Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2640/18 (G. I.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Sloboda izražavanja
- Javni interes
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
- Miješanje
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Privatni život
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2640/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2640/18, rješavajući apelaciju Gostimira Ivankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gostimira Ivankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 183309 17 Rev od 25. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gostimir Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Bojana Dukić- Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 183309 17 Rev od 25. januara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Jovana Kneževića (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) zatraženo je 11. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 26. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 183309 13 P od 23. januara 2015. godine (stavom 1. izreke) djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan prvotuženi da apelantu isplati na ime pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda iznos od 1.100,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Istom presudom (stavom 2. izreke) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Ž. V. (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi), te u dijelu kojim je tražio da sud obaveže prvotuženog da mu isplati razliku između traženog iznosa (5.000,00 KM) i dosuđenog iznosa (1.100,00 KM) na ime pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3. izreke presude).
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete prema tuženim utemeljio na tvrdnjama da je prvotuženi 30. septembra 2013. godine u Dnevniku 2 RTRS, prilikom davanja intervjua o sudskom sporu između preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka i „Jelšingrad a.d. u stečaju“, za apelanta izrekao niz neistina, i to: obraćajući se slikom i riječju zaštitarima na kapiji „Euromotora“ rekao da oni ne znaju pred kakvim kriminalcima stoje, aludirajući na apelanta, inače direktora tog preduzeća, da je on kriminalac i da oni (obezbjeđenje) ne znaju kakve kriminalce štite, te da je otvoreno pozvao apelanta da kaže da nije dužan ovim ljudima (bivšim radnicima „Jelšingrada“), aludirajući da je apelant ukrao pare tih radnika. Također, Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je prvotuženi 11. novembra 2013. godine u Dnevniku 2 RTRS prilikom davanja intervjua rekao da kriminalci treba da budu osuđeni i da treba da vrate ukradeni novac, aludirajući tu i na apelanta da je kriminalac i da je ukrao pare, da ,,on“ ima svoj privatni knjižni ured u Banjoj Luci, aludirajući da je apelant kriminalnim radnjama izvršio uknjižbu hipoteke za preduzeće čiji je direktor. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi također naveo da je drugotuženi 30. septembra 2013. godine u Dnevniku 2 RTRS rekao da su pare ukradene prije 2,5 godine i da još nisu vraćene, aludirajući na apelanta da je ukrao pare „Jelšingrada“ i njegovih radnika, kao i da je 11. novembra 2013. godine u Dnevniku 2 RSRS izrekao da su „dobili“ 28 dunuma zemljišta Vlade RS, aludirajući na apelanta da je ukrao zemljište na koje nema pravo i da će vjerovatno za godinu dana dobiti i Gospodsku ulicu, aludirajući da će apelant i dalje nezakonito prisvajati tuđe zemljište. Osnovni sud je naveo da je apelant podneskom od 5. juna 2014. godine proširio tužbu u odnosu na prvotuženog i na njegove izjave iz emisije ,,Pečat“ koju je emitovao RTRS 6. marta 2014. godine u kojoj je prvotuženi izjavio, komentarišući već podnesenu tužbu: „Ti koji su ukrali dva miliona tuže, kako su moralno, kako su ovaj duševno oboljeli, kako sam im nanio duševnu bol, jer su potrošili već milion, a ostao im je milion“, da je nadalje rekao „oni duševno boluju sa moja dva miliona i mojih kolega, gdje se moje kolege ubijaju, gdje se ljudi razvode, [...] njima će biti duševna bol, ne bude li ovo sudstvo i tužilaštvo rješavalo“, aludirajući da je apelant kriv za uništavanje života bivših radnika „Jelšingrada“.
7. Tuženi su osporili tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući da uopšte nisu spominjali apelanta jer nisu naveli njegovo ime i prezime, već su gledaoci mogli da pomisle da se to odnosi na privredno društvo „Euromotor“. Smatraju da kod apelanta nema aktivne legitimacije, niti kod tuženih ima pasivne legitimacije.
8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je nakon analize provedenih dokaza (nakon što je, između ostalog, pregledao i preslušao sporne snimke emisija emitovanih u Dnevniku 2 RTRS 30. septembra i 11. novembra 2013. godine i u emisiji „Pečat“ emitovanoj na RTRS 6. marta 2014. godine), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je istaknuo da među strankama nije sporno da su se tuženi u medijima izjašnjavali o pravilnosti i zakonitosti stečajnog postupka koji se vodio i vodi kod Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci nad preduzećem „Jelšingrad a.d. u stečaju“, čiji su oni bivši radnici, odnosno od dana otvaranja stečajnog postupka, stečajni povjerioci. Također, Osnovni sud je naveo da nije sporno da su se tuženi izjašnjavali o izvršnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom po prijedlogu preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka kao tražioca izvršenja (čiji je apelant zakonski zastupnik, odnosno direktor), protiv preduzeća „Jelšingrad Fam“ Banja Luka kao izvršenika. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da drugotuženi u svojim izražavanjima nije izričito navodio apelanta, već samo postupanje preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka i da stoga apelant i drugotuženi nisu ni u kakvom materijalnopravnom odnosu povodom predmeta spora. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant aktivno legitimisan za podnošenje tužbe protiv prvotuženog vezano za njegove navode iznesene u Dnevniku 2 RTRS emitovanom 30. septembra 2013. godine kada je prvotuženi imenom i prezimenom pozvao apelanta da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“ i da je tada prvotuženi aludirao na činjenicu da apelant nešto duguje radnicima „Jelšingrada“ i da stoga treba da izađe pred njih i kaže da im ništa ne duguje.
9. Nasuprot tome, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan u odnosu na izražavanje prvotuženog u Dnevniku 2 RTRS emitovanom istog dana u dijelu gdje se prvotuženi obratio zaštitarima na kapiji „Euromotora“ riječima da oni ne znaju pred kakvim kriminalcima stoje zato što se prvotuženi tom prilikom nije izričito obratio apelantu, niti ga označio kao kriminalca, niti se to može zaključiti iz konteksta tog izlaganja, kao ni za izražavanje prvotuženog u Dnevniku 2 RTRS emitovanom 11. novembra 2013. godine u kojem je naveo da kriminalci treba da budu osuđeni i da vrate ukradeni novac. Osnovni sud je utvrdio da se navedeno odnosi i na navod prvotuženog da ,,on“ ima svoj privatni knjižni ured u Banjoj Luci, aludirajući da je apelant kriminalnim radnjama izvršio uknjižbu hipoteke za preduzeće čiji je direktor jer prvotuženi nije izričito označio apelanta. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan ni u odnosu na izražavanje prvotuženog u emisiji „Pečat“ emitovanoj 6. marta 2014. godine, u kojoj je navedeno „ti koji su ukrali 2.000.000,00 tuže kako su moralno i duševno oboljeli, kako sam im nanio duševnu bol jer su potrošili već milion, a ostao im je milion“, te nadalje naveo „oni duševno boluju sa moja dva miliona i mojih kolega, gdje se moje kolege ubijaju, gdje se ljudi razvode, gdje se uništavaju, njima će biti duševna bol ne bude li ovo sudstvo i tužilaštvo rješavalo“, iz razloga što prvotuženi u navedenim emisijama nije izričito označio apelanta kao lice koje je radnicima „Jelšingrada“ ukralo njihove pare, odnosno lice koje tuži nekog za nanesenu duševnu bol, niti se to može zaključiti iz konteksta izlaganja prvotuženog u ovom dijelu.
10. Slijedom navedenog, Osnovni sud je utvrdio da u izražavanju prvotuženog jeste bilo klevetničkog izražavanja budući da je prvotuženi koristio izraze „kriminalci“, „ukrali“, „treba da budu osuđeni“, a da pri tome nije imao valjano uporište o tim tvrdnjama budući da je jasno da prvotuženi nije raspolagao nijednom osuđujućom krivičnom presudom kojom bi bilo utvrđeno da je neko pravosnažno osuđen za izvršenje nekog krivičnog djela, krađe, prevare, zloupotrebe službenog položaja i slično. Osnovni sud je naveo da je očigledno da se prvotuženi olako služio opštim terminima i opštim mjestima da bi kod auditorijuma stvorio sliku o navedenom, bez, dakle, valjanog uporišta za svoje tvrdnje u ovom dijelu. Na osnovu tako utvrđenog činjenično stanja, Osnovni sud je primjenom odredbi člana 5. st. 1. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, te člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO) zaključio da se prvotuženi nije ponašao u skladu sa standardima prihvatljivog i poželjnog društvenog ponašanja, te je slijedom toga ocijenio da je prvotuženi odgovoran za štetu koju je svojim izražavanjem nanio apelantu. O visini dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete i troškovima postupka Osnovni sud se detaljno izjasnio na str. 7. i 8. obrazloženja presude.
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 183309 15 Gž od 24. novembra 2016. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka preinačio na način da je obavezao prvotuženog da apelantu naknadi troškove postupka u određenom iznosu, kao i da je apelant dužan da drugotuženom na ime troškova postupka isplati iznos pobliže naveden u izreci presude, dok su u ostalom dijelu žalbe apelanta i prvotuženog odbijene i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu i odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari (st. 1. i 2. izreke) potvrđena. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanta i drugotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
12. Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i u smislu člana 221. ZPP ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zatim istaknuo da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke u osporenom dijelu. Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi naveo da je osporena presuda u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari nepravilna i nezakonita, da je izražavanje tuženih trebalo posmatrati u kontekstu emitovanih priloga, a iz kojih proizlazi da su tuženi kada su davali izjave mislili na apelanta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz provedenog dokaza – preslušanih snimaka o emitovanju Dnevnika 2 na RTRS 30. septembra i 11. novembra 2013. godine, osim u dijelu kada se prvotuženi u Dnevniku 2 od 30. septembra 2013. godine direktno obratio apelantu pozivajući ga imenom i prezimenom da stane pred radnike „Jelšingrada“ i da im kaže da nije ništa dužan tim ljudima, proizlazi da tuženi nisu lično i direktno prozivali apelanta, već neodređeno ukazivali na kriminalce koji treba da budu osuđeni i da vrate ukradeni novac, obraćajući se tom prilikom zaštitarima na kapiji „Euromotora“, pa se suprotno navodima žalbe ne može prihvatiti kao tačna apelantova tvrdnja da se radi o klevetničkom izražavanju na njegov račun. Osim toga, Okružni sud je naveo da je ista situacija i kada je u pitanju izražavanje prvotuženog u emisiji „Pečat“ na RTRS 6. marta 2014. godine, kojom prilikom je prvotuženi govorio da su ukradena dva miliona, ali nije označio imenom i prezimenom apelanta, niti bilo koje drugo lice, tako da se ni kod apelanta, ni kod šire javnosti nije mogao stvoriti zaključak da je prvotuženi aludirao na apelanta kao direktora preduzeća, pogotovo kada se ima u vidu da je prvotuženi svoje izražavanje uputio većem broju ljudi (govorio u množini). Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da izražavanje tuženih u dijelu gdje se oni pozivaju na presude u kojima je konstatovano da je skinut nezakonitim radnjama novac sa računa, dijelu koji se odnosi na zemljište Vlade RS i da će vjerovatno za godinu dana dobiti Gospodsku ulicu, nije klevetničko izražavanje na apelantovu štetu zato što se iz ovog izražavanja ne vidi na koga se ono odnosi, odnosno ne može se izvesti zaključak da se odnosi na apelanta, na šta žalba neosnovano ukazuje. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda tuženih detaljno pojasnio na str. od 4. do 6. obrazloženja presude, a osnovanost žalbenih navoda apelanta i tuženih u dijelu odluke o troškovima postupka na str. 6. i 7. obrazloženja.
13. Odlučujući o reviziji prvotuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 183309 17 Rev od 25. januara 2018. godine reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu prvotuženog uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu prvotuženi isplati na ime pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda iznos od 1.100,00 KM, te preinačio i odluku o troškovima postupka tako što je obavezao apelanta da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
14. U obrazloženju je ponovljen predmet spora i utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda. Vrhovni sud je nakon ispitivanja drugostepene presude zaključio da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. U vezi s tim, Vrhovni sud je imao u vidu relevantne odredbe čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, koje je citirao, naglasivši da je u konkretnom slučaju prvotuženi kao autor izjave imenovao apelanta i pozvao ga „da kaže da nije dužan radnicima ′Jelšingrada′ i da izađe pred njih i kaže da im ništa ne duguje“, zapravo izrazio svoje mišljenje u vezi s događajima oko stečajnog postupka koji se vodio kod Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci nad preduzećem „Jelšingrad“ a.d. u stečaju, čiji je bivši radnik i o izvršnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom po prijedlogu preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka protiv preduzeća „Jelšingrad“. Pri tome prvotuženi nije izrazio tvrdnju da je apelant nešto dužan radnicima „Jelšingada“ (kao činjenicu čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati). Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni događaja oko stečajnog i izvršnog postupka, a ne o činjenicama, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da sporno izražavanje ima elemente klevetničkog izražavanja, odnosno klevete kako je definiše odredba člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, koja bi uzrokovala štetu apelantovom ugledu i dostojanstvu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravo na slobodno izražavanje kao demokratski princip štite odredbe Evropske konvencije (član 10), kao i odredbe Zakona o zaštiti od klevete (član 6. stav 1a). Pravo na slobodu izražavanja primjenjivo je ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili izazvanim neznanjem već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva, ili pojedinca jer su to zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni demokratskog društva. O troškovima postupka prvotuženog odlučeno je na osnovu odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. i članom 387. stav 1. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se Vrhovni sud bavio samo dijelom spornog izražavanja. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud razmatrao samo izjavu prvotuženog: da je pozvao apelanta da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“ i da izađe pred njih i kaže im da im ništa ne duguje. Smatra da je sporno izražavanje napad na njegovu ličnost, posebno imajući u vidu način, oblik i vrijeme iznošenja i pronošenja spornog izražavanja. Apelant je naveo da je prvotuženi iznoseći niz teških neistina i laži na veoma grub način narušio apelantovu čast i ugled, koje vrijednosti se ne dovode u pitanje. Prema apelantovom mišljenju, tuženi je narušio princip proporcionalnosti između apelantovog prava na zaštitu ličnosti i prava prvotuženog na slobodu izražavanja.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude u kojoj su dati razlozi za osporenu odluku. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena, niti prekršena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani.
19. Prvotuženi je naveo da je apelacija neosnovana. Suprotno apelantovoj tvrdnji, u toku postupka je navedeno šta predstavlja klevetničko izražavanje, te da se Vrhovni sud kretao u okviru činjeničnog opisa iz istorijata tužbe i na osnovu toga donio presudu. U vezi s tim, prvotuženi je naveo da sve ostalo što apelant nije obuhvatio tužbom nije ni moglo biti predmet sudskog postupka, a apelant smatra da je Vrhovni sud morao odlučiti o onom što u tužbi nije navedeno kao klevetničko izražavanje. Imajući u vidu navedeno, prvotuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 183309 17 Rev od 25. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost prvotuženog za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode vezane za navodnu povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
30. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
31. Suština apelacionih prigovora se odnosi na apelantovo nezadovoljstvo stavom Vrhovnog suda da u spornom izražavanju nema elemenata klevete, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih.
32. Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, koju Ustavni sud slijedi, utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14 oktobar 2008. godine). Imajući u vidu da je apelant tražio zaštitu svog ugleda zbog navodne klevete, to znači da je u suštini tražio da se radi zaštite njegovog prava ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je apelant zatražio zaštitu svog ugleda zbog sadržaja objavljenih u Dnevniku 2 RTRS emitovanom 30. septembra i 11. novembra 2013. godine, te u emisiji „Pečat“ emitovanoj 6. marta 2014. godine u kojima je, prema njegovom mišljenju, okarakterisan kao „kriminalac koji se bavi nezakonitim radnjama i da krade pare bivšim radnicima banjalučkog Jelšingrada“, što je ponovio i u apelaciji. Stoga će Ustavni sud ispitati da li ovi apelantovi navodi ulaze u obim člana 8. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i član 5. Zakona o zaštiti od klevete, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelacioni navodi kojima je suštinski ukazano na nezadovoljstvo zbog stava Vrhovnog suda da u spornim izražavanjima nema elemenata klevete tiče apelantovog prava na ugled, te ulazi u obim člana 8. Evropske konvencije. Stoga, osporena konačna odluka kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zaštite ugleda nesumnjivo predstavlja miješanje u njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije koje je zakonito i ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja tuženih iz člana 10. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud će dalje ispitati da li je Vrhovni sud u osporenoj odluci postigao pravičnu ravnotežu između ova dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108-113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
35. Odgovarajući na pitanje da li je sporni članak predstavljao doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su sporni prilozi objavljeni u Dnevniku 2 RTRS emitovanim 30. septembra i 11. novembra 2013. godine, te u emisiji „Pečat“ emitovanoj 6. marta 2014. godine u kojima su se tuženi u medijima izjašnjavali o pravilnosti i zakonitosti stečajnog postupka nad preduzećem „Jelšingrad a.d. u stečaju“, čiji su oni bivši radnici, kao i da su se izjašnjavali o izvršnom postupku koji se vodio po prijedlogu preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka kao tražioca izvršenja protiv preduzeća „Jelšingrad Fam“ Banja Luka kao izvršenika, iz čega nesumnjivo proizlazi opšti interes da se javnost odnosno društvena sredina u kojoj se taj događaj desio obavijesti o tome.
36. U vezi s pitanjem apelantove uloge i funkcije, Ustavni sud ukazuje da je tačno da u skladu s praksom Evropskog suda privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu svog prava na privatan život. Međutim, Evropski sud, također, podržava pravo na saopštavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa čak i kada takva saopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir odnosi li se sporno izražavanje na lični život pojedinca ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda zapaža da je u spornoj izjavi iznesena određena kritika na rad apelanta kao direktora preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka, te da se sporno izražavanje niti u jednom segmentu nije odnosilo na njegov privatni život, već na okolnosti koje su vezane za profesionalni aspekt njihovog djelovanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu, što, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.
37. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao sporno izražavanje prvotuženog i utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju činjenica, već o vrijednosnim sudovima – mišljenju prvotuženog u odnosu na apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da izjava prvotuženog u kojoj je imenovao apelanta i pozvao ga da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“ i da izađe pred njih i kaže da im ništa ne duguje predstavlja iznošenje mišljenja u vezi s događajima oko stečajnog postupka koji se vodi kod Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci nad preduzećem „Jelšingrad a.d. u stečaju“, čiji je prvotuženi bivši radnik i o izvršnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom po prijedlogu preduzeća „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka protiv preduzeća „Jelšingrad“. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da prvotuženi nije izrazio tvrdnju da je apelant nešto dužan radnicima „Jelšingrada“ (kao činjenicu čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati), nego da se radi o subjektivnoj procjeni događaja oko stečajnog i izvršnog postupka, a ne o činjenicama. U navedenom stavu Vrhovnog suda Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u smislu standarda Evropskog suda ispitao sporno izražavanje prvotuženog kao autora sporne izjave, te zaključio da sporno izražavanje nema elemente klevetničkog izražavanja, odnosno klevete kako je definiše odredba člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, koja bi uzrokovala štetu apelantovom ugledu i dostojanstvu.
39. Imajući u vidu navedeno, a posebno sadržaj sporne izjave, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o činjenicama, već o vrijednosnim sudovima – mišljenju prvotuženog o apelantu, te da stoga sporno izražavanje u takvim okolnostima nije bilo takvo da je njime došlo do povrede apelantovog ugleda iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen je princip proporcionalnosti, odnosno postignuta je pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i prava prvotuženog na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
40. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Apelant ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. Naime, smatra da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud razmatrao samo izjavu prvotuženog da je pozvao apelanta da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“ i da izađe pred njih i kaže im da im ništa ne duguje. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
45. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji prvotuženog uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu prvotuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je u bitnom zaključio da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni događaja oko stečajnog i izvršnog postupka, a ne o činjenicama, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud razmatrao samo izjavu prvotuženog da je pozvao apelanta da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“ i da izađe pred njih i kaže im da im ništa ne duguje, Ustavni sud podsjeća da je prvostepenom presudom djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, i to u odnosu na izražavanje prvotuženog u Dnevniku 2 RTRS emitovanom 30. septembra 2013. godine kada je prvotuženi imenovao apelanta i pozvao ga imenom i prezimenom da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“, zaključivši da to izražavanje ima elemente klevetničkog izražavanja, dok je u odnosu na ostale izjave koje su emitovane u Dnevniku 2 RTRS 30. septembra i 11. novembra 2013. godine, te u emisiji „Pečat“ 6. marta 2014. godine zaključio da nemaju elemente klevete. Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda postala pravosnažna (u odnosu na ostale izjave koje su emitovane u Dnevniku 2 RTRS 30. septembra i 11. novembra 2013. godine, te u emisiji „Pečat“ 6. marta 2014. godine) jer je drugostepeni sud potvrdio o tom dijelu, koju apelant nije pobijao revizijom. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na pravosnažni dio presude odlučeno prvostepenom presudom od 23. januara 2015. godine, te da je Vrhovni sud, odlučujući o preostalom dijelu (u odnosu na izražavanje prvotuženog u Dnevniku 2 RTRS emitovanom 30. septembra 2013. godine kada je imenovao apelanta i pozvao ga imenom i prezimenom da kaže da nije dužan radnicima „Jelšingrada“) usvojio reviziju prvotuženog, preinačio presudu Okružnog suda i apelantovu tužbu u cijelosti odbio, iz čega slijedi da nisu osnovani apelantovi navodi u ovom dijelu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa prvotuženim, pa činjenica da se apelantov stav o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Vrhovnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna i na apelantovu štetu.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također neosnovani.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni prava, o što je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši da proizvoljnosti u tom segmentu nije bilo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da sporno izražavanje ne predstavlja činjenice, već vrijednosni sud – mišljenje, te da je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda i prava prvotuženog na slobodu izražavanja.
49. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost iznesenih prigovora u kontekstu primjene Zakona o zaštiti od klevete.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević