Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/19 (J. M.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2576/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2576/19, rješavajući apelaciju Jusmira Mandžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jusmir Mandžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 150960 18 Rev od 12. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusmir Mandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, kojeg zastupa Suad Kumrić advokat iz Tuzle, podnio je 17. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 150960 18 Rev od 12. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, raskinut je Ugovor o donaciji građevinskog materijala zaključen između Ministarstva za rad, razvoj i povratak s jedne strane i apelanta s druge strane, a iz razloga što apelant nije ispoštovao odredbe navedenog ugovora, te je obavezan apelant da tužiocu (Tuzlanski kanton, Ministarstvo za rad, razvoj i povratak) isplati novčanu protivvrijednost doniranog građevinskog materijala, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su tužilac i apelant zaključili ugovor o donaciji građevinskog materijala kojim se tužilac obavezao da, radi održivog povratka, pokloni apelantu građevinski materijal u vrijednosti od 18.000,00 KM, a apelant se obavezao da će donirani građevinski materijal ugraditi u stambeni objekat na lokaciji preciziranoj pomenutim ugovorom. Dalje je utvrđeno da je navedenim ugovorom predviđeno da tužilac ima pravo da zahtijeva povrat građevinskog materijala ili nadoknadu za isti u njegovoj protivvrijednosti, u slučaju da apelant ne ispoštuje odredbe ugovora. Nadalje, da je apelantu u toku 2009. godine građevinski materijal isporučen u više navrata, a za koje isporuke je apelant potpisao otpremnice o prijemu robe u ukupnoj vrijednosti od 14.606,58 KM. Takođe je utvrđeno da se isporučeni građevinski materijal ne nalazi kod apelanta, niti je isti ugrađen u stambeni objekat prema zaključenom ugovoru, slijedom čega je tužilac podneskom od 19. decembra 2012. godine tražio raskid predmetnog ugovora i isplatu protivvrijednosti isporučenog, a neugrađenog građevinskog materijala. Apelant je tokom postupka osporavao prijem isporučenog materijala (izuzev građevinskog bloka), navodeći da potpis na otpremnicama nije njegov. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužioca. Naime, činjenica da je pri označenju tužioca navedeno Ministarstvo za rad, razvoj i povratak ne utiče na pitanje pravilne naznake tužioca u predmetnom sporu, tim prije što je Ministarstvo i ugovorna strana. Vrhovni sud je cijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda (a u vezi sa prigovorom apelanta da je potpisao samo jednu otpremnicu o prijemu robe, te da potpis primaoca na ostalim otpremnicama nije njegov) da je na ostalim otpremnicama nastala slovna greška koja sama po sebi nije dokaz da to nije potpis apelanta, te da apelant ničim nije dokazao da sporni potpisi potiču od različitih skriptora. Naime, shodno odredbama čl. 7, 126. i 126. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH, apelant je trebao predložiti vještačenje po vještaku grafologu, a u cilju dokazivanja svog navoda, budući da sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi utvrdio da potpisi na otpremnicama o prijemu robe nisu grafološki podudarni s potpisom apelanta, što apelant nije učinio.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Apelant smatra da je različitim označavanjem tužioca u uvodu prvostepene presude (Tuzlanski kanton, Ministarstva za rad, razvoj i povratak) i u stavu I prvostepene presude (Ministarstvo za rad, razvoj i povratak), kao i različitim označavanjem tužioca u presudi u odnosu na njegov naziv u predmetnom ugovoru o donaciji građevinskog materijala, učinjena bitna povreda procesnog prava, a što je presudu činilo nerazumljivom. Takođe, ističe da nije potpisao otpremnice o prijemu robe, te da potpis koji se na istima nalazi nije njegov.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/19 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio