Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/18 (D. T.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1428/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-1428/18, rješavajući apelaciju Darka Todića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Todića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 170634 15 Gž od 28. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 170634 13 P od 23. decembra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Todić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 170634 17 Rev od 16. novembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170634 15 Gž od 28. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 170634 13 P od 23. decembra 2014. godine. Apelant je, podnescima od 22. marta 2018. i 8. maja 2019. godine obavještavao Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje postavlja i u svojoj apelaciji.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-102/17 od 19. aprila 2017. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-123/17 koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 170634 15 Gž od 28. novembra 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 170634 13 P od 23. decembra 2014. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je pravno ništava odredba člana 12. Ugovora o hipotekarnom kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) od 18. januara 2008. godine, pa je obavezana tužena („Addiko bank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu omogući otplatu preostalog dijela kredita, konverzijom kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu. Istovremeno, obavezana je tužena da apelantu isplati precizirane novčana iznose na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora [Londonska međubankarska stopa], utvrđenom u određenom vremenskom periodu, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za isti vremenski period i precizirani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za taj period, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za isti vremenski period. Također, obavezana je tužena da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, apelant odbijen.

4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog Ugovora o hipotekarnom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantu kredit u određenom novčanom iznosu, da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantu stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita u KM, da je apelant uredno ispunjavao svoju ugovornu obavezu i otplaćivao tuženoj mjesečne rate po otplatnom planu tužene, koji je sastavni dio ugovora, po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan uplate rata kredita. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su stranke članom 12. navedenog ugovora ugovorile promjenljivu kamatnu stopu, da je potpisom ugovora dat izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3. tog ugovora, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za godišnji Libor +6,25% nepromjenjiva godišnja kamatna marža, da je Libor fiksiran za 31. decembar za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je odredba člana 12, u vezi sa odredbom člana 3. predmetnog ugovora, pravno ništava, jer apelant u vrijeme zaključenja ugovora, nije imao saznanje o odluci tužene o visini kamatne stope, niti je tužena kasnije u skladu sa promjenama kamatne stope sa apelantom zaključivala posebne anekse ugovora, da bi na taj način apelant imao mogućnost da sazna sadržinu odluka tužene, donosno opštih uslova tužene, kod nesporne činjenice da je tužena odlukama mijenjala visinu ugovorene kamatne stope na drugačiji način nego što je to ugovoreno članom 3. predmetnog ugovora. Pri tome, Osnovni sud je naveo da tužena nije mogla jednostrano i samostalno mijenjati bitne elemente predmetnog ugovora, već je to mogla samo saglasno s drugom ugovornom stranom, pa je stoga tužena donošenjem odluka kojima je utvrđivala visinu kamatne stope, zapravo jednostrano mijenjala sadržinu ugovornog odnosa, bez učešća druge ugovorne strane, čime je kršila osnovna načela obligacionog prava. Kako je Osnovni sud utvrdio da je odredba člana 12. ugovora ništava, proizilazi da je apelant stekao pravo da od tužene traži da mu isplati novčanu korist koju je ostvarila primjenom navedene odredbe ugovora. S obzirom da je nezakonitim ponašanjem tužene, ugovaranjem ništave odredbe, tužena za sebe pribavila novčanu korist Osnovni sud je zaključio da je dužna apelantu vratiti tu korist, jer ju je stekla bez pravnog osnova [210. ZOO], odnosno temeljem pravnog osnova koji je prestao (donošenjem ove presude, kojom je sud utvrdio da je predmetna odredba ništava, samim tim i neopravdana). Shodno navedenom utvrđenju, Osnovni sud je zaključio da je osnovan i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose po osnovu razlike između iznosa koji je uplatio (u skladu sa anuitetnim planom tužene) i iznosa koji je trebao uplatiti (da je tužena pravilno utvrđivala kamatnu stopu), te zakonsku zateznu kamatu na taj iznos. Također, Osnovni sud je utvrdio da tužena visinu kamatne stope nije utvrđivala visinom stope kamatne marže na utvrđenu tržišnu vrijednost Libora +6,25%, već je u periodu kada se tržišna vrijednost Libora smanjivala, tužena stopu kamatne marže povećavala, pa time i ukupnu kamatnu stopu, tako da promjene kamatne stope nisu utvrđene s danom promjene Libora već sa zakašnjenjem po nekoliko mjeseci, odnosno da tužena nije pratila stvarno kretanje Libora prilikom utvrđivanja visine kamatne stope u periodu od 2009. godine do kraja 2012. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant više uplatio obaveza od ugovorenih po predmetnom ugovoru na ime neusklađivanja sa tržišnom vrijednošću Libora u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, kao i da je više uplatio na ime kursne razlike u određenom novčanom iznosu. Osnovni sud je utvrdio da tužena nije pravilno obračunavala visinu kamatne stope, jer je nije obračunavala dodavanjem fiksne kamatne marže na utvrđenu tržišnu vrijednost Libora (u skladu sa ugovorom), već ju je određivala svojim odlukama.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je tužena ugovaranjem promjenljive kamatne stope, prekršila odredbe čl. 394. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je obaveza apelanta u određenom novčanom iznosu nastala momentom zaključivanja predmetnog ugovora i da je on zato dužan vratiti tuženoj onu količinu novca na koju se obavezao (uvećanu za ugovorene kamate), bez obzira na tržišnu vrijednost novca koja se možda promijenila od trenutka nastanka obaveze do trenutka njenog ispunjenja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelant bio dužan tuženoj otplaćivati rate po srednjem kursu CHF preračunatog u KM na dan isplate kredita (kao dan nastanka njegove obaveze), a ne po srednjem kursu CHF preračunatog u KM na dan uplate svake konkretne rate (kako je tužena ugovorila odredbom člana 3). Pri tome, Osnovni sud je naglasio da je tužena ovakvim ugovaranjem za sebe pribavila viši iznos od onog koji joj je apelant bio dužan isplatiti, a koji se odnosi na iznos pribavljen po osnovu kursnih razlika.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 170634 15 Gž od 28. novembra 2016. godine žalba tužene je djelimično usvojena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništava odredba člana 12. Ugovora o hipotekarnom kreditu uz valutnu klauzulu CHF, da se obaveže tužena da apelantu omogući otplatu preostalog dijela kredita, konverzijom kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, da mu za precizirani period isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom i određeni novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate (obračunate i dospjele) za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike za precizirani period, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Istom presudom je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO i naveo da je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile Ugovor o kreditu, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorili količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor unaprijed, na tipskom obrascu, pripremljen od strane tužene, ali da je pogrešno zaključio, da ta činjenica ukazuje na monopolistički položaj tužene i kršenje načela ravnopravnosti u takvom ugovornom odnosu, jer je u tržišnoj privredi ustaljeno pravilo sastavljanja ugovora od samo jedne ugovorne strane. Naime, navedeno je da se radi o tzv. tipskim ugovorima, kojima određeni privredni subjekti plasiraju robu na tržištu pod identičnim uslovima. U vezi s tim, istaknuto je da u smislu odredbe člana 72. stav 1. ZOO, kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se istim obavezuju. Navedeno podrazumijeva, da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja načela ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih načela obligacionog prava, mora biti upoznata sa odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove.

8. Također, Okružni sud je istakao da je općepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.), uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno, da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču, a ugovaranje valutne klauzule koja se veže za CHF nije bilo zabranjeno kod kreditnog poslovanja u vrijeme zaključenja ugovora, kao ni u toku otplate, ni jednim pozitivnim zakonskim propisom na nivou Republike Srpske, odnosno BiH. Okružni sud je naveo da je mogućnost ugovaranja kamate propisana izmjenama i dopunama Zakona o bankama čije odredbe se imaju retroaktivno primijeniti na kredite kojim anuiteti i kamatna stopa (promjenljiva ili fiksna) nije odrediva (član 129.a). Osim toga, Okružni sud je naveo da predmetni ugovor nije protivan ni odredbama Zakona o deviznom poslovanju na koje odredbe se apelant u činjeničnim navodima iz tužbe poziva, jer se u konkretnom slučaju radi o kreditu vezanom za valutu CHF, pa se na taj ugovor i ne primjenjuje odredba iz člana 19. st. 2. i 3. tog zakona kojom je propisano da ovlašćena banka ne može rezidentu odobriti kredit u devizama, osim rezidentu - pravnom licu i preduzetniku za plaćanje uvoza robe i usluga iz inostranstva (2). Odobreni devizni kredit u Republici može se otplaćivati u devizama (3).

9. Nadalje, Okružni sud je istaknuo da je apelant tokom postupka ukazivao na to, da mu odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne. Međutim, ukazano je da je izjava apelanta, za zaključenja predmetnog ugovora bila učinjena slobodno i ozbiljno, a na ove okolnosti apelant nije predlagao i izvodio dokaze, iz kojeg razloga je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno prihvatiti, da je apelantu, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo poznato da taj ugovor zaključuje uz tzv. valutnu klauzulu u švicarskim francima, da će rata kredita zavisiti od stabilnosti te valute i da su se obje strane saglasile sa zaključenjem takvog ugovora, u smislu člana 26. ZOO, te da je njegova volja za zaključenje predmetnog ugovora pod tim uslovima bila učinjena slobodno i ozbiljno, shodno odredbi člana 28. stav 2. ZOO.

10. Okružni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno našao da u pogledu novčanih obaveza vrijedi načelo monetarnog nominalizma, u kojem smislu, saglasno odredbi člana 394. ZOO, kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Međutim, navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 12, vezano za odredbu člana 3. predmetnog ugovora, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor + 6,25% nepromjenjive kamatne marže godišnje. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti.

11. Imajući u vidu da je odredba člana 12. predmetnog ugovora u skladu sa prinudnim propisima, Okružni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantov zahtjev da se njegova kreditna obaveza i ugovorena kamata na odobreni iznos kredita imaju utvrditi u KM uz kamatnu ugovorenu stopu na dan ugovaranja kredita, a slijedom toga i zahtjev za vraćanje više obračunatog po mjesečnim anuitetima (razlike) od obračuna anuiteta u KM u vrijeme zaključivanja ugovora uz obračun ugovorene kamate u domaćoj valuti.

12. Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tužene u preostalom dosuđujućem dijelu u kojem je naloženo tuženoj da apelantu isplati precizirani novčani iznos na ime glavnog duga na ime razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora, utvrđenom u određenom vremenskom periodu, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za isti vremenski period. Pri tome, Okružni sud je naveo da je tužena u vršenju svojih povjerilačkih prava na naplatu ugovorne kamate pogrešno tumačila odredbu člana 12. predmetnog ugovora jer je kamatnu stopu u određenim periodima otplate kredita uvećavala povećavanjem fiksne stope pa je njeno postupanje u suprotnosti sa čl. 3. i 12. predmetnog ugovora, te članom 262. stav 1. ZOO. Nadalje, Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 210. ZOO. Naime, apelant se zaključenjem ugovora sa tuženom, saglasio sa promjenljivom kamatnom stopom, tužena nije obavještavala apelanta o promjeni anuiteta kod promjenljive kamatne stope. Zbog toga, tužena nije imala pravni osnov da naplati ugovorenu kamatu suprotno odredbi člana 3. predmetnog ugovora, pa se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 210. ZOO, da se tuženoj vrati stečeno bez osnova. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovni niti žalbeni navodi tužene da apelant nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je isplaćeno. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena finansijska organizacija koja se u okviru svoje djelatnosti bavi davanjem kredita građanima uz naknadu pa je bila dužna da prilikom izmjena stope ugovorne kamate postupa u skladu sa ugovorom o kreditu i to da postupa u skladu sa pažnjom dobrog privrednika.

Apelacioni navodi

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U dopunama apelacije, apelant je obavještavao Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja je apelant ukazao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu prije svega ukazao na Odluku AP-5328/15 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba), u kojoj su razmatrana gotovo ista pitanja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine, zaključivši nakon detaljne analize da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje (op.cit. AP-5328/15, tač. 33-39).

18. Ustavni sud je u predmetu AP-3877/17, upravo slijedeći praksu iz odluke AP-5328/15 na koju se pozvao, zaključio da nema razloga donijeti drugačiju odluku u odnosu na isto pitanje koje apelant postavlja u ovoj apelaciji, u skoro istim okolnostima, pozvavši se na obrazloženje koje je dato u ranijoj odluci. Iz citirane odluke Ustavni sud izdvaja da su apelantice tužbom tražile utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a istovremeno su tražile i izmjenu spornog ugovora. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da „nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je, u suštini, zahtijevala izmjenu ugovornih odredaba, koje su u vrijeme zaključenja bile jasne i razumljive, zbog toga što su se nakon zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme njegovog izvršenja promijenile okolnosti zbog kojih apelantica smatra da je predmet izvršenja od početka bio nedopušten. Ovo tim prije što je apelantica, iako je navela da tužbu podnosi radi utvrđenja ništavosti, zapravo, tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da izmijeni ugovor, što je u koliziji s obzirom na posljedice ništavosti na način kako su one regulirane odredbama ZOO (čl. 104. i 105)“. Slijedom navedenog, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da „imajući u vidu navedeno, kao i to da se konkretni predmet u ključnim aspektima (jasnoće, razumljivosti, bitnih elemenata u vrijeme zaključenja spornog ugovora) u bitnome razlikuje od predmeta koji je razmatrao [ESP], te da su upravo u vezi s tim ključnim aspektima u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentirani razlozi, nema kršenja prava na pravično suđenje“. Najzad, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.

19. S tim u vezi, kako je i u konkretnom slučaju nesporno zaključeno da je apelant svojom voljom i svjesno zaključio sporni ugovor i pri tom bio upoznat sa svim rizicima valutne klauzule koje preuzima te kako u toku postupka apelant ničim nije dokazao da je taj ugovor protivan ustavu, poretku i dobrim poslovnim običajima niti takvo što proizlazi iz zakonski odredbi, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti stav iskazan u odluci broj AP-3877/17. Stoga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u konkretnom slučaju poziva na zaključke u predmetu broj AP 3877/17 a, imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/18 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio