Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2833/18 (A. Ć. i E. Ć.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Troškovi postupka
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2833/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2833/18, rješavajući apelaciju Azema Ćemana i Eseda Ćemana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Azema Ćemana i Eseda Ćemana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 024658 17 Gž 3 od 20. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Azem Ćeman i Esed Ćeman (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnijeli su 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 024658 17 Gž 3 od 20. marta 2018. godine. Apelanti su u dopuni apelacije od 11. februara 2019. godine obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u konkretnom predmetu donio Rješenje broj 39 0 P 024658 18 Rev od 11. decembra 2018. godine kojim je odbacio njihovu reviziju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), opunomoćenika tužitelja Dž.A. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 28. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tužitelja odgovore na apelaciju su dostavili u periodu od 29. novembra do 12. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. SZR „Inox Ajanović“ Tešanj, vl. tužitelj (u daljnjem tekstu: prednik tužitelja), 6. marta 2012. godine podnio je Općinskom sudu tužbu protiv apelanata kao tuženih radi naknade štete. Nakon prestanka postojanja obrta na mjesto prednika tužitelja je stupio vlasnik – tužitelj.
6. Apelanti su 29. aprila 2013. godine dostavili odgovor na tužbu.
7. Općinski sud je donio presudu zbog propuštanja (nije precizirano kada).
8. Apelanti su tražili povrat u prijašnje stanje (nije precizirano kada) nakon čega je Općinski sud održao ročište 19. septembra 2013. godine radi raspravljanja o prijedlogu apelanata.
9. Nezadovoljni odlukom Općinskog suda, apelanti su izjavili žalbu 4. decembra 2013. godine.
10. Općinski sud je u ponovljenom postupku održao ročište radi raspravljanja o povratu u prijašnje stanje od 16. februara 2015. godine, te dva nastavka ročišta (nije precizirano kada). Iz stanja u spisu proizlazi da je radi odlučivanja o povratu u prijašnje stanje provedeno vještačenje vještaka grafološke struke, te da je usvojen prijedlog apelanata za povrat u prijašnje stanje.
11. Općinski sud je pripremno ročište održao 5. aprila 2017. godine, a ročište za glavnu raspravu 7, 8. i 28. septembra 2017. godine.
12. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 024658 14 P 3 od 10. oktobra 2017. godine obavezan je drugoapelant da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 9.493,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci presude, a sve u roku od 30 dana (stav 1), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da se na solidarno plaćanje štete obaveže i prvoapelant (stav 2). Istom presudom naloženo je drugoapelantu da tužitelju na ime troškova postupka plati 7.739,20 KM (stav 3), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu potraživanja troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav 4), naloženo je tužitelju da prvoapelantu na ime troškova postupka plati iznos od 9.503,12 KM (stav 5), odbijen je zahtjev prvoapelanta u dijelu potraživanja preko dosuđenog iznosa (stav 6), te je odbijen zahtjev drugoapelanta da se tužitelj obaveže da mu na ime troškova plati određeni novčani iznos.
13. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Iz činjeničnog utvrđenja toga suda proizlazi da je drugoapelant po nalogu tužitelja, odnosno po usmenom dogovoru sa tužiteljem, za njega trebalo da izvrši prijevoz određenih tužiteljevih mašina sa jedne na drugu lokaciju. Za vrijeme prijevoza prese, čiji je vlasnik prednik tužitelja, 9. jula 2011. godine došlo je do prevrtanja, odnosno pada prese sa prikolice teretnog motornog vozila kojim je upravljao drugoapelant i njenog oštećenja. Iskazi stranaka su saglasni i u pogledu činjenica da je utovar i istovar tereta vršio vlasnik tereta u svom sjedištu u Tešnju, da je prijevoz vršen u drugi pogon, da je prijevoz vršio drugoapelant, da se radilo o prijevozu uz naknadu i da je oštećena presa naknadno popravljena. Prema tome, Općinski sud je zaključio da se radi o ugovoru o prijevozu iz člana 648. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem su ugovorne strane bili tužitelj kao pošiljalac i drugoapelant kao prijevoznik i koji su se usaglasili o svim bitnim elementima ugovora: predmet, mjesto i vrijeme prijevoza, prijevozno sredstvo i da je za prijevoz ugovorena naknada. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda dalje proizlazi da visina štete na spornoj presi iznosi 9.493,00 KM, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke.
14. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije prvoapelanta, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelanta odbijen kao neosnovan, jer tužitelj ničim nije dokazao da je prvoapelant ugovorna strana u poslu, ili da je odgovoran za štetu, osim što je brat stvarnog prijevoznika koji je učestvovao u dogovaranju prijevoza. Općinski sud je, dalje, naveo da je bez značaja osporavanje aktivne legitimacije tužitelja od drugoapelanta dokazivanjem da je prijevoz dogovaran sa ocem tužitelja E.A., koji se izdavao za vlasnika stvari, i naručioca posla. Naime, prijevoznik odgovara za štetu pošiljaocu prema općim pravilima odgovornosti za štetu i kada ugovaranje prijevoza ispunjava uvjete poslovodstva bez naloga sa naknadnim odobrenjem u smislu člana 228. ZOO, pa je otac tužitelja očigledno imao ovlaštenje da angažira radnike i sredstva tužitelja radi utovara („efektivnu vlast“, a što je u svom iskazu potvrdio i tužitelj). Također, Općinski sud je zaključio da su neosnovani i prigovori da tužitelj nije vlasnik stvari, jer je tužitelj u svom iskazu potvrdio činjenice u vezi promjenom osobnosti od obavljanja djelatnosti u svojstvu samostalne zanatske radnje do trenutka brisanja iz registra obrta (statusne promjene tužitelja vidljive i iz rješenja nadležne općinske službe) i da je u ime SZR prijevoz ugovarao njegov otac E.A., jer je tužitelj za vrijeme štetnog događaja bio odsutan iz Bosne i Hercegovine. Prema tome, Općinski sud je naveo da prihvata iskaz tužitelja o statusnoj promjeni-prestanku obrta i prelasku svih prava i obaveza na tužitelja kao vlasnika obrta, u smislu člana 30. Zakona o obrtu. U vezi sa tvrdnjama drugoapelanta kojima je osporavao postojanje pasivne legitimacije, ističući da je u vrijeme spornog događaja bio zaposlenik preduzeća „Fagat Petrol“ d.o.o. Jelah u čijem vlasništvu je teretno vozilo kojim je prevožena sporna presa, Općinski sud je naveo da je drugoapelant u predistražnom postupku kao osumnjičeni izjavio: „Na osnovu usmenog dogovora mene sa direktorom i vlasnikom firme 'Fagat Petrol', ostavljena mi je mogućnost da ja samostalno dogovaram određene usluge prijevoza uz korištenje teretnog vozila vlasništvo firme 'Fagat Petrol', što znači da je drugoapelant vršio prijevoz u svoje ime i za svoj račun koristeći vozilo i za koji prijevoz sam odgovara, zbog čega nisu primjenjive odredbe o odgovornosti pravnog lica.“
15. Općinski sud je, dalje, naveo da drugoapelant, na kome je teret isključivanja odgovornosti za štetu na stvari, nije isključio svoju odgovornost za pad tereta tokom prijevoza, odnosno nije dokazao da je štetu prouzrokovao pošiljalac ili lice za koje pošiljalac odgovara, nedostatak tereta ili osiguranja tereta koje prijevoznik nije mogao spriječiti, otkloniti, ni izbjeći, te da je odgovoran za štetu pošiljaocu nastalu uslijed pada prese prilikom prijevoza u smislu člana 671. stav 1. ZOO. Ovo pogotovo što je drugoapelant tvrdnje o nedostacima tereta morao dovesti u vezu sa načinom učvršćivanja tereta i upravljanja vozilom, te dokazivati samo putem vještačenja s obzirom na prirodu odgovornosti prijevoznika definiranu članom 671. stav l. ZOO. S druge strane, tužitelj je putem vještačenja vještaka mašinske struke H.C. dokazao identitet stvari (vidljiv i iz fotografija koje su sačinili policijski dužnosnici i vještak angažiran u ovom predmetu) i da je oštećena presa popravljena. U smislu člana 185. stav 2. u vezi sa članom 671. stav l. ZOO, pošiljaocu pripada pravo na naknadu troškova popravke prevožene i oštećene stvari, a koji se sastoje od troškova zamjene oštećenih dijelova i troškova rada u zamjeni i ugradnji dijelova na stvari proizvedenoj 1972. godine. Razumljiva su objašnjenja vještaka da za tako staru presu nije bilo moguće nabaviti fabričke dijelove za zamjenu i ugradnju, pa je, stoga, primjenjiv član 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem sud visinu štete određuje po svojoj ocjeni. Vještak je pobrojao oštećene i zamijenjene dijelove, te sačinio procjenu vrijednosti rada na popravci, posebno naglašavajući da, zbog starosti prese, više ne postoje fabrički dijelovi, što poskupljuje troškove popravke, kao i da je popravak bio opravdan, jer troškovi ne premašuju vrijednost stvari, a visina štete utvrđuje se prema cijenama koje važe u vrijeme donošenja odluke. Tačna vrijednost stvari je irelevantna, jer se radi o potraživanju troškova popravke, a ne pribavljanju zamjenske stvari. Općinski sud je, dalje, naveo da drugoapelant putem računa društva „Keskin“ na iznos od 4.850,00 KM nije dokazao da se radi o manjoj cijeni sporne prese, jer nedostaju podaci za identifikaciju, a i kada bi se radilo o nabavnoj vrijednosti, ona ne bi imala značaja, jer, kako je već rečeno, riječ je o troškovima popravke i moraju se razlikovati pojmovi tržišne i nabavne vrijednosti stvari. Također, bez značaja su okolnosti da se presa nalazi u pogonu „Inox“ d.o.o. s obzirom na to da tužitelju pripada pravo na naknadu štete od prijevoznika. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da s obzirom na to da je utvrdio identitet ugovornih strana u poslu prijevoza, bitne elemente posla, odgovornost pošiljaoca (tužitelja) za utovar tereta i prijevoznika (drugoapelanta) za sigurnost tereta u vožnji i da je visina štete utvrđivana posredstvom vještaka mašinske struke, to je nepotrebna ocjena iskaza stranaka i svjedoka u pogledu činjenica koje nisu relevantne za donošenje odluke o odgovornosti za štetu i visinu štete preko već datih ocjena.
16. U vezi sa odlukom o troškovima postupka, Općinski sud je naveo da je pošao od činjenice da su apelanti obični formalni suparničari i da su kao takvi samostalne stranke kako u pogledu ishoda spora, tako i u pogledu troškova postupka, u smislu odredaba člana 362. stav l. tačka 2. i člana 365. ZPP, i da je stoga bilo potrebno opredijeliti troškove pojedinih parničnih radnji svakog od suparničara ili prema pojedinom suparničaru, što ovdje očigledno nije slučaj, jer tužitelj postavlja zajednički zahtjev za troškove postupka u odnosu na oba tužena, a apelanti zajednički zahtjev u odnosu na tužitelja. U tom pogledu Općinski sud se pozvao na stav sudske prakse o troškovima običnih suparničara: „Svaki obični formalni suparničar je samostalna stranka u postupku. Zato odlukom o troškovima postupka sud mora odlučiti o troškovima koje mora naknaditi protivna strana svakom od tih suparničara zasebno ili koje svaki od tih suparničara mora naknaditi suprotnoj stranci. Sud ne može rješenjem o troškovima postupka obavezati protivnu stranu da svim tim suparničarima naknadi jednu ukupnu svotu troškova postupka (Vrhovni trgovački sud RH, sentenca odluke od 23. augusta 2006.godine).“ U tom pogledu Općinski sud je naveo da nije tumačio da su troškovnici stranaka nespecificirani, već da se radi o kumulaciji zahtjeva bez obzira na to što su zahtjevi „zajednički“, pa kako nije utvrđena solidarna odgovornost tuženih i oni predstavljaju formalne suparničare, čime sud pomiruje pravila iz člana 393. stav 2. i člana 2. stav l. ZPP kojim tumačenjem se omogućuje rješavanje troškova. S obzirom na to Općinski sud je naveo da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na drugoapelanta, a prvoapelant je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na tužitelja, pa su drugoapelant i tužitelj na osnovu člana 386. stav l. i člana 387. stav 1. ZPP obavezani na plaćanje opravdanih troškova, koji su pojedinačno navedeni na str. 16. prvostepene presude.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 024658 17 Gž 3 od 20. marta 2018. godine uvažena je žalba tužitelja u dijelu odluke o troškovima postupka (stav tri do sedam prvostepene presude) i prvostepena presuda preinačena tako da je drugoapelant obavezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 8.055,10 KM, a tužitelj je obavezan prvoapelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.751,56 KM, dok su preko dosuđenih iznosa odbijeni zahtjevi tužitelja i apelanata (stav 1). U preostalom dijelu žalbe tužitelja i drugoapelanta su odbijene kao neosnovane (stav 2).
18. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužitelj i drugoapelant zaključili usmeni ugovor o prijevozu, propisan odredbama iz člana 648. stav 2. ZOO, u kojem su usaglasili sve bitne elemente ugovora. Kako je, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, za prijevoz tereta odgovoran drugoapelant kao prijevoznik, prvostepeni sud ga je osnovano obavezao da tužitelju naknadi štetu u visini utvrđenoj mašinskim vještačenjem. Kantonalni sud je naveo da prihvata kao pravilne sve iznesene razloge iz prvostepene presude koji se odnose na stav prvi i drugi izreke prvostepene presude, jer proizlaze iz provedenih dokaza, koje je prvostepeni sudo cijenio savjesno i brižljivo, i to svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, kako je naloženo odredbama iz člana 8. ZPP. S obzirom na to neosnovane su žalbene tvrdnje da je izostala ocjena provedenih dokaza, jer iz osporene presude u potvrđenom dijelu (od četvrte do 15. stranice) obrazloženja proizlazi suprotno. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni prigovor drugoapelanta, kojim se bavi u pretežnom dijelu svoje žalbe, a koji se odnosi na nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke. Naime, drugoapelantu je prilikom predlaganja navedenog dokaza, kao i prilikom njegovog izvođenja bilo omogućeno da se izjasni o osobi vještaka, o predmetu i opsegu vještačenja, kao i da određenom vještaku, nakon izrade i dostave nalaza i mišljenja, postavi pitanja i stavi primjedbe na nalaz i mišljenje o kojim se vještak izjasnio. Konačno, drugoapelant se u vezi sa prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka, koje je iznosio i u prvostepenom postupku, upućuje na razloge prvostepenog suda navedene u osporenoj presudi (od 12. do 15. stranice obrazloženja) koje kao pravilne prihvata i Kantonalni sud, pa ih je nepotrebno ponavljati.
19. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je osnovana žalba tužitelja koja se odnosi na dio prvostepene presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Naime, u procesnopravnoj situaciji kakva je u konkretnom slučaju, odnosno kada je tužitelj u parničnom postupku kao osnovan dokazao svoj tužbeni zahtjev u odnosu na jednog od dva tužena, proizlazi da mu je tuženi koji je izgubio parnicu obavezan naknaditi troškove parničnog postupka (član 386. stav
1. ZPP) a u konkretnom slučaju to je drugoapelant. Prema utvrđenju prvostepenog suda, drugoapelant je obavezan tužitelju naknaditi troškove u iznosu od 7.739,20 KM, jer su to troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, što osnovanim smatra i taj sud (član 387. ZPP). Ovom iznosu je potrebno dodati i troškove sastavljanja žalbe i to u skladu i razmjerno uspjehu (član 386. stav 2. ZPP), što je 50% od traženog iznosa, tako da ukupan iznos troškova postupka iznosi 8.055,10 KM. Kada je u pitanju odluka o troškovima parničnog postupka u odnosu na prvoapelanta, u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev osnovano odbijen, Općinski sud je naveo da je potrebno ukazati da je apelante u parničnom postupku zastupao isti opunomoćenik, koji u skladu sa odredbama iz člana 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ima pravo na uvećanje od 20% na već utvrđenu nagradu od 100%, koja je osnov za navedeno uvećanje, što bi u konkretnom slučaju bio iznos od 9.503,12 KM. Međutim, kako su apelanti, kao pasivna stranka u predmetnom postupku, uspjeli djelomično, odnosno 50%, to im i troškovi parničnog postupka pripadaju razmjerno uspjehu, odnosno 50% od iznosa 9.503,12 KM, što je 4.751,56 KM, a obavezan je tužitelj da plati prvoapelantu. U vezi s navedenim, Kantonalni sud se pozvao na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 060194 Rev od 5. decembra 2017. godine. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi drugoapelanta i tužitelja za ishod spornog odnosa i ovog žalbenog postupka nisu od značaja zbog čega ih, u skladu sa odredbama iz člana 231. ZPP, nije posebno ni ocijenio.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 39 0 P 024658 18 Rev od 11. decembra 2018. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelanata.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Drugoapelant tvrdi da Kantonalni sud nije razjasnio postojanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer se ne zna ko je postao vlasnik sporne prese nakon gašenja obrta, a očigledno je da nije prešla u vlasništvo fizičkog lica s obzirom na to da je popravku vršilo preduzeće „Inox Ajanović“ d.o.o. Tešanj. Također, drugoapelant tvrdi da nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, jer je bio zaposlen u preduzeću „Fagat Petrol“ d.o.o. Jelah u čijem je vlasništvu bilo teretno motorno vozilo, pa je odštetna odgovornost na preduzeću prema članu 170. stav 1. i članu 171. stav
1. ZOO. Dalje, drugoapelant ističe da se redovni sudovi nisu izjasnili o prigovoru podijeljene odgovornosti, odnosno da je za nezgodu odgovoran otac tužitelja koji je sve radnje organizirao i nadgledao. Osim navedenog, drugoapelant ističe da je visinu štete trebalo utvrđivati na dan nastanka štete, a ne na dan vještačenja, da je vještak proizvoljno vršio upoređivanje sa mašinama novije proizvodnje, da nije razjašnjeno u kakvom je stanju bila sporna presa prije nastanka štete, te da sudovi nisu imali u vidu da je tužitelj bio dužan sam smanjiti štetu. Drugoapelant tvrdi i da mu je onemogućeno da ravnopravno učestvuje kao stranka u postupku, jer redovni sudovi nisu ocijenili dokaze: račun preduzeća „Keskin“ d.o.o. Doboj Jug Matuzići od 7. jula 2002. godine kao dokaz o visini vrijednosti sporne mašine i akt MUP-a Zenica o tome da on nije vlasnik teretnog motornog vozila, te da mu nije omogućeno da prisustvuje prilikom pregleda mašine koji je izvršio vještak.
23. Apelanti, dalje, navode da su u pogledu odluke o troškovima postupka pogrešno primijenjene odredbe čl. 386. i 389. ZPP. U tom pogledu apelanti tvrde da je tužitelj uspio u sporu samo u odnosu na drugoapelanta i da je drugostepeni sud dosudio ukupne troškove postupka kao stranci koja je u cijelosti uspjela u parničnom postupku, a prvoapelant je uspio u parnici 100%, a sud mu je dosudio samo polovinu naknade parničnih troškova i pri tome naveo da su apelanti kao pasivne stranke uspjele samo djelomično. Zbog toga razloga, apelanti smatraju da je zakonito da se uspjeh jedne stranke smatra neuspjehom druge stranke u jednoj parnici, pa je odluka o troškovima više nego pogrešna i proizvoljna.
24. Naposljetku, apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak pred Općinskim sudom neopravdano dugo trajao, a taj sud nije imao niti jedan opravdan razlog za nepostupanje po tužbi, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. Također, apelanti potražuju i naknadu troškova za podnošenje apelacije.
b)Odgovori na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da je pretežan dio činjenične i pravne argumentacije koju su apelanti ponovili u apelaciji taj sud ocijenio u osporenoj presudi i za takvu ocjenu u obrazloženju naveo jasne razloge kod kojih ostaje. S obzirom na to Kantonalni sud smatra da donošenjem presude nije povrijedio prava apelanata na koja se pozivaju.
26. Općinski sud je naveo da apelanti ponavljaju navode iznesene u žalbi i reviziji i traže od Ustavnog suda preispitivanje činjeničnog stanja. Dalje, Općinski sud je istakao da trajanje postupka opravdavaju činjenice da je donesena presuda zbog propuštanja protiv koje su apelanti tražili povrat u prijašnje stanje, koji je uključivao održavanje dokaznih ročišta i grafološkog vještačenja i koji je u konačnici usvojen. U pogledu odluke o troškovima postupka, Općinski sud se pozvao na stavove citirane u prvostepenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Tužitelj je naveo da apelanti ponavljaju navode iz žalbe i revizije, te da ti navodi nisu doveli u pitanje ispravnost pobijanih odluka koje sadrže jasne razloge za njihovo donošenje, što je u skladu sa pravom stranaka na obrazloženu odluku. S obzirom na to tužitelj predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. st (1) i (3) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
Član 148.
(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i opseg vještačenja, te predložiti lice koje će obaviti vještačenje.
(2) Protivna stranka će se očitovati o predloženom vještaku, kao i o predmetu i opsegu vještačenja.
(3) Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i opsegu vještačenja, odluku o tome donijet će sud.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
XX - SUPARNIČARI
Član 362. st. (1) i (2) (1) Više lica može jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);
2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istorodnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari); Član 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385.
stav 4. ovoga zakona, podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pažljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi u skladu sa tarifom.
29. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba kako je objavljivan u službenom glasniku, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost preduzeća Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
ODOBRENJE
Član 228.
Ako onaj čiji je posao naknadno odobri ono što je izvršeno, poslovođa bez naloga smatra se nalogoprimcem koji je od početka radio po nalogu lica čiji je posao.
Pojam Član 648.
(1) Ugovorom o prevozu robe obavezuje se prevozilac da preveze na određeno mesto neko lice ili neku stvar, a putnik, odnosno pošiljalac se obavezuje da mu za to isplati određenu naknadu.
(2) Kao prevozilac, u smislu ovog zakona, smatra se kako lice koje se bavi prevozom kao svojim redovnim poslovanjem tako i svako drugo lice koje se ugovorom obaveže da izvrši prevoz uz naknadu.
Gubitak ili oštećenje pošiljke Član 671. st. (1) i (5) (1) Prevozilac odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke koji bi se dogodili od časa preuzimanja do njene predaje, osim ako su prouzrokovani radnjom ovlašćenog lica, svojstvima pošiljke, ili stranim uzrocima koji se nisu mogli predvideti, ni izbeći ili otkloniti.
(5) Ako drukčije nije ugovoreno, visina naknade određuje se prema tržišnoj ceni pošiljke u vreme i mestu predaje za prevoz.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda broj 39 0 P 024658 17 Gž 3 od 20. marta 2018. godine protiv koje je su izjavili reviziju koja je odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj 39 0 P 024658 18 Rev od 11. decembra 2018. godine, tako da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda od 20. marta 2018. godine. Imajući u vidu da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 20. marta 2018. godine a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 17. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
38. Iz apelacijskih navoda proizlazi da se navodi drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje temelje na tvrdnjama da je odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni pozitivnih propisa. Također, prvoapelant i drugoapelant smatraju da je Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostepene presude u pogledu odluke o troškovima postupka proizvoljno primijenio odredbe ZPP.
39. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
41. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o prigovorima drugoapelanta, koje ponavlja i u apelaciji, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom odlučivanja o prigovorima drugoapelanta o nepostojanju aktivne i pasivne legitimacije dao jasno obrazloženje (kako je prikazano u tački 14. ove odluke) kada je zaključio da su ti prigovori neosnovani, a te zaključke je prihvatio i Kantonalni sud, pri čemu se data obrazloženja ne mogu smatrati proizvoljnim. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje o odgovornosti drugoapelanta kao prijevoznika za nastalu štetu prema članu
671. ZOO, pri čemu su naveli jasne razloge na osnovu kojih su zaključili da drugoapelant, u smislu toga člana, nije dokazao doprinos tužitelja ili od tužitelja ovlaštenog lica nastaloj šteti. Osim toga, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni prava i utvrđivanju činjenica ne upućuju ni navodi drugoapelanta kojima osporava nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke i način utvrđivanja visine štete. Naime, Ustavni sud zapaža da se i ti navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i ocijenili dokaze, što je primarni zadatak redovinih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i da je opće pravilo da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze, pa bi, stoga, bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. Stoga, u obrazloženjima koja su dali redovni sudovi Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem provedenih dokaza zamijenio te zaključke u pogledu odgovornosti drugoapelanta za nastalu štetu i visinu štete. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je drugoapelantu onemogućeno ravnopravno učestvovanje kao stranke u postupku, jer navodno redovni sudovi nisu ocijenili dokaze koje je predlagao, s obzirom na to da, nasuprot tim navodima, iz stanja u spisu proizlazi da je drugoapelant, kojeg je tokom postupka zastupao opunomoćenik, imao mogućnosti da ističe prigovore i da daje komentare na provedene dokaze, te da predlaže dokaze koji mu idu u korist, što je tokom postupka i činio a redovni sudovi su, kako je već prikazano, o tome dali jasna obrazloženja. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti drugoapelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
42. U vezi sa navodima apelanata da im je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud svoje odluke o troškovima postupka utemeljili na odredbama čl. 386. i 387. ZPP, ocjenjujući, prije svega, ukupne troškove koje su imali tužitelj i apelanti prema označenoj vrijednosti spora, kao i njihov uspjeh u sporu i da su na taj način (prema uspjehu u sporu) dosuđeni troškovi. Kantonalni sud je, preinačavajući prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka, prihvatio zaključak prvostepenog suda da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, ali je zaključio da su apelanti kao pasivna stranka u predmetnom postupku uspjeli djelomično, odnosno 50%, zbog čega im troškovi parničnog postupka pripadaju razmjerno uspjehu, odnosno 50% od ukupnog iznosa troškova postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22. i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskrecijsko pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Prema tome, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, jer je njegov tužbeni zahtjev u visini u kojoj je postavljen u cijelosti usvojen, pa činjenica da prvoapelant nije solidarno obavezan na plaćanje toga iznosa ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni pravila o naknadi troškova prema uspjehu u parnici, pa, shodno tome, ne utječe na obavezu drugoapelanta da nadoknadi troškove postupka. Naposljetku, Ustavni sud smatra da je kod činjenice da je apelante kao tužene u predmetnom postupku zastupao isti advokat Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostepene presude dao jasno obrazloženje zbog čega nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da prvoapelantu treba da se odrede troškovi parničnog postupka u punom iznosu. Ovo naročito kod činjenice da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da su apelanti podnijeli zajednički zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na tužitelja. Stoga se Ustavnom sudu ne čini prihvatljivim stav prvoapelanta da su mu troškovi postupka dosuđeni u 50% iznosu iako je u cijelosti uspio u sporu, jer je u odnosu na njega tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Naime, imajući u vidu obrazloženje redovnog suda iz kojeg proizlazi da je tužitelj obavezan da plati prvoapelantu 50% ukupnih troškova postupka koji su priznati obojici tuženih, tj. prvo i drugoapelantu, onda se ne može zaključiti da je prvoapelantu dosuđeno 50% njegovih troškova postupka, već da mu je dosuđeno svih 100% troškova koje je on imao (odnosno koji su priznati tuženoj strani) a to je polovina ukupnih troškova prvo i drugoapelanta, dok je drugoapelant u cijelosti izgubio spor, pa je obavezan da plati tužitelju troškove postupka koji su mu priznati u cijelosti.
43. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Suđenje u razumnom roku
44. Razmatrajući tvrdnje apelanata da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
45. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je tužitelj 6. marta 2012. godine podnio tužbu protiv apelanata i da je parnični postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 20. marta 2018. godine sobzirom na to da je revizija apelanata izjavljena protiv te presude odbačena kao nedozvoljena, pa period odlučivanja o reviziji neće biti predmet ocjene. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantno razdoblje pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati šest godina.
46. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o sporu pokrenutom radi naknade štete koji se ne smatra hitnim. U pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu složenost pravnih pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano.
47. Razmatrajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je nakon podnošenja tužbe postupak pred prvostepenim sudom okončan nakon proteka više od pet godina i šest mjeseci. U vezi s tim vremenskim periodom, Ustavni sud najprije zapaža da je Općinski sud donio presudu zbog propuštanja tokom 2013. godine, nakon čega su apelanti podnijeli prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Međutim, iz stanja u spisu proizlazi da je rješenjem odbijen zahtjev za povrat u prijašnje stanje, te da je nakon odluke drugostepenog suda o žalbi apelanata predmet vraćen prvostepenom sudu radi ponovnog odlučivanja. U ponovljenom postupku održana su tri ročišta radi raspravljanja o povratu u prijašnje stanje, te je provedeno vještačenje vještaka grafološke struke, nakon čega je usvojen prijedlog apelanata za povrat u prijašnje stanje. U odnosu na taj period Ustavni sud nije mogao primijetiti, niti su apelanti na to ukazivali, da je Općinski sud imao bilo kakav značajan period neaktivnosti, niti da se odlučivanje o zahtjevu za povrat u prijašnje stanje, zbog specifičnosti toga postupka u kojemu je u konačnici bilo neophodno provesti grafološko vještačenje, u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati nedjelotvornim i zbog toga pripisati Općinskom sudu. Ovo posebno zbog toga što iz stanja u spisu proizlazi da je Općinski sud, nakon što je održao pripremno ročište (5. aprila 2017. godine), u relativno kratkom roku održao ročišta za glavnu raspravu (7, 8. i 28. septembra 2017. godine) i donio prvostepenu presudu koja je u pretežnom dijelu potvrđena drugostepenom presudom. Također, iz stanja u spisu proizlazi da je drugostepena presuda donesena nakon proteka nešto više od šest mjeseci, što se ne može smatrati nerazumnim periodom odlučivanja Kantonalnog suda. Osim toga, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su apelanti ili tužitelj na bilo koji način doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelante koji su u konkretnom slučaju bili tuženi, kao i činjenicu da ocjenjuje dužinu postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da ukupan period od šest godina u kojemu je na dvije sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega su ti navodi apelanata neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete
48. Apelanti su, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražili naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
2. Pravo na imovinu
49. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju toga prava, također, neosnovani. Pitanje troškova za sastavljanje apelacije
50. Najzad, usvezi sa zahtjevom apelanata da im se isplate troškovi za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, a što uključuje i troškove za sastavljanje apelacije, te, stoga, ovi troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, obavezujući drugoapelanta da tužitelju nadoknadi štetu i odlučujući o troškovima postupka tužitelja, prvoapelanta i drugoapelanta imajući u vidu njihov uspjeh u sporu, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni prava na koje su apelanti neosnovano ukazivali, niti ukupna dužina trajanja postupka, zbog specifičnih okolnosti konkretnog predmeta, ukazuje da su redovni sudovi povrijedili pravo apelanata na suđenje u razumnom roku.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević