Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3818/18 (E. Č.)
Odluka donesena 28. 01. 2020.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3818/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3818/18, rješavajući zahtjev Ejuba Čamdžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i 4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Ejuba Čamdžića za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Općinskom sudu u Živinicama da ne poduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine i potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Ejub Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Mirna Delalić advokat iz Tuzle, podnio je 13. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine.
2. Podneskom od 7. januara 2020. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kazneno popravnom zavodu u Tuzli (u daljnjem tekstu: KPZ) bilo naloženo da apelanta ne upućuje na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine, koja je donesena u ponovnom postupku i potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine, apelant je oglašen za krivično djelo Ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. i vezi sa članom 28. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Kantonalni sud je pri izricanju kazne imao u vidu da je apelant u istom postupku već pravosnažno osuđen presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 008038 15 Kž 5 od 3. aprila 2014. godine za krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je na osnovu člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca u koju mu se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 21. oktobra 2011. godine do 18. aprila 2012. godine.
4. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je neosnovan žalbeni prigovor kojim je ukazano na povredu prava na odbranu zbog neprihvatanja prijedloga za obavljanje rekonstrukcije na licu mjesta koje je po apelantovom mišljenju ključno u smislu dokazivanja da je postupao u nužnoj odbrani. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kojim su strankama i njihovim braniocima u krivičnom postupku pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, ali i da o značaju provođenja nekog dokaza u konačnici odlučuje predsjednik vijeća. U konkretnom slučaju je, obzirom na brojne izvedene dokaze u postupku temeljem kojeg je utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud po mišljenju Vrhovnog suda postupio pravilno kada je ocijenio da dokaz rekonstrukcijom događaja ne bi uticao na drugačije utvrđenje činjeničnog stanja. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da neprovođenjem dokaza rekonstrukcijom događaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
5. Apelant je po pravosnažnosti presude tri puta pred Općinskim sudom tražio i ostvario pravo na odlaganje izvršenja kazne zatvora.
6. U tom kontekstu je na apelantov prijedlog Općinski sud rješenjem broj 33 0 K 078132 19 Iks od 25. oktobra 2018. godine odložio izvršenje kazne zatvora zbog teže akutne bolesti kod apelanta, na period od tri mjeseca. Po prijedlogu za ponovno odlaganje izvršenja kazne zatvora zbog zdravstvenih problema, Općinski sud je odredio medicinsko vještačenje na osnovu kojeg je zaključeno da apelant zbog uznapredovale srčane bolesti nije sposoban da se uputi na izdržavanje kazne zatvora. S obzirom na tu okolnost, Općinski sud je donio rješenje broj 33 0 K 078132 19 Iks od 25. februara 2019. godine kojim je apelantu odloženo izvršenje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno naloženo da u navedenom periodu izvrši koronarografiju i dodatne medicinske preglede kako bi se utvrdilo da li je sposoban na izdržavanje kazne zatvora. Nakon toga je apelant ponovno podnio zahtjev za odlaganje izvršenja kazne zatvora povodom kojeg je Općinski sud donio rješenje broj 33 0 K 078132 19 Iks od 16. septembra 2019. godine i odložio izvršenje kazne zatvora na period od tri mjeseca uspostavivši obavezu za apelanta da se u KPZ radi izdržavanja kazne javi 25. oktobra 2019. godine.
7. Apelant je zatim podnio molbu za ponovno odlaganje izvršenja kazne zatvora u čijem prilogu je dostavio medicinsku dokumentaciju kojom je potkrijepio tvrdnje da se njegovo zdravstveno stanje nije popravilo.
8. Odlučujući o molbi, Općinski sud je donio rješenje broj 33 0 K 078132 19 Iks od 5. novembra 2019. godine kojim je apelantova molba odbačena kao neblagovremena. U izreci rješenja je navedeno da je apelant kao osuđeno lice po pravosnažnosti navedenog rješenja dužan da se javi KPZ radi izdržavanja kazne.
9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao sljedeće: da je apelant Uputni akt radi izvršenja kazne zatvora primio 11. jula 2018. godine s obavezom da se u KPZ javi 25. jula 2018. godine; da je rješenjima Općinskog suda od 18. jula i 25. oktobra 2018. godine i 16. septembra 2019. godine odloženo izvršenje kazne zatvora na molbu njegovog punomoćnika; da je apelantov punomoćnik ponovo 31. oktobra 2019. godine podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora; da je u odredbi člana 28. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) propisano da osuđena osoba molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora podnosi u roku od tri dana od dana prijema Uputnog akta te da se rješenjem suda odbacuje molba koja nije podnesena u roku i u kojoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Cijeneći navedene zakonske odredbe, kako je dalje navedeno, kao i činjenicu da je apelantu rješenjem od 16. septembra 2019. godine odloženo izvršenje kazne na period od tri mjeseca i da se u KPZ trebao javiti 25. oktobra 2019. godine, Općinski sud je zaključio da je u konkretnoj situaciji molba podnesena 31. oktobra 2019. godine neblagovremena jer je podnesena šest dana poslije roka u kojem se apelant trebao javiti na izdržavanje kazne.
10. Kantonalni sud je rješenjem broj 33 0 K 078132 19 Iksž od 25. decembra 2019. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o odbacivanju molbe i potvrdio rješenje Općinskog suda od 25. decembra 2019. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeno rješenje pravilno ali ne iz razloga koje je naveo Općinski sud (neblagovremenost). U tom kontekstu je ukazano da je apelantu rješenjima Općinskog suda tri puta odlagano izvršenje kazne zatvora u ukupnom trajanju od 12 mjeseci kao maksimalnom periodu nakon kojeg u smislu člana 27. stav 1. tačka 1. ZIKS-a više ne postoji mogućnost odlaganja kazne. Osim toga, Kantonalni sud je podsjetio na odredbe čl. 45. i 46. ZIKS-a kojima je propisano da se osuđenim osobama u zavodskoj ustanovi osigurava ljekarska pomoć i bolničko liječenje a u slučaju nepostojanja mogućnosti liječenja u predmetnoj ustanovi, oboljela osuđena osoba se upućuje u ustanovu u kojoj postoji mogućnost liječenja. Imajući u vidu navedene odredbe, Kantonalni sud je zaključio da apelant zdravstvenu zaštitu zbog koje je ponovo tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora može ostvariti i u KPZ u koji bude upućen.
11. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnoj apelaciji je u suštini ukazao da mu je u postupku pred redovnim sudovima, između ostalog, uskraćeno pravo na odbranu jer je prijedlog za provođenje dokaza rekonstrukcijom događaja proizvoljno odbijen, presude nisu adekvatno obrazložene, činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno te da su u postupku povrijeđena osnovna načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo te je predloženo da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
12. U prijedlogu za usvajanje privremene mjere, apelant je istakao da u smislu relevantnih odredbi ZIKS-a (član 27. stav 1. tačka 1.) više ne postoji mogućnost odlaganja kazne zatvora od strane redovnih sudova zbog postojanja teže akutne bolesti, jer je tu mogućnost iskoristio u maksimalnom trajanju od 12 mjeseci. Nadalje je istakao da je starije životne dobi (68 godina), da je lošeg zdravstvenog stanja iz kog razloga je Općinski sud tri puta odlagao izvršenje kazne zatvora te da u prostorijama KPZ ne može ostvariti adekvatnu zdravstvenu zaštitu. U prilog svojih tvrdnji dostavio je medicinsku dokumentaciju sačinjenu u periodu prethode godine dana koja je bila predmet ocjene Općinskog suda prilikom donošenja rješenja o odlaganju izvršenja kazne zatvora. S obzirom na nemogućnost da se ponovno zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne zatvora obrati redovnom sudu a da je njegovo zdravstveno stanje i dalje teško, predložio je da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru i naloži Općinskom sudu da apelanta ne upućuje u KPZ do donošenja konačne odluke o apelaciji.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
(4) Postupak za donošenje privremene mjere je hitan, a odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
14. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
15. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud nadalje podsjeća na sadržaj odredbe člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda kojim je propisana da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Ovo iz razloga jer je smisao navedene odredbe Pravila Ustavnog suda da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također se obaveza iscrpljivanja navedene zakonske mogućnost prema relevantnim odredbama ZIKS, pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
17. U smislu prethodnog stava, Ustavni sud konstatuje da se apelant tri puta obraćao Općinskom sudu sa molbom radi odgađanja izvršenja kazne zatvora, te da je navedeni sud apelantove molbe cijenio osnovanim odgodivši mu izvršenje kazne zatvora u maksimalnom trajanju od 12 mjeseci. Molbu koju je apelant podnio nakon proteka perioda od 12 mjeseci, Općinski sud je odbacio kao neblagovremenu rješenjem od 5. novembra 2019. godine a Kantonalni sud je potvrđujući navedeno rješenje naveo samo drugačije razloge od onih kojima se rukovodio prvostepeni sud, smatrajući da apelant i u KPZ ima mogućnosti liječenja. Međutim, iz obrazloženja oba ova rješenja proizilazi da se redovni sudovi nisu bavili suštinom zahtjeva, kao što je to činio Općinski sud u periodu od godine dana u tri navrata u kom je apelantu odlagano izvršenje kazne zatvora zbog akutno teškog zdravstvenog stanja. Iz navedenog proizilazi da se obraćanje apelanta nakon donošenja rješenja Općinskog suda od 16. septembra 2019. godine kojim je upućivanje na izvršenje kazne zatvora odloženo do 25. oktobra 2019. godine, ne može smatrati djelotvornim (u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda) zbog samog ograničenja koji proizlazi iz pozitivnopravnih propisa kojima je uređena oblast izvršenja krivičnih sankcija, odnosno odgađanja izvršenja kazne.
18. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz medicinske dokumentacije koju je apelant dostavio uz prijedlog za donošenje privremene mjere proizlazi da je izvršenje kazne zatvora pred Općinskim sudom odlagano upravo zbog apelantovog zdravstvenog stanja, konkretno teže akutne bolesti i uznapredovale srčane bolesti pri čemu je, radi utvrđenja takvog zdravstvenog stanja, između ostalog provedeno i medicinsko vještačenje. S obzirom da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da se apelantovo zdravstveno mijenjalo proteklu godinu dana o čemu postoji medicinska dokumentacija koja je od strane sudova cijenjena u pravcu zaključka da je apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja kazne zatvora osnovan, proizilazi da ta okolnost opravdava osnovanost apelantovog zahtjeva da mu se odgodi izdržavanje kazne zatvora. Dakle, apelant je učinio izvjesnim da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo. Pri tom, Ustavni sud ponovo podsjeća na činjenicu da je Općinski sud u skladu sa svojim nadležnostima, već donosio odluke o odgađanju izvršenja apelantove kazne zatvora upravo zbog apelantovog zdravstvenog stanja. Međutim Ustavni sud zapaža da, s obzirom na odredbu člana 27. stav 2. ZIKS-a, više ne postoji mogućnost da Općinski sud i pored teškog zdravstvenog stanja udovolji apelantovom zahtjevu budući da prema navedenoj odredbi ukupni period odgađanja izvršenja kazne zatvora po svim osnovama može trajati najduže 12 mjeseci. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Kantonalnog suda broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine, prije donošenja odluke o apelaciji, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere u interesu stranke i vođenja postupka.
19. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
20. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
21. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević