Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/19 (Z.Z.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2630/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2630/19, rješavajući apelaciju Z. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. Z.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 023850 18 Gž 2 od 9. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Ademović, Nožica i partneri" iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 023850 18 Rev od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 023850 18 Gž 2 od 9. maja 2018. godine
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4710/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 42 0 P 023850 18 Rev od 14. marta 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su tuženi (Z.Z., H.Z., A.Z. i apelant) uznemirili tužioce (N.B. i R.R.) u vršenju njihovog prava vlasništva na nekretninama pobliže označenim izrekom drugostepene presude, te im je zabranjeno da na način naveden u izreci drugostepene presude uznemiravaju tužioce u vršenju njihovog prava vlasništa pod prijetnjom novčane kazne, kao i da tužiocima naknade troškove postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da sporna nekretnina nije javni put, što proizlazi i iz zaključka Službe za upravu geodetskih, imovinsko pravnih poslova i urbanizma općine Zavidovići kod koje se vodio postupak po zahtjevu tužilaca za raspravljanje uzurpacije na javnom putu, a koji postupak je zaključkom nadležnog organa uprave obustavljen, jer je utvrđeno da predmetno zemljište-put nije državno. Kantonalni sud je naveo da ocjena da sporna nekretnina nije javni put proizlazi i iz činjenice da je Građevinska inspekcija i Inspekcija za nekategorisane ceste općine Zavidovići upravo iz tog razloga podnijela prijedlog nadležnom ministarstvu za ukidanje statusa nekategorisane ceste za spornu nekretninu. Kantonalni sud je dalje naveo da je, imajući navedeno u vidu, dokazano da sporna nekretnina ne predstavlja javni put u smislu člana 4. stav (1) Zakona o cestama Federacije BiH kojim je propisano da je nekategorisana cesta površina koja se koristi za sabraćaj po bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju korisnika. Kantonalni sud je ukazao da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, a u smislu odredbi člana 217. stav (2) Zakona o parničnom postupku održao raspravu pred drugostepenim sudom, na kojoj je ponovo izveo već izvedene dokaze, te je upotpunio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom u pogledu korištenja spornog puta od strane tužilaca i prednika istih. Kantonalni sud je s tim u vezi naveo da je utvrđeno da su tužitelji, kao i njihovi prednici, sporni put koristili za pristup svojim nekretninama, te da je do zabrane korištenja istog od strane tuženih došlo nakon što se među strankama pojavio spor u pogledu finansiranja betoniranja navedenog puta. Kantonalni sud je naveo da je članom 132. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da, ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane. Kantonalni sud je dalje naveo da su tužioci dokazali činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njihovo vlasništvo, te su samim tim dokazali da su pretpostavljeni vlasnici predmetnih nekretnina za koje traže utvrđenje da su protivpravno uznemiravani. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su tužioci provođenjem dokaza vještačenja po vještaku geodetske struke dokazali da su ih tuženi smetali „u izvršavanju njihovih ovlašćenja u pogledu stvari“. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o negatornoj tužbi (actio negatoria) iz člana 132. ZSP.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sud proizvoljnom primjenom prava povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, naročito podvodeći predmetni tužbeni zahtjev pod član
132. Zakona o stvarnim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević