Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2892/19 (Avanti d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2892/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2892/19, rješavajući apelaciju Avanti d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avanti d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 Ps 026072 19 Rev od 16. aprila 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Ps 026072 18 Pvlž 2 od 16. novembra 2018.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Avanti d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Sipović advokat iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 Ps 026072 19 Rev od 16. aprila 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Ps 026072 18 Pvlž 2 od 16. novembra 2018. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda od 25. januara 2018. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 16. novembra 2018. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Presudom zbog izostanka Kantonalnog suda broj P-146/02 od 28. maja 2002. godine. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da se, shodno članu 257. stav (1) tačka 3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u slučaju iz člana 255. tačka 3) ZPP (ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice) prijedlog za ponavljanje postupka može podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za navedenu činjenicu. Kako ih spisa predmeta proizlazi da je apelant za navedenu činjenicu znao već 25. maja 2015. godine, to je njegov prijedlog za ponavljanje postupka, a koji je podnesen 9. marta 2016. godine, neblagovremen.

3. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 16. novembra 2018. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 16. aprila 2019. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da shodno odredbi člana 254. Zakona o parničnom postupku revizija nije dozvoljena protiv rješenja kojim postupak nije pravosnažno okončan. U konkretnom slučaju, pobijano rješenje kojim je odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka nije rješenje kojim je postupak pravosnažno okončan, već je to Presuda zbog izostanka Kantonalnog suda broj P-146/02 od 28. maja 2002. godine.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije), kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz čl. 7 i 17. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, kao i prava iz člana 2. tač. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, u pogledu navoda apelanta o kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da navedeni član sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku kojom nije odlučivano o meritornom pravu apelanta zasnovanom na zakonu, već o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka. Imajući u vidu navedeno, slijedi da osporena odluka ne pokreće pitanje povrede prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o apelantovim pravima iz čl. 7. i 17. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, kao ni o apelantovim pravima iz člana 2. tač. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, slijedom čega su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2892/19 (Avanti d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio