na koje se finansijskim vještačenjem ne mogu prikupiti dokazi koji ih potvrđuju ili pobijaju. Potom, kako je pojašnjeno, ukupno finansijsko poslovanje između „F.T.“ i OŠ „I.S.“ u periodu od 1. januara 2014. do 8. juna 2015. godine, niti finansijska validnost izdatih naloga blagajni, također, nisu predmet postupka, a činjenica je da je OŠ “I.S.“ po navedenoj dokumentaciji isplaćivala pravnom licu „F.T.“ novčana sredstva iz čega proizlazi da za nju nalozi u tom periodu nisu sporni. Također, predmet postupka nisu ni isplate dnevnica za nastavnike koji su bili pratioci učenika na putovanjima, solventnost poslovanja društva „F.T.“, poslovanje sa drugim školama na području Kantona Sarajevo, te vraćanje novca učenicima koji su odustali od putovanja.
9. Dalje, Općinski sud je, prije činjeničnih utvrđenja u odnosu na pojedina krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret optužnicom broj T09 0 KTK 0086559 15 od 19. oktobra 2015. godine, izvršio određena prethodna utvrđenja koja se odnose na činjenični supstrat iz predmetne optužnice. Naime, kako je navedeno, činjenični opis krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i iznuda iz člana 295. stav 1. KZFBiH koja se stavljaju na teret apelantu u optužnici je sadržan u jednoj tački. Također, u pravnoj ocjeni djela sadržanih u optužnici između navođenja krivičnih djela koristi se pojam „u vezi“, koji se u sudskoj praksi koristi za upućujuće dispozicije krivičnih djela. Međutim, s obzirom na činjenicu da dispozicija krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH nije upućujućeg karaktera, te, dalje, pozivanjem na odredbu člana 54. KZFBiH jasno je da se predmetna krivična djela apelantu stavljaju na teret u stjecaju. Dalje, analizom činjeničnog opisa sadržanom u optužnici sud je ustanovio da se apelantu izvršenje navedenih krivičnih djela stavlja na teret da su počinjena u realnom stjecaju. Općinski sud je istakao da iz podjele elemenata pojedinih krivičnih djela navedene u presudi koja se apelantu stavljaju na teret proizlazi da se apelant tereti da je izvršenjem krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 387. KZFBiH zadržao za sebe novčani iznos i nanio štetu agenciji „F.T.“ i oštećenoj u ukupnom iznosu od 10.671,00 KM, a izvršenjem krivičnog djela iznuda iz člana 295. KZFBiH u iznosu od 2.000,00 KM, odnosno izvršenjem oba krivična djela u ukupnom iznosu od 12.671,00 KM. U tom smislu je Općinski sud razgraničio krivičnopravne radnje koje se apelantu stavljaju na teret u odnosu na pojedina krivična djela na način kako je opisano u tač. I i II izreke presude na osnovu čega su vršena činjenična utvrđenja iz obrazloženja ove presude.
10. Dalje, u presudi su navedeni prigovori apelantove odbrane na dokaze Tužilaštva (str. 15. i 16), uključujući i prigovor na zakonitost naredbe Općinskog suda broj 65 0 K 504863 15 Kpp od 18. maja 2015. godine. Uvidom u naredbu tog suda broj 65 0 K 504863 15 Kpp od 18. maja 2015. godine Općinski sud je utvrdio da ona ne sadrži obrazloženje, uključujući navođenje razloga zbog čega se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je donošenjem navedene naredbe povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je, u skladu sa stavovima iz presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, kao i zbog toga što je predmetna naredba izdata radi „utvrđivanja osnova sumnje“, što je protivno odredbama ZKPFBiH, ocijenio da su nezakoniti dokazi koji su rezultat primjene posebnih istražnih radnji i koji su pribavljeni na osnovu navedene naredbe, pa je zaključio da na njima ne može zasnivati svoju odluku shodno odredbi člana 11. stav 2. ZKPFBiH.
11. Potom su u presudi obrazložena činjenična utvrđenja i pravna ocjena krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH (str. 20 - 44). Istaknuto je da je na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu, koji su detaljno elaborirani, Općinski sud utvrdio da je apelant zadržao iznose novca od 6.316,00 KM i 4.355,00 KM od agencije ,,F.T“ i oštećene u toku 2014. godine. Općinski sud je naveo da je ocijenio apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, koji je negirao da je zadržavao predmetna novčana sredstva, ali je to negiranje Općinski sud ocijenio neuvjerljivim, lišenim bilo kakvih drugih detalja koji bi doprinijeli vjerodostojnosti takvog negiranja, te nepotkrijepljenim bilo kakvim drugim dokazima, zbog čega je to ocijenjeno kao da je upravljeno isključivo ka izbjegavanju krivične odgovornosti. Također, Općinski sud smatra da je tvrdnja odbrane da apelant nije mogao drugačije postupiti nego potpisati ugovor sa agencijom koju je izabrala komisija tačna, ali je, kako je Općinski sud zaključio, to svoje ovlaštenje iskoristio na način da je zadržao novčana sredstva oštećene i sebi pribavio korist. Da je apelant navedena novčana sredstva zadržao s ciljem pribavljanja koristi za sebe, Općinski sud je utvrdio na osnovu zatvorenog kruga indicija iz kojih se ne može izvesti bilo koji drugi zaključak koji je potom sud u presudi detaljno pojasnio.
12. Općinski sud je naveo da je izvršio djelimičnu korekciju činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret u odnosu na onaj sadržan u optužnici Tužilaštva, ne zadirući pritom u djelo koje je predmet optužbe sadržan u potvrđenoj optužnici u skladu sa članom 295. stav 1. ZKPFBiH, te je na strani 45. presude opisao izvršene intervencije. Općinski sud je istakao da intervencije u činjenični opis ne utječu na činjenični supstrat iz kojeg proizlaze elementi krivičnog djela iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, da navedenim intervencijama nije doveden u nepovoljniji procesni položaj zbog toga što se radilo o izostavljanju određenih dijelova činjeničnog opisa koji nisu dokazani, a ne dodavanju novog sadržaja u opis, odnosno apelant je proglašen krivim za radnje koje su obuhvaćene sadržajem potvrđene optužnice.
13. Općinski sud je naveo da je oštećena na glavnom pretresu postavila imovinskopravni zahtjev za naknadu štete kao odgovorno lice firme ,,F.T.“. Općinski sud je, na osnovu člana 212. stav 2. ZKPFBiH, oštećenoj dosudio imovinskopravni zahtjev u visini od 10.671,00 KM zbog toga što je ustanovio da podaci krivičnog postupka pružaju pouzdan osnov za potpuno presuđenje. Naime, sud je tokom postupka, na osnovu iskaza oštećene i svjedoka M.P., potkrijepljenog iskazom svjedoka L.D., te uvida u nalog blagajni od 26. maja 2014. godine, tačno utvrdio iznos štete koji je oštećena pretrpjela izvršenjem krivičnog djela apelanta, zbog čega je postavljeni imovinskopravni zahtjev dosudio u potpunosti.
14. Dalje, Općinski sud je naveo da je kod apelanta, izuzev iznosa od 2.000,00 KM koji je od oštećene primio u okviru realizacije primjene posebne istražne radnje simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine iz člana 130. stav 2. tačka f) ZKPFBiH, pronađeno još ukupno 1.280,00 KM i 100,00 eura. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelant raspolagao novcem prikupljenim u okviru škole za realizaciju đačkih putovanja, te da je, iskorištavajući svoj službeni položaj, zadržavao za sebe određeni dio novčanih sredstava, kako je u presudi obrazloženo, dok odbrana tokom postupka nije izvodila dokaze u pravcu dokazivanja da su navedena novčana sredstva zakonito pribavljena, odnosno zakonitost njihovog pribavljanja nije dokazana. S obzirom na navedeno, sud je na osnovu člana 114. stav 1. u vezi sa članom 114a. KZFBiH donio odluku kojom se navedena novčana sredstva oduzimaju od apelanta primjenom instituta proširenog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
15. U odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja, i to na način da je u statusu direktora obrazovne institucije iskorištavao svoje službeno ovlaštenje i za sebe zadržavao novčana sredstva koja su u školi prikupljena od roditelja za realizaciju đačkih putovanja iz čega proizlazi da je on krivično djelo počinio u vezi sa svojom dužnosti. Dalje, istaknuto je da organiziranje đačkih putovanja predstavlja redovnu aktivnost obrazovnih institucija kako na području Kantona Sarajevo, što je regulirano odredbama Pravilnika, tako i na području ostalih dijelova BiH iz čega, nadalje, proizlazi da direktori obrazovnih institucija učestvuju u navedenim aktivnostima i u doticaju su sa novčanim sredstvima koja se za navedene aktivnosti prikupljaju od roditelja. Također, iz iskaza oštećene sa glavnog pretresa proizlazi da joj je apelant na sastanku koji je prethodio lišavanju slobode 9. juna 2015. godine, kada je imenovana pristala da mu isplati iznos od 2.000 KM, rekao da „će se zadovoljiti (navedenim iznosom), a ostalo će zaboraviti“, da će on nakon toga preuzeti jedan segment menadžerske promocije njene firme i menadžerskih aktivnosti i da će se onda dogovarati koliko će ona njemu davati i kako će to sve ići, da on ima hotel na Bjelašnici, da će on forsirati i raditi promociju kod drugih direktora njene agencije, te je svjedok istakla da se ne može sjetiti da li je bila neka određena ponuda u pogledu podjele zarade, te da pretpostavlja da bi bilo 10 % kao menadžerski ugovor. Iz navedenog dijela iskaza svjedoka oštećene proizlazi apelantova namjera da nastavi sa aktivnostima iskorištavanja svog službenog položaja s namjerom pribavljanja koristi za sebe, iz kojih okolnosti, prema stavu Općinskog suda, proizlazi opasnost da bi obavljanje dužnosti direktora obrazovnih institucija moglo poticajno djelovati na apelanta da počini novo krivično djelo u vezi sa svojom dužnosti.
16. U vezi sa tačkom II izreke presude - krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 1. KZFBiH, Općinski sud je naveo (str. 49 - 54.) da je analizom izvedenih dokaza, elaboriranih u dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu člana 299. stav 1. tačka c) ZKPFBiH donio odluku kojom apelanta oslobađa optužbe. Općinski sud je ocijenio da Tužilaštvo nije dokazalo apelantove radnje da je ,,u više navrata kontaktirao sa oštećenom sa zahtjevom da njemu lično izvrši još jednu isplatu novca u iznosu od 5.249,00 KM u kojim kontaktima joj je upućivao prijetnje navodeći da on ima modalitete kako da naplati taj novac“, te da je „3. juna 2015. godine zahtijevao od oštećene isplatu novca u iznosu od 5.249,00 KM, kojom prilikom je rekao apelantici da bi joj poslao mafiju“ za koje bi Općinski sud, da su dokazane, dalje imao mogućnost da ocijeni da li predstavljaju prijetnju u smislu odredbe člana 295. stav 1. KZFBiH. Također, Općinski sud smatra da Tužilaštvo nije dokazalo uzročno-posljedičnu vezu između apelantovih navoda koje je izrekao L.D. da mu „A. duguje novac i da će on A. poslati nekoga da joj prevrne kancelariju“, te 10. maja 2015. godine „da mu Adaleta duguje novac, da će on naći način da dođe do svojih para i da njega nikad niko u životu nije za…o”.
17. Općinski sud je 7. marta 2017. godine donio Rješenje broj 65 0 K 504863 15 K kojim se ispravlja Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 504863 15 K od 10. februara 2017. godine, i to u tački I izreke presude, na način da su u precizno navedenom dijelu izbrisane određene riječi, kao i da su, umjesto riječi „pa do 9. juna 2015. godine“, naznačene riječi „do kraja maja 2014. godine...“. U obrazloženju rješenja je navedeno da su prilikom objave presude 10. februara 2017. godine, u tački I izreke presude, u dijelu pobrajanja naloga za plaćanje novca greškom navedeni i nalozi koji se brišu, koje greške su nastale prilikom sravnjivanja dokaza – predmetnih naloga za plaćanje uloženih na glavnom pretresu u odnosu na one koji su pobrojani u optužnici. Također, pred kraj činjeničkog opisa radnji za koje je apelant proglašen krivim tačkom I izreke presude, umjesto „od početka 2014. godine do kraja maja 2014. godine“, kako je sud utvrdio da je vrijeme izvršenja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, kako je to navedeno na početku tačke I izreke presude, greškom je prilikom objavljivanja presude naznačeno „od početka 2014. godine pa do 9. juna 2015. godine“, kako je to navedeno u optužnici. Ukazano je da je odredbama člana 305. stav 1. ZKPFBiH propisano da pisano izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena zbog čega je sud u njoj u potpunosti zadržao objavljeni sadržaj. Budući da se radi o očiglednoj pogrešci u pisanju presude, Općinski sud je izvršio ispravku kao u izreci rješenja, u skladu sa članom 306. stav 1. ZKPFBiH.
18. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 504863 15 Kž 4 od 28. decembra 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 504863 15 K od 10. februara 2017. godine.
19. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog nedostatka blanketne norme u optužnici, kao i u izreci pobijane presude, te da je apelantova odbrana bila otežana, jer nije znao koje ovlaštenje svog službenog položaja je povrijedio. Kantonalni sud je istakao da iz pobijane presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud obje strane u postupku tretirao na jednak način, jer je odbrana tokom postupka iznosila svoje prijedloge za izvođenje dokaza, i da se prvostepeni sud izjasnio na svaki prijedlog odbrane, kao i prigovore odbrane koji su isticani tokom glavnog pretresa. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da ne postoji prekoračenje optužbe zbog nedostatka blanketnog propisa kao posebnog propisa kojim se uređuju ovlaštenja apelanta kao službenog lica, jer je sud umjesto tužioca pronašao blanketnu normu. Kantonalni sud je naveo da je izreka pobijane presude saglasna sa optužnim aktom, te da pred prvostepenim sudom, po ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo sporno da je apelant obavljao poziciju direktora OŠ “I.S.“ u kritičnom periodu, pa je prvostepeni sud ovu činjenicu utvrdio na glavnom pretresu koju nije osporavala odbrana. To znači da nije bilo sporno koju je poziciju kao odgovorno lice obavljao apelant, već da se dovodilo u pitanje da li je kao odgovorno lice zloupotrebljavao svoja ovlaštenja i u tom pravcu su provođeni dokazi po prijedlogu obje strane u postupku. Izreka pobijane presude u ovom pravcu, bez naznake službenog akta koji regulira ovlaštenja odgovornog lica u konkretnom slučaju, nije nerazumljiva, niti kontradiktorna samoj sebi, niti razlozima presude, niti je u suprotnosti sa optužnim aktom. Naglašeno je da je izreka pobijane presude u tom pravcu u skladu sa optužnim aktom, dok je prvostepeni sud u obrazloženju presude u okviru razloga za donošenje svoje odluke utvrdio da je apelant imao svojstvo odgovornog lica u smislu člana 2. stav 6. KZFBiH (akt Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo broj 11-01 38-S1/10 od 24. juna 2011. godine, akt Vlade Kantona Sarajevo broj 02-05-1992225/11 od 16. juna 2011. godine, akt OŠ „I.S.“ broj 412/11 od 1. juna 2011. godine i Ugovor o radu broj 414/11 od 5. jula 2011. godine,) koji dokazuju svojstvo odgovornog lica, što nije bilo sporno pred prvostepenim sudom, tako da apelant neosnovano prigovara na prekoračenje optužbe.
20. Dalje, Kantonalni sud smatra da nedostatak blanketne norme kako u činjeničnom opisu optužnice, tako i u izreci pobijane presude ne predstavlja bitnu povredu postupka i da nije bilo smetnji u tom pravcu za postupanje prvostepenog suda, kao i donošenje presude. Naime, u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelant kao direktor škole bio ovlašteno lice za potpisivanje konkretnih ugovora sa oštećenom stranom, te Kantonalni sud prihvata objašnjenje prvostepenog suda u pogledu prigovora odbrane u ovom pravcu kao razložno i zakonito (str. 20. i 21. pobijane presude).
21. Također je ocijenjen kao neosnovan i prigovor apelantovog branioca zbog odbijanja prijedloga da se provede vještačenje vještaka finansijske struke s obzirom na to da je prvostepeni sud u tom pravcu dao jasne i potpune razloge kada je u pitanju visina imovinske štete. I prema ocjeni Kantonalnog suda, izvođenje takvog dokaza ne bi moglo pomoći prvostepenom sudu u razjašnjenju okolnosti kritičnog događaja, jer su se radnje koje se stavljaju na teret apelantu dešavale izvan knjigovodstvene dokumentacije - naloge koji su uručeni apelantu radi isplate troškova za potrebe navedene turističke agencije apelant je zadržavao za sebe, jer novčani iznosi (6.316,00 KM i 4.355,00 KM) nisu prošli kroz knjigovodstvenu dokumentaciju škole.
22. Kad je riječ o žalbenim prigovorima da prvostepeni sud nije u cijelosti riješio predmet optužbe zbog razdvajanja činjeničnog opisa u odnosu na optužnicu, Kantonalni sud smatra da je u tom pravcu prvostepeni sud išao u korist apelanta, te da je taj prigovor neosnovan. Pojašnjeno je da su optužnicom apelantu stavljena na teret dva krivična djela, te da je apelant proglašen krivim za jedno krivično djelo, dok je za drugo krivično djelo oslobođen optužbe, što znači da je prvostepeni sud bio obavezan da razdvoji činjenične opise u odnosu na dvije različite odluke suda i da pri tome ne ugrozi identitet optužbe.
23. Nerazumljivost u identifikaciji oštećenog lica također je neosnovana, jer je u tom pravcu prvostepeni sud dao jasne i potpune razloge na strani 46 pobijane presude. U konkretnom slučaju oštećena je A.H. kao vlasnica i odgovorno lice u Turističkoj agenciji ,,F.T.“. Ocijenjeni su kao neosnovani i žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog neprovođenja finansijskog vještačenja kojim bi se mogla utvrditi eventualno ostvarena imovinska korist.
24. Istaknuto je da zaključke Općinskog suda koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice kao osnovane u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza. U tom pravcu je prvostepeni sud u pobijanoj presudi objasnio razloge povodom činjeničnih utvrđenja koji se odnose na navedeno krivično djelo (str. 20 - 45. pobijane presude), a sa kojim zaključcima je saglasan i Kantonalni sud, jer je svaki iskaz svjedoka na glavnom pretresu (po prijedlogu tužioca ili odbrane) ocijenjen pojedinačno i doveden u vezu sa drugim iskazima, a potom i sa materijalnim dokazima iz spisa koji se odnose na odgovarajuću dokumentaciju. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu sve naloge koji se odnose na određene novčane iznose koji su stavljeni na teret apelantu, da ih ocijeni objektivno i da ni u jednom slučaju ne idu na apelantovu štetu. Ukupan iznos koji je utvrđen pred prvostepenim sudom (10.671,00 KM), koji je apelant obavezan da naknadi oštećenoj, proizlazi ne samo iz iskaza oštećene i svjedoka M.P. već i iz materijalnih dokumenata koji su dovedeni u vezu sa iskazima navedenih svjedoka. Također, Kantonalni sud smatra da i drugi dokazi potkrepljuju radnje izvršenja apelanta, te da ni njegov iskaz na glavnom pretresu nije doveo u sumnju dokaze na osnovu kojih je prvostepeni sud izveo zaključak o apelantovoj krivici. Prvostepeni sud je svoj zaključak utvrdio na osnovu zatvorenog kruga indicija, jer je iskaze svjedoka doveo u vezu, kao i ostale dokaze na glavnom pretresu, a sa kojim zaključkom je saglasan i Kantonalni sud. Naime, ni apelant pred sudom nije osporavao da je lično dolazio u kontakt sa oštećenom kao vlasnicom navedene turističke agencije povodom uplata škole u korist agencije, tj. da su se novčane transakcije odvijale upravo posredstvom apelanta, da je često bio u svom kabinetu sa oštećenom bez prisustva drugih zaposlenika iz škole, da je oštećena njemu lično predavala naloge za blagajnu, mada nije bilo potrebe da tako postupa direktor škole imajući u vidu administrativni sistem iste škole, te da su se novčane transakcije mogle vršiti posredstvom drugih zaposlenika u školi, da je oštećena tvrdila pred sudom da je apelant od nje iznuđivao novac duži vremenski period, dok je pred prvostepenim sudom sa sigurnošću utvrđen iznos kao u izreci pobijane presude. Navedeno je da je probleme koje je oštećena imala sa apelantom podijelila i sa drugim direktorima osnovnih škola sa kojima je poslovala (L.D. i A.T.), te da je svjedok L.D. potvrdila pred sudom da joj je oštećena prenijela da ima problema sa apelantom koji je određenu sumu novca u vezi sa ekskurzijama škole koje su realizirali putem iste agencije zadržavao za sebe (odvajao je određene sume novca kada oštećena dođe po ratu, te je tražio i po 50 KM po djetetu za sebe), te da je primijetila da je oštećena bila vidno oslabjela i da je bila uznemirena. Svjedok je taj razgovor prepričala kolegi A.T., koji joj je odgovorio da oni ne treba da se tu miješaju, te ako ima nešto, neka se to prijavi. Kada se dovedu u vezu navedeni iskazi svjedoka sa iskazom svjedoka M.P., koja je, također, kao zaposlenica iste turističke agencije, potvrdila da je imala isto iskustvo sa apelantom kojem je lično predala nalog na određeni iznos novca koji je škola trebalo da uplati za potrebe agencije u vezi sa ranije ugovorenim obavezama, da je apelant naznačeni iznos novca (4.355,00 KM) zadržao za sebe, i po ocjeni Kantonalnog suda, zaključak prvostepenog suda o apelantovoj krivici je potkrijepljen.
25. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi dao potpune razloge zbog kojih donosi svoju odluku, u skladu sa čl. 114. stav 1. i 114a. KZFBiH, jer je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo iz Glave XXXI KZFBiH i odbrana nije pružila dokaze na glavnom pretresu da je navedena korist zakonito pribavljena u odnosu na tvrdnju tužioca da je pribavljena korist rezultat izvršenja krivičnog djela. Također je, po ocjeni Kantonalnog suda, nesporno da navedeni oduzeti novac od apelanta nije povezan sa posebnim istražnim radnjama koje su vođene prema apelantu s obzirom na to da je u pobijanoj presudi jasno razdvojeno koji dokazi su bili rezultat posebnih istražnih radnji (str. 16-19 pobijane presude).
26. Kantonalni sud je naveo da se i razlozi kojima se rukovodio prvostepeni sud prilikom izricanja mjere zabrane obavljanja djelatnosti odnose na poziciju direktora škole, a koju je apelant obavljao u vrijeme izvršenja krivičnog djela, sa kojim razlozima je u potpunosti saglasan taj sud.
27. U vezi sa žalbenim prigovorima kojima se pobija rješenje o ispravci presude od 7. marta 2017. godine, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju objasnio razloge koji se tiču neophodnosti da se donese rješenje o ispravci presude, koji su razumljivi, potpuni i u skladu sa članom 306. stav 1. ZKPFBiH po kojem je sud ovlašten za donošenje predmetnog rješenja. Također, Kantonalni sud ocjenjuje da pobijano rješenje ide u korist apelantu, jer su brisani neki novčani iznosi u odnosu na izreku pobijane presude.
28. Kantonalni sud je razmotrio i žalbene prigovore u vezi sa oslobađajućim dijelom presude, te je u vezi sa tim naglašeno da je i Kantonalni sud saglasan sa činjenicom da je prvostepeni sud u izreci pobijane presude propustio navesti krivično djelo za koje se apelant oslobađa optužbe, ali imajući u vidu da se pobijana presuda sastoji od osuđujućeg i oslobađajućeg dijela, oslobađajući dio presude je donesen u apelantovu korist, dok je u razlozima prvostepene presude nesporno navedeno da se radi o krivičnom djelu iznuda iz člana 295. stav 1. KZFBiH. Osporavanje presude od branioca u dijelovima koji idu u korist apelantu Kantonalni sud smatra neosnovanim, imajući u vidu odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH, da sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant se poziva i na kršenje prava iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) MPGPP, ali to kršenje nije ni na koji način obrazložio. Iz izuzetno opširne apelacije u kojoj apelant iznosi svoju ocjenu dokaza i viđenje činjeničnog stanja može se zaključiti da se osnovni navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na sljedećim tvrdnjama: prvo, apelant ukazuje da je protiv rješenja o ispravci presude od 7. marta 2017. godine podnio žalbu u zakonskom roku, jer na njega nije stavljen pečat, te zato što nema obrazloženja, a Kantonalni sud nikada nije donio rješenje kojim bi ispitao navode žalbe. Takvim postupanjem, kako apelant smatra, povrijeđeno je njegovo „pravo na obrazloženu odluku u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 6. Evropske konvencije“. Dalje, apelant tvrdi da je njegova krivica utvrđena uz arbitrarnu primjenu prava uz istovremeno onemogućavanje apelantu da efektivno koristi sva prava koja mu kao optuženom pripadaju, a naročito pravo na odbranu, u smislu ,,jednakosti oružja“. Ističe da je povodom provođenja posebnih istražnih radnji u ovom predmetu Općinski sud usvojio stav da je njihovim provođenjem povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije, te pojašnjava da je Općinski sud pregledao sve video-audiomaterijale, te kontaminiran onim što je prezentirano u sudnici, neminovno stekao uvjerenje o apelantovoj krivici. Nakon što je kontaminiran audio-videomaterijalom koji je poslije proglasio nezakonitim, prvostepeni sud je odbio većinu dokaznih prijedloga odbrane, te pod tačkom I izreke prvostepene presude proglasio krivim apelanta za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Na osnovu iznesenih stavova u predmetima Lisica protiv Hrvatske i Bykov vs. Rusija, apelant smatra da su upravo onemogućavanje odbrani da pobija dokaze optužbe, kao i kvalitet dokaza optužbe koje su redovni sudovi prihvatili kao vjerodostojne u svojoj ukupnosti doveli do povrede člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na utvrđivanje krivice za krivično djelo iz člana 383. stav
2. KZFBiH, Općinski sud je osuđujuću presudu zasnovao na iskazima oštećene i M.P., te naloga blagajni. U toku prvostepenog postupka odbrana je imala priliku da unakrsno ispita svjedoke oštećenu i M.P., ali je prigovarala zakonitosti i vjerodostojnosti naloga bez uspjeha. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i zbog toga što je na str. 20, 21 i 22 prvostepene presude Općinski sud u nedostatku blanketne norme u činjeničnom opisu optužnice usvojio stav da je, iako ne postoji blanketna norma u činjeničnom opisu optužnice, činjenični opis dovoljno preciziran u mjeri koja apelantu omogućava razumijevanje optužbe. Dalje, apelant navodi da su njegovi prijedlozi za provođenje dokaza odbijeni, te pojašnjava da je 6. juna 2016. godine odbrana sudu predložila svoje dokaze, među kojim je i prijedlog za finansijsko-ekonomsko vještačenje koji je sud odbio. Apelant navodi da je nastupanje posljedice u vidu pribavljanja protivpravne imovinske koristi bitan element krivičnog djela koji se u svakoj konkretnoj situaciji mora dokazivati, i to na nesumnjiv način, i tu činjenicu mora da utvrdi sud, te pošto finansijsko vještačenje nije rađeno, apelant je „na te okolnosti “izvršio svoju analizu provedenih dokaza na 13. strani apelacije. Dalje, apelant ističe da Općinski sud ne pravi razliku između oštećene kao fizičkog lica i oštećene kao osnivača i direktora pravnog lica ,,F.T.“. Ovu grešku ne otklanja ni Kantonalni sud. U tom smislu ističe da visina štete, odnosno protivpravne imovinske koristi koju je apelant pribavio prema navodima optužnice iznosi 12.671,00 KM, a prema navodima pobijane prvostepene presude ona iznosi 10.671,00 KM. Dalje, apelant navodi „druge urađene propuste prvostepenog i drugostepenog suda koji u cjelini postupak čine nepravičnim“ a koji se ogledaju u činjenici da je pod tačkom II pobijane prvostepene presude oslobođen optužbe za izvršenje krivičnog djela iznuda. Na str. 4 i 5, u dijelu II izreke pobijane prvostepene presude, sud je naveo da je na osnovu člana 299. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH oslobodio apelanta optužbe navodeći samo činjenični dio optužbe za koji ga oslobađa. Međutim, nije naveden zakonski naziv krivičnog djela iz KZFBiH iznuda iz člana 295. stav 1. KZFBiH kojim je definirano krivično djelo za koje je apelant oslobođen. Dalje, apelant prigovara stavu Općinskog suda koji se odnosi na razdvajanje činjeničnog opisa optužnice na dva dijela. Apelant smatra da je sud, nakon što je utvrdio nezakonitost dokaza - iznosa od 2.000,00 KM, koji je dio činjeničnog supstrata krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, morao osloboditi apelanta za cjelokupni iznos navodno pribavljene protivpravne imovinske koristi. Općinski sud je ovakvim razdvajanjem činjeničnog supstrata optužnice pogrešno primijenio odredbe ZKP, i to član 295. stav 1, što je bitno utjecalo na zakonito i pravilno donošenje presude. Apelant prigovara i propustu u identifikaciji oštećenog, odnosno nejasnoći da li je oštećena pravno ili fizičko lice. Također, navodi da je na strani 45, drugi pasus prvostepene presude, sud naveo koje dijelove činjeničnog opisa potvrđene optužnice je izostavio, smatrajući da time nije izmijenio sadržaj optužbe u smislu člana 295. stav l. ZKPFBiH, ali apelant smatra da je, upravo suprotno iznesenim navodima, sud izvršenim intervencijama povrijedio objektivnu vezu između optužbe i izreke. b)Odgovor na apelaciju
30. Tužilaštvo je istaklo da je, imajući u vidu obrazloženje koje je dao sudija u osporavanoj odluci, jasno da se odluka ne može ni na koji način smatrati proizvoljnom, niti da je Općinski sud pogrešno primijenio, pogrešno protumačio ili zanemario apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. Općinski sud je istakao da su neosnovani navodi iz apelacije da Kantonalni sud nikada nije donio odluku povodom žalbe na rješenje o ispravci Presude broj 65 0 K 504863 15 K od 7. marta 2017. godine, jer je žalba od 14. marta 2017. godine dostavljena Kantonalnom sudu na odluku zajedno sa žalbom na prvostepenu presudu, i to aktom Općinskog suda broj 65 0 K 504863 15 K od 20. aprila 2017. godine, te je odluka Kantonalnog suda o navedenoj žalbi sadržana na str. 10 i 11 Presude broj 65 0 K 504863 17 Kž 4 od 28. decembra 2017. godine. U vezi sa navodima iz odjeljka 6 apelacije, Općinski sud je primijetio da se oni ne odnose na razloge podnošenja apelacije iz odjeljka 4, već sadrže prigovore i žalbene navode odbrane iznošene na glavnom pretresu i u žalbi na prvostepenu presudu, te ocjenu izvedenih dokaza na koje su odgovori dati u osporenim presudama.
32. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Istaknuto je da je opsežna žalba podnesena zbog svih razloga propisanih odredbama ZKPFBiH, te da je taj sud detaljno razmotrio sve žalbene prigovore dajući odgovore za svaki navod iz žalbe. Pri tome je vodio postupak u skladu sa odredbama ZKPFBiH uz dosljedno poštivanje apelantovih prava koje garantira Evropska konvencija.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 76. st. (1) i (2) Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije (1) Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počinitelju koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.
(2) Sigurnosna mjera zabrane vršenja određenog poziva, aktivnosti ili funkcije može se izreći u trajanju koje ne može biti kraće od jedne niti duže od deset godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
Član 114.
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1)Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2)Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.
Član 114a.
Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XXII, XXIX i XXXI ovog zakona, sud može odlukom iz člana 114. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužitelj pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena počinjenjem ovih krivičnih djela, a počinitelj nije pružio dokaze da je korist zakonito pribavljena.
Član 383. stav 1.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3)Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
34. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 212. stav (3) (3) U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku. Član 278.
Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 305. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 504863 17 Kž 4 od 28. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. januara 2018. godine a apelacija je podnesena 13. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Apelant se poziva i na kršenje prava iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) MPGPP. Pravo na pravično suđenje.
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. st. 1. i 2. i stav 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
42. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u podnesenoj apelaciji, u suštini, ponavlja navode koji su međusobno isprepleteni i koji se tiču nepravednosti predmetnog postupka kao cjeline, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH). Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesnopravne norme.
44. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant naveo da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno ocijenili dokaze kod utvrđivanja njegove krivice za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen, što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
45. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan mora se imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Također, mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
46. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu postojanja konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču ocjene i zakonitosti dokaza – proisteklih iz naredbe Općinskog suda za koje je taj sud zaključio da su nezakoniti i za koje je naveo da ih nije uzeo u obzir prilikom donošenja svoje odluke. Dakle, Općinski sud je sve dokaze, uključujući iskaz apelanta i oštećene, te iskaze drugih saslušanih svjedoka, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu apelantovog učešća u inkriminiranom događaju za koji je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano samo na iskazu oštećene i svjedoka M.P. već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo opsežan dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju i proveo druge dokaze relevantne za navedeni postupak, ocijenivši svaki dokaz zasebno, te sve dokaze zajedno, kao i apelantovu odbranu. Pri tome je apelant imao branitelja i mogao se izjašnjavati i predlagati dokaze u odnosu na odlučne činjenice, te preduzimati sve procesne radnje dopuštene zakonom. Iz presude Općinskog suda je očito koje dokaze je taj sud proveo i na kojim dokazima temelji svoje utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a za takvu svoju odluku Općinski sud je dao valjane razloge koji ne upućuju na povredu prava na pravično suđenje. Analizirajući, također, sve provedene dokaze i činjenice utvrđene u predmetnom krivičnom postupku koje predstavljaju zakonski opis krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, Općinski sud je svoju odluku i u tom dijelu dovoljno i jasno obrazložio.
49. Također, Ustavni sud zapaža da je u žalbenom postupku Kantonalni sud ocijenio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje pouzdano proizlazi iz provedenih dokaza i njihove savjesne analize i ocjene, pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe. Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, te je svoja utvrđenja da ne postoje bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te povrede krivičnog zakona i da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno jasno obrazložio, očitujući se pritom o svim apelantovim žalbenim navodima. Kantonalni sud je argumentirano odgovorio i na apelantove žalbene navode ponovljene u apelaciji o povredi prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoje pravne stavove obrazložio na način kojim se otklanja sumnja u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.
50. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da je sud odbio prijedloge za provođenje određenih dokaza, a naročito zbog odbijanja da se provede dokaz vještačenja vještaka finansijske struke. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već da je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Ermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine).
52. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud, u smislu odredaba člana 278. stav (2) ZKPFBiH, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe sa navodima da sud nije dozvolio provođenje dokaza, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane da se provede ovaj dokaz budući da je, kako to proizlazi iz osporenih odluka, ocijenio da pitanja koja su istaknuta u prijedlogu koja bi se utvrđivala vještačenjem nisu relevantna za predmetnu krivičnopravnu stvar. Naime, Općinski sud je pojasnio da se apelantu stavlja na teret da je, iskorištavajući svoj službeni položaj, fizički zadržao novčana sredstva oštećene a koja su prikupljena od učenika na ime realizacije ekskurzije i škole u prirodi, te da je upućivao prijetnje oštećenoj da na štetu svoje imovine nešto učini. Dakle, radi se o radnjama koje nisu dokumentirane i u odnosu na koje se finansijskim vještačenjem ne mogu prikupiti dokazi koji ih potvrđuju ili pobijaju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, pogotovo kada se uzme u obzir mnogobrojnost provedenih dokaza u ovom postupku. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da razlozi koje je naveo Okružni sud u vezi sa ovim pitanjima nisu suprotni standardima prava na pravično suđenje. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
53. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno da ih dodatno elaborira, jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi
55. Ustavni sud smatra da je bespredmetno raspravljati o apelantovim navodima da je protiv rješenja o ispravci presude od 7. marta 2017. godine podnio žalbu u zakonskom roku, te da Kantonalni sud nikada nije donio rješenje kojim bi ispitao navode žalbe i da je stoga povrijeđeno „njegovo pravo na obrazloženu odluku u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 6. Evropske konvencije“. Ovo stoga što iz osporene presude Kantonalnog suda (strana 11) kao nesporno proizlazi da je taj sud odlučio i o apelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao rješenje o ispravci presude. Pored toga, tim rješenjem se, prema ocjeni Ustavnog suda, nije odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta.
56. Također, u odnosu na apelantove navode da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) MPGPP, Ustavni sud konstatira da apelant svoje navode nije ni na koji način obrazložio zbog čega ih Ustavni sud ne može ispitati.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije, jer u obrazloženju osporenih presuda postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu svih izvedenih dokaza iz kojih je vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi, te kada su sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto su određenim dokazima poklonili vjeru, zašto određene dokaze nisu prihvatili kao uvjerljive, kao i o tome zašto su zaključili da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Također, nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. d) u vezi sa stavom 1. tog člana kada je sud, u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem, odbio apelantov prijedlog za izvođenje određenih dokaza, jer je detaljno obrazložio ocjenu da činjenice koje apelant želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da su nepotrebne, te da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević