Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1339/19 (K. P. i M. P.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1339/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-1339/19, rješavajući apelaciju Kate Pudar i Milana Pudara, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kate Pudar i Milana Pudara podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002592 16 Uvp od 5. prosinca 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002592 15 U od 14. prosinca 2015. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
1. Kata Pudar i Milan Pudar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Branko Karadeglić odvjetnik iz Čapljine, podnijeli su 21. ožujka 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002592 16 Uvp od 5. prosinca 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002592 15 U od 14. prosinca 2015. godine.
2. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je tužba (R.P.) radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske) od 10. lipnja 2015. godine, kojim je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog organa od 22. travnja 2015. godine, kojim je u postupku revizije tužitelju ukinuto prvostupanjsko rješenje i riješeno na način da je tužitelju priznat status RVI VII kategorije s 50% invalidnosti, trajno na osnovu oboljenja. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u tuženi u obrazloženju rješenja od 10. lipnja 2015. godine ukazao da je prvostupanjski organ rješenjem od 29. travnja 2015. godine, zamijenio rješenje od 22. travnja 2015. godine, na način da je utvrdio da tužitelju prestaju pravo na osobnu invalidninu 30. studenog 2009. godine ( uslijed tužiteljeve smrti koja je nastupila 17. studenog 2009. godine). Dalje je Okružni sud naveo da je odredbama čl. 82. st. 2. Zakona o pravima boraca je jasno i precizno definirano da prava stečena po tom Zakonu prestaju na zahtjev stranke, smrću stranke i nastupanjem raskidnih uvjeta predviđenih tim zakonom, dok je odredbama čl. 81. st.1. navedenog Zakona propisano da se prava stečena po tom Zakonu ne mogu prenijeti na drugu osobu.
3. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen je zahtjev odvjetnika Branka Karadeglića za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, kao podnesen od neovlaštene osobe. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u spisu nalazi izvod iz matične knjige umrlih za tužitelja R.P., zbog čega nije mogao biti označen kao tužitelj na dan podnošenja tužbe 29. srpnja 2015. godine, niti je odvjetnik Branko Karadeglić imao punomoć za podnošenje tužbe i zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijane presude.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkoviti pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Naime, apelanti smatraju da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u postupku koji je prethodio konkretnom postupku, dok je tužitelj bio živ. Osim toga, apelanti ističu da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, između ostalog odredbu čl. 49. st.2. Zakona o upravnom postupka kojom je propisano da smrću stranke ne prestaje dana punomoć u upravnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
6. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 16. stavak (1) točka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su sudionici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (članak VI/3.b) Ustava).
7. Također, Ustavni sud, dalje podsjeća da je odredbama članka 63. stavak (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle navedenom odredbom regulirana je situacija ukoliko apelant umre u toku postupka po apelaciji.
8. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje jesu li apelanti koji su apelaciju podnijeli 21. ožujka 2019. godine, protiv rješenja Vrhovnog suda i presude Kantonalnog suda, ovlaštene osobe za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je tužitelj, koji je bio stranka u postupku, preminuo 17. studenog 2009. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
9. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. rujna 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, iznimno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnositelj ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. listopada 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na temelju člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bi bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnositelji zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnositeljeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).
10. Prema tome, Ustavni sud navodi da se tužba za poništenje rješenja tuženog organa, ne može po svojoj prirodi podvesti pod nasljedni interes apelanata, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu već o pravu na osobnu invalidninu tužitelja. Također, Ustavni sud zapaža da pitanje navodne pogrešne primjene materijalnog prava, nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju ishod osporene presude nema izravan učinak na nasljedna prava apelanata, jer oni sami nisu izravno pogođeni onim što smatra štetnom posljedicom navodne povrede, tj. nisu žrtve povrede.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević