Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3791/18 (M.E.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3791/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3791/18, rješavajući apelaciju M. E, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. E.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 055509 18 Gž 2 od 4. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 055509 17 P 2 od 17. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 11. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 055509 18 Gž 2 od 4. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 055509 17 P 2 od 17. januara 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 055509 17 P 2 od 17. januara 2018. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu M.Š. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta čine nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, sa po ½ dijela, naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da tužiteljicu upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnka predmetnih nekretnina sa ½ dijela, te je obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je u postupku bilo nesporno da su predmetne nekretnine stečene za vrijeme trajanja braka između tužiteljice i apelanta, kao i da su zaključili sporazum kojim su uredili imovinske odnose i potpise na tom sporazumu 10. novembra 2003. godine ovjerili u Općinskom sudu. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav, ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (član 103.), te da sud ima pravo da po službenoj dužnosti ocijeni je li neki pravni posao ništav, razmatrajući to kao prethodno pravno pitanje od čijeg ishoda zavisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva (član 109.). S tim u vezi je istakao da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, kao prethodno pitanje od kojeg zavisi odluka o glavnoj stvari zaključio da je predmetni sporazum ništav. Općinski sud je ukazao da je odredbama Porodičnog zakona, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma, nije bila propisana mogućnost zaključivanja bračnih ugovora, kao što je to regulisano odredbama čl. 251-258. novog Porodičnog zakona Federacije BiH, pa apelant i tužiteljica nisu mogli sporazumno urediti bračne odnose kako su to ugovorili predmetnim sporazumom. Pri tome je naglasio da se tužiteljica predmetnim sporazumom, između ostalog, odrekla i prava na udio u budućoj zajedničkoj imovini, što je u suprotnosti sa odredbama ranije važećeg i novog Porodičnog zakona. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je predmetni sporazum ništav. Nadalje je naveo da je dio predmetnih nekretnina stečen za vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona, a ostatak za vrijeme važenja novog Porodičnog zakona Federacije BiH, te da će prava na imovinu bračnih supružnika raspraviti prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kad je stečena. Općinski sud je ukazao da je Porodičnim zakonom Federacije BiH propisano da bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu (član 250.), dok je ranije važeći Porodični zakon propisivao da imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička (član 263.). S tim u vezi je istakao da je razlika u tome što je po novom zakonu imovina stečena u braku radom bračnih partnera bračna stečevina na kojoj su bračni partneri suvlasnici sa jednakim djelovima (član 252. stav 1.), odnosno da su suvlasnici po samom zakonu, dok je ranije važećim Porodičnim zakonom propisano utvrđivanje udjela zajedničara u zajedničkoj imovini prema doprinosu (član 267.). S obzirom da parnične stranke imaju troje djece i da je tužiteljica učestvovala u vođenju domaćinstva, odgoju, podizanju i vaspitanju djece, Općinski sud je zaključio da njen doprinos iznosi 50%, bez obzira na apelantovu zaradu. Slijedom navedenog je zaključio da su doprinosi bračnih supružnika u sticanju imovine, za vrijeme važenja ranijeg porodičnog zakona, jednaki. U odnosu na ostale nekretnine Općinski sud je istakao da su stečene u braku, te da, shodno odredbama Porodičnog zakona Federacije BiH, predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka sa dijelom od po ½, a apelant nije dokazao da se radi o posebnoj imovini.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 055509 18 Gž 2 od 4. aprila 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni sporazum ništav jer je suprotan odredbama ranije važećeg Porodičnog zakona i odredbi člana 103. ZOO, o čemu je dao potpune i pravilne razloge koje je u cijelosti prihvatio. Nadalje je ukazao da odredba člana 109. ZOO daje pravo sudu da po službenoj dužnosti ocijeni je li neki pravni posao ništav, razmatrajući to kao prethodno pravno pitanje od čijeg ishoda zavisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je istakao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno po službenoj dužnosti utvrdio da je predmetni sporazum ništav, razmatrajući to kao prethodno pravno pitanje od čijeg ishoda zavisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tome je naglasio da je prvostepeni sud zaključio da odredbama Porodičnog zakona, koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma, nije bila propisana mogućnost zaključivanja bračnih ugovora, pa apelant i tužiteljica nisu mogli sporazumno urediti bračne odnose kako su to ugovorili predmetnim sporazumom, te da se tužiteljica nije mogla odreći prava na udio u budućoj zajedničkoj imovini, jer je to u suprotnosti sa prinudnim propisima. Kantonalni sud je nadalje naveo da su za utvrđivanje bračne stečevine u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene samo odredbe Porodičnog zakona Federacije BiH, s obzirom da je odredbom člana 384. tog zakona propisano da će se postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završiti prema odredbama tog zakona. S tim u vezi je istakao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 5. oktobra 2015. godine, a prva presuda je donesena 7. oktobra 2016. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Porodičnog zakona Federacije BiH, slijedom čega je zaključio da se za utvrđivanje bračne stečevine u konkretnom slučaju imaju primijeniti isključivo odredbe Porodičnog zakona Federacije BiH. Pri tome je naglasio da primjena odredaba ranije važećeg Porodičnog zakona na imovinu koju su parnične stranke stekle za vrijeme važenja tog zakona, nije bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, s obzirom da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene na nesumnjiv način utvrdio da su parnične stranke cjelokupnu imovinu stekle zajedničkim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da se ništavost predmetnog sporazuma mogla utvrđivati isključivo u posebnoj parnici, a ne kao prethodno pitanje u predmetnom postupku, s obzirom da tužiteljica takav zahtjev nije postavila. Nadalje je naveo da je pogrešan zaključak suda da je predmetni sporazum suprotan odredbama ranije važećeg Porodičnog zakona, jer su parnične stranke, kao bračni supružnici, mogli urediti svoje imovinske odnose, što proizlazi iz odredaba čl. 263-273. tog zakona. U konačnici je naveo da je odlučivanjem o ništavosti predmetnog sporazuma došlo do nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za stanovište da je predmetni sporazum ništav, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Kantonalni sud je ukazao, prije svega, da je sud, shodno odredbi člana 109. ZOO, ovlašten da kao prethodno pitanje u konkretnom slučaju ispita da li je predmetni sporazum ništav, s obzirom da se radi o pitanju o kojem zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Pri tome, Kantonalni sud je je detaljno i jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetni sporazum suprotan relevantnim odredbama ranije važećeg Porodičnog zakona i ZOO, te stoga ništav, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević